DIREKTOR, UREDNIK I SUVLASNIK beogradskog B92 za Nacional govori o tome kako se njegova kuća s radija proširila na internet i televiziju te kako je preživio progone pod Miloševićem Veran Matić, direktor i glavni urednik B92, vodećeg nezavisnog medija u Srbiji, proslavio se devedesetih kao veliki protivnik režima Slobodana Miloševića, a danas je uspješni moderni biznismen i prvi čovjeka rastuće medijske kuće. Ono što je 1989. počelo kao lokalna beogradska radiostanica danas pokriva cijelu užu Srbiju i Vojvodinu. U međuvremenu se medijska kuća B92 proširila i na televizijsku stanicu, koja je danas treća po gledanosti u Srbiji, iza državnog RTS-a i Pinka, te na internetski portal koji je najposjećeniji na Balkanu, s oko sto tisuća jedinstvenih posjetitelja svakog dana. Djelatnost B92 obuhvaća još i izdavačku kuću, internet provider i kulturni centar.

Kao nezavisni medij pod Miloševićem, B92 i njegov šef doživjeli su mnoge neugodnosti, a Matiću je bio ugrožen i život, kad je 1999. već bilo isplanirano da nakon izdavača Dnevnog telegrafa Slavka Ćuruvije bude smaknut i on. U to je vrijeme B92 bio i zabranjen, a sam je Matić nakratko bio uhićen.

Nakon Miloševićeva odlaska Matić i drugi vodeći ljudi B92 uspjeli su očuvati neovisnu uređivačku politiku ne dopustivši ulazak prljavog kapitala u vlasničku strukturu, nego su dokapitalizirali putem investicijskih fondova, a značajan dio dionica zadržao je Trast B92, poduzeće u kojem urednici i menadžeri B92 imaju upravljačka prava, ali udjele ne mogu nikome preprodati.

Matić je prošlog tjedna u Zagrebu sudjelovao na konferenciji Medijske organizacije jugoistočne Europe SEEMO, kojoj je suorganizator bila i NCL Media Grupa. Na konferenciji SEEMO-a govorio je na temu “Europski standardi i praksa u Srbiji” i upozorio na to da se uvođenje tih standarda odgađa zbog straha da će se tako izgubiti mehanizmi kontrole nad medijima kreirani u prethodnom razdoblju, kao i da se pluralizam rješenja u europskim državama koristi da bi se bilo što prikazalo europskim standardom.

“Kako sam govorio na 618. godišnjicu Kosovske bitke, poigrao sam se s tim motivom i činjenicom da je tog dana Miloš Obilić, po srpskoj medijsko-mitskoj interpetaciji Srbin, a po drugoj Kobilić - Albanac, tada su naime Srbi i Albanci bili u savezništvu, rasporio trbuh jednom tadašnjem svjetskom lideru, sultanu Muratu, te se zapitao što je to bilo, je li to bio ratni zločin i je li potrebno da se sada moj kolega Albanac s Kosova i ja ispričamo za taj zločin Turskoj, i da li bi se prema aktualnim standardima trebalo suditi Obiliću/Kobiliću“, kaže Matić.

NACIONAL: U Hrvatskoj mnogi znaju o B92 tek toliko da je riječ o mediju koji se suprostavljao Miloševiću. Kakav jer B92 zapravo medij?
-B92 je počeo raditi 1989. kao mali lokalni, tzv. omladinski radio koji se brzo pretvorio u jedan od stupova otpora ne samo Miloševiću nego i svim nacionalističkim i nasilnim pokretima i idejama. Od gradskog radija, koji se nije mogao čuti ni u cijelom Beogradu, stigli smo do globalnog medija u čijem sastavu danas djeluju, osim radija i televizije, i sajt koji je već godinama najposjećeniji internetski medij, ne samo u Srbiji nego i na Balkanu, izdavačka kuća, muzička produkcija, filmska produkcija, kulturni centar, knjižara. Ovakva raznovrsnost nije nastala preko noći. To je bio način borbe i preživljavanja u Miloševićevoj eri. Sve osim televizije imali smo još od 1996.

