Romano Bolković informirao je Mesića o svom susretu sa Zagorčevim suradnikom Binderom i njegovom ponudom. Tako je počelo kontakt iranje predsjednika s generalom, što se na kraju baš i nije pokazalo dobrim potezomRomano Bolković, novinar zagrebačke lokalne televizije OTV, bio je posrednik kojeg je Vladimir Zagorec, bjegunac od hrvatskog pravosuđa zbog sumnje da je ukrao dragulje vrijedne najmanje 5 milijuna dolara, početkom veljače poslao k predsjedniku Stipi Mesiću s ponudom o nagodbi. Ponudio se Državnom odvjetništvu kao pokajnik, doznao je Nacional iz krugova bliskih istrazi protiv Zagorca.

Romano Bolković i Zagorčev bliski suradnik Roman Binder, koji mu je prenio Zagorčevu poruku, po svemu sudeći prvi su se put susreli u zagrebačkom butiku Zagorčeve supruge Klarise, gdje Bolković, prema vlastitim tvrdnjama, često kupuje specijalne parfeme. Bolković je o tom susretu informirao predsjednika Stipu Mesića, a Mesić glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića. Bajić je potom pismeno odobrio da Mesićev posrednik uspostavi kontakt sa Zagorcem. Mesić je za komunikaciju odabrao Sašu Perkovića, svog savjetnika za nacionalnu sigurnost, ujedno i zamjenika predsjednika Savjeta za kordinaciju sigurnosno-obavještajnih agencija (KSOA). Nakon više neformalnih kontakata s Binderom, Perković se sa Zagorcem sastao u bečkom hotelu Radisson SAS 25. svibnja.

Tijekom tog razgovora Zagorec je Perkoviću otkrio neke tajne račune u inozemstvu na kojima se nalazi otuđeni novac za obranu Hrvatske, dao mu imena nekih osoba koje te račune kontroliraju, kao i neke dokumente za koje Zagorec vjeruje da potvrđuju njegove tvrdnje. Još se provjerava koliko su vrijedne te informacije koje je Zagorec već dao Državnom odvjetništvu. Za protuuslugu je tražio da do 16. lipnja Državno odvjetništvo odustane od kaznenog progona. Kako Bajić na to nije pristao, Zagorec je 27. lipnja na Zemaljskom sudu (Landesgericht) u Beču odlučio prekinuti pregovore i progovoriti o toj komunikaciji. Međutim, taj je događaj prikazao tako da si pokuša olakšati situaciju, tvrdeći da je ta komunikacija uspostavljena iz Ureda predsjednika Stipe Mesića, koji mu je obećao srediti odustanak od kaznenog progona odluči li on progovoriti o pljački novca za obranu Hrvatske. Zagorec je to učinio kako bi pokušao austrijski sud uvjeriti da je postupak protiv njega uvjetovan politikom i da mu se u Hrvatskoj zato neće pošteno suditi.

Nakon toga Saša Perković je izrazio spremnost da svjedoči pred Zemaljskim sudom u Beču, gdje bi se 25. srpnja trebalo odlučivati o Zagorčevu izručenju Hrvatskoj. Perković je sudu spreman pokazati i pismeno odobrenje Državnog odvjetništva da se sastane sa Zagorcem 25. svibnja, s njim pokuša pregovarati i tako uloviti veće ribe u toj pljački. To bi Zemaljski sud trebalo uvjeriti da se sa Zagorcem komuniciralo ne na inicijativu politike, nego je to Ured predsjednika učinio nakon odobrenja Državnog odvjetništva i Zagorčeve inicijative.

