Vedrana RudanJa sam ženska koja se povremeno zna ukazati na TV ekranima. Napisala sam nekoliko knjiga, prevedene su na desetak jezika, ovo ne govorim da bih se hvalila, drugo želim reći, ljudi me doživljavaju kao ozbiljnu gospođu, uskoro ću pedeset i osam, opsjednutu borbom za pravdu i istinu kojoj nije do ljepote, jeftinih vanjskih efekata i estetske kirurgije. Šta će babi ljepota u starosti kad ljepotom ništa nije postigla kad je bila mlada? A i gdje je tu dobitak ako u šezdesetoj izgledaš kao da ti je pedeset u vremenu kad su žene starice u trideset i petoj? Ipak sam otišla estetskom kirurgu. Što me otjeralo k njemu, mene, prezrelu, uspješnu ženu sigurnu u sebe? Sigurnu u sebe? Sigurnu u što? Da sam stara, iskusna, pametna? Ja jesam sve to, ali želim više. Hoću biti lijepa! Lijepa! Ne želim da mi lice visi, to me čini tužnom i kad sam vesela. Za razliku od ljudi sigurnih u sebe koji su ludi za svojim dubokim borama na čelu, ja svoje mrzim i baš me briga što neki stručnjaci tvrde da te bore imaju samo veliki mislioci. Draže mi je imati glatko čelo glupače nego njušku Bertranda Russella*. Čovjek se mora pomiriti sa svojim godinama. Ej! Tko se toga drži? Naše nam godine donose sijedu kosu, veliki trbuh, bezubost, opuštene sise, podočnjake poput ispuhanih kondoma, ženama brkove, muškarcima duge dlake u ušima i nosu. Kakva bih ja bila kad se ne bih borila protiv onoga što godine nose? Ne želim ni misliti o tome. Je li bojenje kose, popravljanje zuba, držanje težine pod kontrolom, nošenje grudnjaka i odlaženje estetskom kirurgu pokazivanje nesigurnosti? Ili je to nemirenje s grozotama koje se događaju svima koji ne riknu u godinama Jamesa Deana**?

Možda je to samo potreba da te ujutro u kupaonici iz ogledala ne pogleda biće kome se tko zna čija glava klati na gadnom vratu umorne kornjače? Zašto o ovome pišem? Zato jer živimo u zemlji u kojoj oni koji odlaze estetskom kirurgu to skrivaju kao narkoman ubode da im se oni, “sigurni u sebe“, ne bi rugali. Nemam taj problem. Na ovome svijetu ne postoje ljudi sigurni u sebe, svi bi htjeli biti ljepši, nitko se ne može pomiriti s užasom koji donosi starost, svaki zahvat estetskog kirurga koji ti skine pet ili deset godina čista je radost. Jedino pravo pitanje jest, može li se to platiti ili ne. Na sreću, kirurga je sve više, doduše ne i dobrih, cijene su sve niže. Već danas neki ljudi odlaze estetskom kirurgu onako kako svi odlaze frizeru i zubaru. Pa ipak, taj mi odlazak nije baš lako pao. Bojim se anestezije, bojim se kirurga, što ako pogriješi? Kad otići k njemu? Početkom tjedna kad je odmoren? Krajem tjedna kad je u top formi jer je iza njega pet radnih dana? Što ako je petkom prebijen kao pas a ponedjeljkom totalno opušten jer je vikend proveo sa super komadom? Sredina tjedna? Kužite? Nije lako donijeti odluku kad termin biraš ti, navikla sam da odlučuje liječnik. A alergije na sve ono što će mi uvaliti u lice? Ako se ugušim? Gospođa koja bude oblačila moj leš reći će, nitko joj ne bi dao te godine? Možda će mi jednu stranu lica dignuti, druga će ostati visjeti? Morat ću ljudima objašnjavati kad sam imala moždani udar. Nije lako. Koliko traje oporavak? Hoće li boljeti? Ne podnosim bol. Razgovarala sam s prijateljicama. Sve su mi rekle da odlično izgledam za svoje godine, da imam dvoje krasne djece, da imam i mamu i kuću i mačka, da ne vučem vraga za rep, da se moram pomiriti s onim što godine nose, da je starost normalna, da glavno da sam živa i zdrava, da glavno da je čovjek čist, da ja već držim do sebe, brijem noge i pazuha i mažem tijelo mlijekom i stavljam kremu na lice i vrat, da imam muža koji se još uvijek na cesti ne okreće za svakom mladom guzicom...

Moje mlađe prijateljice ne znaju, u mojim godinama ženi ne treba ljepota da bi se svidjela svom ili tuđem ili ničijem muškarcu. Moje vršnjakinje i ja umorne smo od muškaraca, priroda se pobrinula da nam, aleluja, u šezdesetoj ne trebaju. Ja sam otišla kirurgu da bih sebi bila ljepša. I baš me briga što se ozbiljne novinarke čude što je to napravila žena “od koje to nisu očekivale“. Pojma nisam imala da novinarke nešto od mene očekuju. Prijeći ću na ono bitno. Što je meni učinio riječki estetski kirurg Zambelli? Pojačao mi je jagodične zone polilaktičnom kiselinom***, ista tvar kiseli mi se i u bradi. Velike bore mi je ublažio restilenom****, a negdje na licu, zaboravila sam gdje, imam i hyaluronske kiseline****. Čini mi se, nisam sto posto sigurna, da sam dobila i nekoliko uboda botoxa*****. Četiri sam dana bila otečena, a onda sam otišla na jedan rođendan, sve su žene primijetile razliku, svima sam objavila što sam učinila, rekle su mi da se o tome ne govori. Baš ću govoriti o tome! Ljudi danas dulje žive, što ako dočekam devedesetu, ne želim pedeset godina biti starica! Zaboravila sam reći, učinak svih tih kiselina traje šest mjeseci, a onda ispočetka. Stanite malo, razmislite prije nego se bacite kamenom na mene! Prije sto godina samo su kraljice bojile kosu. Zato, opustite se, drage moje, uronite u kiselinu. To je mnogo jeftinije i praktičnije nego trčati po Dalmaciji na plus šezdeset u hladu, po užarenom kamenjaru loviti magarice, musti ih u Benkovačkom Selu, pa se onda jednom dnevno kupati u magarećem mlijeku kako je to činila Kleopatra******.

* Bertrand Arthur William Russel (1872-1970), filozof, matematičar, nobelovac, starac
**  James Byron Dean ( 1931-1955), homoseksualac koji je prvi seks konzumirao sa svećenikom Jamesom De Weerdom, jedan od najljepših holivudskih leševa
*** ne znam što je to
**** vidi pod ***
***** gledajte Stavrosa
****** Kleopatra, kraljica drevnog Egipta, žena koja je htjela biti lijepa