Veran Matić je u ime B92 1998. primio nagradu 'Free Your Mind' od Michaela Stipea iz R.E.M.-aNACIONAL: Godinama ste bili izolirani od svih ostalih medija u Srbiji. Kako je to izgledalo i kakvo je danas stanje?
- Naša izoliranost nije bila posljedica samo političkog i vrijednosnog sistema koji smo njegovali nego nesumnjivo i kulturnih i estetskih. Mi se nismo promijenili u tom pogledu. Na našim programima i dalje ne možete čuti turbofolk ili gledati zvijezde tog pogleda na svijet. Naša upornost se, međutim, isplatila: ne samo da smo proširili svoju publiku nego smo je učinili poželjnom i za druge medije. Svi, naime, danas itekako vode računa da se ne zamjere našoj publici. Vrlo rijetko čujemo optužbe da je naša publika izdajnička. No, i danas često imamo situacije u kojima smo izloženi kampanjama i pritiscima, naročito radikalno desnih snaga okupljenih oko Srpske radikalne stranke koji u B92 vide veći problem za svoj opstanak nego druge političke stranke, jer nas percipiraju kao branu ekstremizmu, primitivizmu i agresivnom nacionalizmu.

NACIONAL: Vaš je osobni medijski početak vezan uz zagrebački Radio 101?
- Novinarstvom sam se počeo baviti 1984. u omladinskoj emisiji ''Ritam srca'' na Studiju B. Već 1985. godine postao sam dopisnik Radija 101 i Radio Študenta iz Ljubljane. Svi zajedno smo radili kao koprodukcija emisiju ''Krezubi trozubac'', provokativni politički tjedni magazin koji je pokrivao politička zbivanja u tadašnjoj Jugoslaviji. Tada je uvelike trajala dezintegracija i svatko od nas je osvajao svoj komadić slobode u izražavanju, što je “Krezubi“ prikupljao na jednom mjestu u studiju Stojedinice. Iz Ljubljane je izveštavao Franci Zavrl, poslije urednik Mladine u vrijeme hapšenja i zabrana, u Zagrebu su bili Davor Ivanković, Ivo Škorić, emisiju je vodila Hloverka Novak. Bilo je vrlo uzbudljivo, bili smo svjesni historijskih događaja, učvršćivanja Miloševićeve vlasti u Srbiji. Tada, možda i zbog tog mog angažmana, policija me počela prisluškivati, u što sam se uvjerio listajući svoj dosje za koji mi je omogućeno da ga vidim nakon pada Miloševića. Naravno, dosje je opljačkan, povađen je očito velik broj dokumenata, ali sam po raznim odlukama ministra policije mogao utvrditi da je bilo više prisluškivanja, ali transkripata nije bilo. Novinarski početak bez cenzure i samocenzure bio je vrlo dobar temelj za sve ono što sam poslije radio. Svakako, to iskustvo pomoglo mi je da uspješno pokrenemo B92.

NACIONAL: Osnovali ste Radio B92 u svibnju 1989., dva mjeseca nakon što je Milošević ustavnim promjenama apsorbirao autonomne pokrajine u Srbiju. Jeste li slutili koliko će vam medijski put i karijera biti vezani uz njega?
- Kad je Milošević dolazio na vlast, bili smo svjesni što to znači. Sjećam se da je u Beograd došao i jedan kolega iz Radija 101 i da su naši zajednički komentari odisali zabrinutošću zbog očitog povratka u prošlost. Međutim, nisam mogao zamisliti da će Milošević vladati duže od par godina. Vjerovao sam da je njegova vladavina kratkotrajna i da je mnogo veći problem pretvaranje zemlje u prosperitetno demokratsko društvo od pojave nacionalizma. Ali već sljedeće godine postalo je jasno da to neće tako lako proći. No stvari su se počele ubrzavati u svakom pogledu.