STIPE MESIĆ Predsjednik Republike grubo je izmanipuliran Zagorčevom igromTo je privremeni epilog tajne komunikacije Vladimira Zagorca i Državnog odvjetništva o njegovu mogućem pokajništvu. Državno odvjetništvo nije htjelo unaprijed odustati od kaznenog progona protiv Zagorca, jer je smatralo da bi u ovoj fazi tajnih pregovora i kaznenog postupka protiv Zagorca to bilo preuranjeno. Navodno dokumenti i informacije koje je Zagorec predao u ovom obliku nisu dovoljno jamstvo da drugi pljačkaši novca za obranu Hrvatske budu primjereno osuđeni.
Krugovi bliski Državnom odvjetništvu potvrdili su za Nacional da je ono uvijek spremno na trgovinu takve vrste, ali nipošto bez jamstava da će doista dobiti informacije na temelju kojih bi odustanak od kaznenog progona Zagorca bio manja šteta od propuštanja prilike da se za sličan kriminal uspješno gone još utjecajnije osobe.

U tim kontaktima nitko nije vjerovao suprotnoj strani. Zato je Zagorec organizirao tajno snimanje svog sastanka s Perkovićem, a Državno odvjetništvo je dva tjedna poslije oduzelo od Zagorčeva prijatelja na graničnom prijelazu Macelj hrpu tajnih dokumenata MORH-a i RH Alana, kojima je Zagorec htio trgovati. Neformalnu komunikaciju Zagorca i Ureda predsjednika pratili su i pripadnici austrijske policije, koja na njih nije gledala u pozitivnom svjetlu. Nakon što se Saša Perković, savjetnik predsjednika Mesića, čuo sa Zagorcem, a taj razgovor snimila austrijska obavještajna služba, Austrijanci su posredno poslali Mesiću informaciju da se to dogodilo. Austrijska služba u tom je trenutku vjerovala da je Perković krtica u Mesićevu uredu i da komunicira s bjeguncem predsjedniku iza leđa. To pokazuje da austrijskoj policiji u tom trenutku uopće nije palo na pamet da Mesić zna za te kontakte i da posredno sudjeluje u pregovorima sa Zagorcem. Austrijska policija time je posredno dala Mesiću do znanja da smatra iznimno negativnim bilo kakav kontakt osoblja iz Ureda predsjednika s bjeguncem osumnjičenim za pljačku novca za obranu Hrvatske.

PERKOVIĆ U UREDU PRH (četvrti slijeva) jedan je od najboljih savjetnika, u koga Mesić ima puno povjerenjeAustrijska policija u stopu prati svaki Zagorčev korak i vjerojatno je već tada imala razloga vjerovati da bi Zagorec takve kontakte mogao pokušati iskoristiti da pred austrijskim pravosuđem pokaže kako iza njegovih pravnih problema u Hrvatskoj stoji politika. Mesić nije u tome vidio ništa loše vjerojatno sve do sredine prošlog tjedna, kad je shvatio da ga Zagorec pokušava grubo izmanipulirati. Vjerojatno se zato samo nasmijao kad je u Uredu predsjednika od donositelja poruke čuo da su Austrijanci doznali za kontakt Perkovića i Zagorca. Mesić je tada uz osmijeh donositelju poruke rekao da on zna za te kontakte. Rekao mu je da je Zagorec preko posrednika tražio kontakt s Uredom predsjednika, da to zna glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, te da je on odobrio te kontakte, kako bi se eventualno došlo do još “krupnijih riba“ koje su, kao i Zagorec, pljačkale novac za obranu Hrvatske. Nakon toga je pozvao u sobu i samoga Sašu Perkovića i pred njim ponovio poruku iz Austrije i cijelu priču. Tada je od posrednika zamoljen da prekine svaku akciju, no očito je smatrao da će sve proći u najboljem redu. Sada se vidi da je pogriješio.