NACIONAL: Kako su izgledali najgori dani pod Miloševićem?
- Najgore je svakako bilo kad je počeo rat u Bosni i Hercegovini. Izgledalo je da je Milošević nepobjediv. Tada je iz Srbije otišlo najviše ljudi. Osjećaj usamljenosti bio je strašan. A onda su krenuli protesti, a s njima i naše sazrijevanje. Vrhunac je bio potkraj 1996. kad su pokrenuti veličanstveni građanski protesti koji su trajali duže od tri mjeseca. Onesposobili su nam antenu i prekinuli naš program na dva dana. Tada smo prvi put pokrenuli radioprogram preko interneta, počeli štampati letke, direktno se politički angažirati, povezali se s cijelim svijetom. I Milošević je morao popustiti. Već sljedeće godine radio putem interneta omogućio je povezivanje na nacionalnom nivou više lokalnih radiostanica u Srbiji. Sve je to išlo gore-dolje, toplo-hladno, i lomilo ljude. Ali najgore je ipak došlo za vrijeme bombardiranja 1999. Ja sam prvo bio kratko uhapšen, radio je bio okupiran od režima, svi novinari su se našli na ulici i ja sam nakratko otišao u Crnu Goru. Nije bilo nimalo lako, iako sam bio siguran da Milošević ovaj put ne može pobijediti i da će, na kraju, sigurno biti poražen. Ipak, najgori trenuci su oni vezani za likvidacije naših kolega novinara i urednika. Slavko Ćuruvija ubijen je za vrijeme bombardiranja.

Na kraju bombardiranja na ulici sam sreo kolegu, glavnog urednika jednih dnevnih novina, i on me zapitao je li mi na pogrebu jedan moj suradnik prenio njegovu poruku da sam ja sljedeći na popisu za likvidaciju i da mu je to rečeno u tadašnjem ministarstvu za informiranje. Međutim, moj suradnik to mi nikad nije prenio, što je moglo i tragično završiti, jer sam mjesec dana nakon ubojstva Ćuruvije bio u Beogradu. On mi je rekao da nije imao snage da mi to kaže, pa je rekao drugom kolegi da mi prenese. Ovaj me nije htio plašiti, pa je to prenio jednoj starijoj prijateljici koja je također procijenila da je bolje da mi ne kaže. Iako sam primijetio da su me svi upozoravali da se svakako sklonim izvan Srbije. Možda je i bilo bolje da nisam znao za tu direktnu prijetnju jer je trebalo što duže ostati u Beogradu i držati tim na okupu, jer su tih dana svi izgubili posao, a morao sam organizirati akciju solidarnosti kako bi se prikupila sredstva za sve naše druge aktivnosti, kao i da bi svi otpušteni iz B92 imali od čega živjeti. U tome smo uspjeli i nekoliko mjeseci poslije pokrenuli B2 92.

VERAN MATIĆ u svom ureduNACIONAL: Kako ste proživjeli ta vremena?
- Toplo-hladno, tako nekako. Bilo je očaja, ali i ponosa, zadovoljstva i ispunjenja. Veoma često je to bio osjećaj nestvarnosti. Kao glavni i odgovorni urednik preživio sam sve ono što se događalo disidentima, demokratskoj opoziciji, novinarima, manjinama, antiratnim aktivistima. Da sačuvamo zdrav razum, stvorili smo paralelni svijet i u njemu stvarali paralelne institucije: osnovali smo kulturni centar ''Cinema Rex'' koji i danas postoji i radi, izdavačku produkciju, muzičku produkciju, dva časopisa.

Najveća briga bila je obitelj. Imam kćer i sina koji su rasli zajedno sa svim problemima koje sam i ja imao, kao i supruga. Njihova egzistencija i sigurnost je nešto što je stalno lebdjelo nad onim što sam radio. Mislim da je velik uspjeh u takvim okolnostima sačuvati brak i obitelj.