Ako je točno da je Zagorec prvi uspostavio kontakt s Uredom predsjednika, nije isključeno ni da je to učinio isključivo zato da grubo izmanipulira predsjednika Mesića. Da to nisu neutemeljena nagađanja, pokazuje ono što se dogodilo 27. lipnja. Tada je u Beču održano sudsko ročište na kojem je trebalo odlučiti hoće li Austrija Zagorca izručiti Hrvatskoj. Zagorčev odvjetnik Michael Dohr donio je na to ročište DVD sa snimkama razgovora Perkovića i Zagorca na hrvatskom i engleskom jeziku. Zagorec je, po svemu sudeći, organizirao tajno snimanje tog sastanka, jer je gotovo nemoguće da je snimku dobio od austrijske policije. Mjesec i dva dana poslije tu je snimku dostavio kao, prema svom viđenju, ključni dokaz da su njegovi problemi s hrvatskim Državnim odvjetništvom politički uvjetovani i da mu se u Hrvatskoj neće pravedno suditi.
Istom prilikom kao svjedok obrane saslušan je Mario Keinz, službenik austrijske državne policije u Odjelu za zaštitu ustavnog poretka i borbu protiv terorizma. Keinz je ispričao da je Zagorca upoznao 2003. radeći na lociranju generala Ante Gotovine, jer su se tada pojavile glasine da se Gotovina stanovito vrijeme skrivao u kući u kojoj je u Austriji stanovao Zagorec. U jesen 2006. Zagorec mu je donio dokumente o intenzivnoj medijskoj kampanji protiv njega i mogućem kaznenom progonu.

ZAGOREC je, po svemu sudeći, organizirao tajno snimanje sastanka s PerkovićemZagorčev odvjetnik Dohr tom je prilikom pitao Keinza poznaje li Sašu Perkovića. Keinz mu je rekao da zna tko je Perković. Potom ga je Dohr pitao zna li i za sastanak Zagorca i Perkovića od 25. svibnja. Keinz je odgovorio potvrdno, rekavši da o tome postoji i nekakva zabilješka. Dohr je, po svemu sudeći, pozvao Keinza za svjedoka, jer su mu poznati njegovi raniji kontakti sa Zagorcem, ali i zato što je itekako svjestan da austrijska policija prati svaki korak njegova klijenta i znao je da postoji bilješka o telefonskim razgovorima i susretu Zagorca i Perkovića, o čemu Keinz pred sudom kao svjedok nije smio lagati.

Dan poslije Zagorec je preko Zvonimira Hodaka, svog novog odvjetnika u Hrvatskoj, ispričao svoju verziju okolnosti kontakata s Perkovićem. Zagorec je preko Hodaka u Jutarnjem listu izjavio da je Mesić prvi s njim kontaktirao, te da mu je obećao da će do 16. lipnja urediti da se tjeralica protiv njega stavi izvan snage, a Zagorec je zauzvrat trebao dati podatke o tajnim računima, privatizaciji, provizijama i sve to dokumentirati. Zagorec tvrdi da je prva inicijativa za kontakt iz Ureda predsjednika stigla početkom veljače, da se njegov prijatelj nekoliko puta sastajao s Perkovićem, da se sve radilo preko posrednika - poznatog televizijskog novinara, da se sastao s Perkovićem u Beču 25. svibnja, te da je sve propalo, jer je on vidio da se neće ostvariti navodni dogovor s Mesićem da će mu on osobno srediti da mu se ukine tjeralica do 16. lipnja.

Ako je sve to točno, Zagorec bi nakon 27. lipnja doista mogao biti u povoljnijoj situaciji nego prije, jer bi mogao legitimno tvrditi da je žrtva politike, a možda i da je njegov kazneni progon inicirao Stipe Mesić. Te okolnosti bacaju posve novo svjetlo i na ono što se dogodilo 8. lipnja. Tada je na graničnom prijelazu Macelj pri ulasku u Sloveniju u mercedesu kabrioletu zaustavljen Krunoslav Trajković, vozač tvrtke Molteh, koja je sve donedavna bila u formalnom vlasništvu Zagorčeva bliskog suradnika Romana Bindera, a zapravo je Zagorčeva. Mercedes SL 300, registracije ZG 7009-F, bio je u vlasništvu Vladimira Zagorca. Godina proizvodnje automobila je 1987., a u Hrvatskoj je prvi put registriran 1993. Trajković je na upit granične policije kamo ide odgovorio da vozi Zagorcu auto u Beč te da mu nosi i neke stvari. U velikoj crnoj torbi pronađeno je nekoliko fascikala u kojima je bilo više od 500 dokumenata koji su svi imali oznaku vojne tajne. Sam Trajković rekao je kako su ga Roman Binder i Josip Ferek, također blizak Zagorčev suradnik, uputili da automobil odveze u Beč na određenu adresu te s torbom preda Zagorčevoj tajnici. Zagorčev odvjetnik Hodak naknadno je rekao da su to dokumenti koji su trebali poslužiti za pisanje memoara njegova klijenta. Policija je zadržala i automobil i dokumente. Većina dokumenata bili su originali, a manji broj fotokopije. Svi su dokumenti imali oznaku vojne tajne, a samo manji dio bila je osobna Zagorčeva dokumentacija iz vremena dok je obnašao dužnosti u MORH-u. Nakon što je izišlo na vidjelo da su Zagorec i Mesić posredno pregovarali, sada je jasno zašto je i kako zaustavljen Zagorčev auto na granici.

ROMAN BINDER, Zagorčev bliski suradnikKako je Državno odvjetništvo bilo upućeno u pregovore, nije čudno da je dobro pratilo tko i što s kime razgovara i kada bi netko mogao iznijeti dokumente Zagorcu u Austriju. Nakon što su praćenjem telefona otkrili Zagorčeve planove, odlučili su da ne dopuste da se iz zemlje iznese ono čime je Zagorec želio trgovati s hrvatskim vlastima. Zato su ih u pravosudno-špijunsko-policijskoj akciji oduzeli prije nego što su dospjeli do Zagorca. Takav postupak hrvatskih vlasti, koje prema Zagorčevu mišljenju nisu poštovale dogovor, vjerojatno je i ponukao bjegunca da se na ovakav način obračuna s predsjednikom. Zagorec se nakon nedavnih događaja nada da će pred austrijskim pravosuđem ostaviti dojam da je politički progonjen. Ako mu to upali i ako ne bude izručen Hrvatskoj, to može zahvaliti samo predsjedniku Mesiću, koji je trebao biti oprezniji u ovom slučaju i ne puno slušati ono što mu kaže Romano Bolković, koji ga je već nekoliko puta doveo u veoma riskantnu situaciju svojim miješanjem u poslove gdje mu nije mjesto.

Pravni stručnjaci s kojima je Nacional razgovarao tvrde da je legitimno pregovarati o tome da osumnjičenik u nekim predmetima postane pokajnik, ali da se moralo pričekati da Zagorec bude izručen Hrvatskoj, pa tek potom pregovarati. Isti stručnjaci tvrde da Mesić nipošto nije trebao na pregovore poslati Sašu Perkovića, jer njegova oca Josipa kazneno goni njemačko pravosuđe, pa su sve osobe njemu bliske sigurnosno pokrivene, a osobito njihovi kontakti u inozemstvu. Osim toga, tvrde upućeni, posrednik je mogao biti i netko tko nije izravno zaposlen u Uredu predsjednika. Tako bi se Mesić mogao lakše ograditi ako ga Zagorec pokuša izigrati i izmanipulirati. S druge strane, Zagorec je nakon ove predstave poslao austrijskom pravosuđu i neke signale koji mu ne idu u prilog. Njegov hrvatski odvjetnik Zvonimir Hodak izjavio je da su pregovori propali jer je Zagorec vidio da neće biti ništa od dogovora da mu se ukine tjeralica 16. lipnja. Ako je Zagorec nevin kao što tvrdi, zašto bi uopće pristao trgovati s hrvatskim vlastima? Dodamo li tomu i da je nakon spornog sastanka s Perkovićem naručio da mu se dostavi hrpa klasificiranih dokumenata u Beč, čini se da je Zagorec posve opravdano na udaru hrvatskih vlasti. Ako ništa drugo, u vlastitoj privatnoj arhivi nije smio držati klasificirane državne dokumente, a još ih je manje smio pokušati iznijeti preko granice.

Neki tvrde da je unatoč svemu i dalje vrlo izvjesno da Zagorec bude izručen - jer bi eventualno davanje političkog azila Zagorcu u Austriji vrlo brzo postalo težak uteg u odnosima dviju zemalja.