NACIONAL: U to ste vrijeme dobivali mnogo pomoći izvana. Kakva je ona bila i ima li je i danas?
- Dobivali smo razne vrste pomoći, od moralne do vrlo materijalne. A bilo je i miješane pomoći, one koju su slale sasvim male organizacije koje su same prikupljale sredstva i kupovale, na primjer, baterije za walkmane, audiokasete, slušalice. Neki su slali i knjige, misleći da i time mogu pomoći. Neki su nas pobrkali sa Sarajevom, pa su slali konzerve. Do danas smo u vezi s mnogim divnim ljudima iz cijelog svijeta koji su nam pomagali na razne načine. Naravno, velikih donacija više nema. Mi se sada sami borimo da naše vrijednosti nađu put do ljudi i do tržišta.

Bez pojedinih donatora u našim medijima ne bi bilo toliko snage da se razvijamo. Srbija je potkraj Miloševićeve vladavine imala vrlo razvijenu i povezanu medijsku scenu. Ja sam vodio Asocijaciju nezavisnih elektronskih medija, ANEM, u kojoj je bilo više od 60 radio i TV stanica koje smo povezali satelitskim programom. I kad je B92 posljednji put zabranjen, napravili smo najveću medijsku akciju u Europi nakon II. svjetskog rata, postavljajući odašiljače oko Srbije i emitirajući program, iako zabranjeni, iz Beograda putem interneta, a potom i satelita, do odašiljača izvan zemlje. Jedan od tih odašiljača u Bosni i Hercegovini raznesen je raketom, ali smo ga postavili ponovo i nastavili emitirati. Mreža ANEM-a praktički je bila kičma pokreta otpora i mirnog marša na Beograd koji se završio mirnim svrgavanjem s vlasti Slobodana Miloševića.

Te naše strategije izučavaju se na mnogim svjetskim medijskim studijima, a B92 je neka vrsta centra za edukaciju novinara i medija koji rade u represivnim okolnostima, od medija iz istočne Europe, centralne Azije, Bliskog istoka do Zimbavea. Mi najbolje znamo koliko je vrijedila solidarnost kad je nama bila potrebna i sada nikoga ne odbijamo kad zatraži od nas pomoć. Nedavno smo imali kolege iz Iraka koji bi htjeli naparaviti nezavisni radio u Bagdadu. Nakon obuke kod nas otišli su u Bagdad s inicijativom koju, na žalost, nisu uspjeli ostvariti iz razumljivih razloga i svi su morali otići iz Iraka.

Knjiga o B92 kroz oči obitelji Matić izišla je u SAD-u i Britaniji, a prava za film prodana su u HollywoodNACIONAL: Kako ste zaštitili novinarski i uređivački integritet u teškim vremenima?
- Ta je zaštita bila više osobne, psihološke prirode, nego neka stvarna, fizička. Svatko od nas je dobro znao kakvi su rizici i opasnosti profesije. No često je jedna riječ ili pogled bolje ohrabrenje od osiguranja koje, uostalom, nismo ni imali.

Strateški, mi smo Miloševićev režim vrlo rano stavili pred situaciju u kojoj bi nas, da nas zaustavi, morao fizički likvidirati. A izgradili smo jako uporište u Srbiji i jaku mrežu permanentne solidarnosti oko nas. Kad smo otkrili internet, već 1995. godine, i isprobali njegove mogućnosti, od 1997. godine nam je bilo jasno da smo neuništivi. Kada to raščistite, onda je samo pitanje tehnike i obuke novinara, koji su bili vrlo privrženi kući i onome što smo radili.

NACIONAL: Slažete li se s tezom da je ekonomska nezavisnost jedina garancija neovisne uređivačke politike?
- Znam sigurno da bez ekonomske nezavisnosti nema nikakve uređivačke politike, a poslije ide sve ostalo. Mi smo se trudili da i za vrijeme donatorskog perioda imamo ekonomsku nezavisnost od svakog pojedinačnog donatora, i to tako što smo pravili donatorske konzorcije koji su obuhvaćali najrazličitije donatorske grupacije koje su jedna drugu kontrolirale, kako bi sačuvali osnovne principe koje potpomažu u B92. Danas su u Srbiji od političkog utjecaja snažniji ekonomski utjecaji, oni koji dolaze od oglašivača, a budući da postoje oblasti u kojima vladaju monopoli, taj utjecaj može jako ugroziti ekonomsku nezavisnost. No, upravo snažnim i kompetentnim marketingom, atraktivnim programom poput Lige prvaka, Velikog brata, vrlo gledanih vijesti i drugih, te odličnim rezultatima poput 30 posto rasta godišnje za TV u prošle tri godine uspjeli smo se nametnuti kao nezaobilazna medijska grupacija za sve oglašivače, a ako netko želi izvršiti pritisak na nas odustajanjem od oglašavanja, mi već unaprijed imamo uračunatu tu mogućnost i amortiziramo je pojačanim radom s drugim oglašivačima. Nadam se da ćemo se kao ceh uskoro organizirati i solidarno bojkotirati svakog tajkuna koji na ovaj način želi utjecati na uređivačku politiku bilo kojeg medija.

NACIONAL: Kakva je današnja vlast i politička situacija u Srbiji? Je li Srbija napokon na europskom putu?
- Mislim da smo na europskom putu, mada ne znam koliko će dugo taj put trajati. Bojim se da ima mnogo prepreka i zasjeda, izazova, od kojih je svakako budućnost Kosova najveći test. Čini mi se da pregovori o Kosovu nisu ni postojali, kao ni ozbiljan politički proces rješavanja kosovske krize. A da je moguć neki uspješan put, pokazao je Miroslav Lajčak, slovački diplomat koji je vodio referendum u Crnoj Gori. Mislim da nam je za Kosovo umjesto Ahtisaarija, koji je došao s unaprijed definiranim zaključkom, potreban mnogo mudriji i svestraniji političar koji poznaje regiju. Osim toga, potrebno je, očito, i više vremena. I naravno, otvorena politička debata. Nedavno sam bio na radnom doručku s jednim zapadnim diplomatom koji je apelirao na našu medijsku odgovornost i inzistirao da profesionalno izvještavamo i da Srbima kažemo istinu da je Kosovo uvjet za europsku integraciju Srbije. On je tražio da se razgovor tretira kao ''off the record''. Ja sam ga onda zapitao šta mi to trebamo prenijeti, ono što nam oni ''off the record'' kažu ili ono što javno govore, da Kosovo nije uvjet za europsku integraciju. To je dosta neodgovoran pristup koji rađa veliku konfuziju, a u konfuziji se najbolje snalaze oni s ekstremnim stavovima na svim stranama i tog puta se najviše plašim.

U RADIJSKOM STUDIJU B92 krenuo je kao radiostanica da bi se poslije razgranaoNACIONAL: Od kraja devedesetih nalazite se na udaru nekih kolega koji tvrde da više niste s njima na istoj strani. Konkretno, riječ je o optužbama da ste otvorili svoj eter ekstremistima i da radite na zaboravljanju ratnih zločina?
- To jednostavno nije točno, mada svatko ima pravo procjenjivati nečiji javni učinak. Mi smo uvijek bili otvoreni za dijalog i diskusiju o tome kako se najbolje suočiti s prošlošću. Samu temu suočavanja s prošlošću mi smo prvi pokrenuli još dok je Milošević bio na vlasti. Naši programi i dalje njeguju ovu orijentaciju iako, naravno, ova tema nikako nije previše tržišna. Naše je razmišljanje bilo sljedeće: želimo li utjecati i mijenjati društvo, moramo biti što gledaniji i popularniji. I zato smo krenuli s ''Velikim bratom'' i ''Milionerom''. S gledanošću ide i nezavisnost i utjecaj. Upravo je to ono čemu smo sve vrijeme težili. Nismo se, međutim, otvorili za ekstremiste. Osim ako nas ne kritiziraju zbog toga što naš informativni program pokriva cijeli politički i društveni život. Mi, naime, ništa ne skrivamo i informiramo o svemu. Pa i o skinheadsima i buđenju fašizma. Ali nikako sa simpatijama.

Mnogima nije jasno da su mediji koji su nastali u vrijeme promjena i sami osuđeni na promjene. Mediji koji su pridonijeli razvoju, a hoće i dalje sudjelovati u razvoju društva, imperativno se moraju i sami razvijati. B92 je upravo takva kuća, koja mijenja fasadu da bi sačuvala duh, koja dovodi u pitanje vlastiti duh da bi ga ojačala. Vrlo je zanimljivo da najveće napade ekstremnih snaga doživljava upravo B92. Često grad osvane izlijepljen posterima u kojima se napadaju Židovi i B92, imate puno grafita s uvredama tipa “B92 - ustaše“, nedavno su Radikali i organizacija 1389. demonstrirali ispred naše zgrade. Sve to jasno govori o našoj poziciji te se ne treba osvrtati na tekstove ove vrste jer činjenice govore suprotno.

NACIONAL: Producirali ste i filmove o ratnim zločinima, primjerice o Vukovaru i Lovasu?
- I to može biti odgovor na prethodno pitanje: 1999. godine pokrenuo sam projekt “Nezavisni za istinu“ koji se bavi produkcijom dokumentarnih filmova i serija o našoj neposrednoj prošlosti. Filmovi istražuju ratne zločine, od pojedinačnih do masovnih. Tako smo dokumentarnim filmom “Otmica“ razotkrili sudbinu 16 muslimana iz sela Sjeverin koji su 1993. godine oteti i za čiju sudbinu se nije znalo dok mi nismo istražili slučaj i otkrili počinioce - sami su sebe slikali dok su mučili otete i mi smo te fotografije pronašli. Kad smo emitirali film, trojica su uhapšena odmah, a jedan poslije, i to u Argentini, riječ je o Milanu Lukiću koji je izručen Haagu. Dakle, film je inicirao razotkrivanje i sudski proces, svi su osuđeni na velike kazne, a porodice otetih najzad su saznale za tužnu sudbinu svojih najmilijih. To je misija ovog projekta. Uskoro izlazi komplet ovih filmova i serijala na DVD formatu za sve biblioteke u Srbiji, a potrudićemo se da taj komplet stigne i u biblioteke u regiji, da budu dostupni. Tu je i film “Lora“, koji smo radili u koprodukciji s produkcijom “Factum“ pod autorstvom Nenada Puhovskog, bit će tu film o zločinu nad Albancima u Suvoj Reci na Kosovu koji smo radili u koprodukciji s “Kohavision“. Serijal “Dobri ljudi u vremenima zla“ Svjetlane Broz o sudbinama onih koji su izlagali svoje živote opasnosti kako bi spasili svoje susjede druge nacionalnosti, i tako dalje. Serijal o uticaju turbofolka na stvaranje Miloševićevog kulturnog modela. Svakako, više od 30 sati vrlo edukativnog i uznemirujućeg programa. Ali kao što kaže, ako se dobro sjećam, Žarko Puhovski: “Pomirenju mora prethoditi uznemirenje“. Prošle godine smo napravili film o vukovarskoj tragediji s kombiniranim timom novinara iz Srbije i Hrvatske. Tim je vodio Drago Hedl, a režiju Janko Baljak. Vrlo sam ponosan na taj film jer činjenica da je jednako prihvaćen prilikom prikazivanja na premijerama u Zagrebu i Beogradu, bez ozbiljnih primjedbi - govori sve. HRT se zaitneresirao za emitiranje u Hrvatskoj i mislim da će se to dogoditi ove jeseni. U Srbiji je film vidjelo više od milijun ljudi. I tu se vraćamo uspjehu koncepta komercijalnog jačanja. Ovaj film, kao i niz drugih, vidio je ovoliki broj gledalaca zahvaljujući i pozicioniranju iza vrlo komercijalnih i gledanih termina. Dakle, dobrim programiranjem moguće je očuvati i jačati, širiti osnovnu vrijednost brenda B92, a kroz komercijalne efekte očuvati mogućnost da se bavite ozbiljnim novinarskim istraživanjima i velikim regionalno važnim projektima kakav je “Nezavisni za istinu“.

Upravo završavamo dokumentarac o strašnom zločinu u Lovasu, nedavno smo prikazali emisiju na istu temu, a onda i dosnimili neke aktere koji su nam se javili nakon emisije i sada Drago Hedl i tim završavaju rad na tom dokumentarcu.

NACIONAL: Vaši forumi jedan su od rijetkih kanala kojima u posljednje vrijeme izravno komuniciraju Albanci i Srbi, a česte su, premda sve manje ozbiljne, diskusije Srba i Hrvata?
- Bit će sve lakše kad je u pitanju komunikacija između Srba i Hrvata preko naših foruma. Prije svega jer je u pitanju slična društvena grupa, obrazovani, mlađi, urbani ljudi. Za njih je već sam pristup nekom forumu izazov za njihovu duhovitost, inteligenciju i toleranciju. I odnosi između dvije zemlje i naroda su relaksiraniji. Debate između Srba i Albanaca često su dramatične, osjeća se pitanje života ili smrti, ali mi je drago da se debate vode na vrlo konstruktivan i tolerantan način. Iz tih debata i priloga vrlo često profitira i naš informativni program, jer često brže od ostalih medija dobivamo važne i korisne informacije. Interakcija je nešto na što je B92 uvek polagao jako mnogo.

NACIONAL: Kakvim životom živite kad se ne bavite medijima?
- To je život običnog građanina. Kći već studira, sin je završio prvi razred gimnazije, supruga je tehnolog. Tu je još jedan važan član porodice: šnaucer Grej. Nemam opsesiju automobilima, čak i ne znam voziti. Knjige su mi važne i u mom poslu u kojem je permanentno potrebna edukacija. Ali uz knjige se najbolje i odmaram. Nedavno sam uživao u “Snijegu“ Orhana Pamuka. Obožavam knjige uz koje se mogu u isto vreme odmoriti i dosta saznati o nečemu o čemu ne znam puno, a izuzetno je aktualno i za profesiju kojom se bavim, kao što je kod Orhana moderna Turska i lomovi između modernosti i tradicionalizma u svijetlu ekspanzije radikaliziranog dijela islama.

NACIONAL: Mnogo se bavite i humanitarnim radom?
- Prije nekoliko godina smo u B92 zaključili da nije dovoljna uopćena podrška humanitarnim akcijama i inicijativama. Društvene potrebe su mnogo veće od pojedinačnih potreba. Odlučili smo ovim akcijama pristupiti organizirano i promišljeno i da se opredijelimo za onaj tip akcija koji može dodatno motivirati ljude i ukazati na ono što možemo sami učiniti. Projekt izgradnje sigurnih kuća za žene izložene obiteljskom nasilju pokrenuo je cijelo društvo, a posebno medije, da ovaj problem postane vidljiv i da njegova osuda i sprečavanje postane nešto normalno. Time se ostvaruje mnogo više od samog zbrinjavanja i pomoći žrtvama, mijenja se društvena klima. Trenutačno gradimo tri sigurne kuće i cilj nam je da ih ubrzo imamo desetak širom Srbije. S dobrovoljnim davanjem krvi je drukčije, to je nešto što je uvijek bilo poželjno, ali što nije bilo dovoljno prisutno. To je također generalni problem ljudske solidarnosti koja ima najviše smisla kad je anonimna. Svakoga ljeta imamo situaciju u kojoj se operacije odgađaju jer nema dovoljno krvi u rezervama. Osjetili smo da je to jedan od većih problema i potrudili se da dokažemo da je problem moguće riješiti, i u prvom mjesecu kampanje to smo i pokazali. Sada prikupljamo sredstva za veliko specijalizirano vozilo za prikupljanje krvi koje će svakako sistemski ublažiti ovaj problem.