Vedrana RudanŽivim u Rijeci. Gotovo svi moji prijatelji i prijateljice imaju rak. Dojke, crijeva, pluća, želuca, bronhija... Kad o tome razgovaram s riječkim liječnicima, nitko od njih mi neće potvrditi da je nešto posebno trulo u gradu na Rječini. Dapače, često čujem kako nama laicima samo izgleda kako raka ima mnogo. Nema, bolja je dijagnostika. Nekad su ljudi umirali tiho i brzo, nitko nije znao od čega. Danas, zahvaljujući svim mogućim aparatima, znaju od čega boluju, a uz pomoć kemoterapije umiru duže i bolnije. Doktori mi govore kako ne treba dizati paniku, moji prijatelji umiru zato što su u godinama kad se umire, a to je između četrdesete i šezdesete. Ne pristajem na tu tezu. Ona jednostavno ne drži vodu. Otkako znam za sebe, nikad kao posljednjih godina nisam bila ovoliko okružena smrću. Riječki mladići boluju od raka testisa, djevojke od raka limfnih žlijezda i leukemije, sestra mi je umrla od raka pluća, prijateljice boluju od raka dojke... Ne napuhujem priču. Sjećam se svoga djetinjstva u Mošćeničkoj Dragi. Kad sam ja prije pedesetak godina bila dijete, umirali su starci. Samo je jedna djevojčica umrla ćelave glave, svi smo zapamtili tu smrt. Danas meni, očajnoj, liječnici govore kako su se vremena promijenila, mi samo plaćamo danak životu u dvadeset i prvom stoljeću. Ali ja imam prijatelje u Švedskoj, Španjolskoj, Italiji, Austriji, Njemačkoj, Sloveniji... Kad njima pričam o raku oko sebe, oni me ne razumiju iako živimo u istom stoljeću. Svi njihovi prijatelji nisu na kemoterapiji ili zračenju.

Rekoše mi neki, ne znaš se nositi sa životom, depresivna si, u Rijeci postoji fenomenalna psihologinja, odi k njoj, ona će te dignuti. Nisam otišla, i ona ima rak. Znam i za poznatog riječkog psihijatra koji je mnogim ljudima pomogao da prežive hrvatski život. I on ima rak. Može li biti slučajno da je u Rijeci problem naći čovjeka koji nije bolestan od raka? Ubija li to nas Riječane rak zato što smo posebno neotporni na bolest svih bolesti, stres? Stres? Što je stres? To je, Veliki Anić, “psihički, emocionalni ili fizički udar što ga pojedinac osjeća kao posljedicu štetnog utjecaja okolnih faktora“. Prevedeno, moderni čovjek umire od posljedice koju izaziva “štetni utjecaj okolnih faktora“. Skraćeno, mi Riječani crkavamo poput otrovanih štakora, ali pojma nemamo koji nas to “štetni okolni faktori“ dave. Postoje li ipak bar nekakve statistike, podaci, brojke, ili su svi ti rakovi oko mene preveliki samo zato jer žive u meni dragim ljudima? Otišla sam u instituciju koja se zove Nastavni zavod za javno zdravstvo Primorsko-goranske županije i dobila podatke o “Zloćudnim novotvorinama u Primorsko-goranskoj županiji 1995-2006“. Podaci su jezivi. U godini 1983. u mojoj je Županiji na 100.000 stanovnika od raka umrlo 185 ljudi. U 2006. brojka se popela na 279. Porast od pedeset posto! Najviše ljudi umire od raka traheje, bronha i pluća. Od tih je bolesti 2006. umrlo dvostruko više žena nego 1983. Stopa smrtnosti muškaraca pet puta je veća nego u žena. Posebno je zanimljiva usporedba razine smrtnosti od raka dušnika, dušnica i pluća u Primorsko-goranskoj županiji, Hrvatskoj i Evropi u razdoblju od 1996. do 2004. U Evropi je 1996. smrtnost (prosjek) bila 40,77 na sto tisuća stanovnika, u Hrvatskoj 49,33, u Primorsko-goranskoj županiji 54,96?! U Primorsko-goranskoj županiji smrtnost je bila 30 posto veća nego u Evropi?! U godini 2004. smrtnost u Evropi (prosjek) bila je 38,86 na sto tisuća stanovnika, u Hrvatskoj 45,29 u Županiji 50,27.

Smrtnost od raka u mom je kraju već godinama oko 11 posto veća nego u Hrvatskoj. Najsnažniji čimbenik rizika jest, čak 87 posto, to piše u papirima koje sam dobila od Zavoda, “pušenje cigareta“. Jesmo li mi Riječani zaista posebno strasni pušači ili samo pušimo sve što nam se kaže? “Radno okruženje“ izaziva rak u samo 13% slučajeva. O “neradnom okruženju“, preciznije, kako zrak koji udišu Riječani utječe na naše zdravlje, nemoguće je saznati. Ne bih navodila sve ove suhoparne brojke koje baš ništa i nikome ne govore o jezivim mukama kroz koje prolaze gotovo svi moji prijatelji da u Novom listu nije osvanuo tekst “U Rijeci zrak gori nego u Sisku“. Za one koji ne znaju, u epicentru moga grada, zove se Mlaka, preko stotinu godina dimi Rafinerija, iz godine u godinu sve otrovnija. Na temu Rafinerije ovih je dana riječki gradonačelnik Vojko Obersnel izjavio kako “je zrak oko Rafinerije u trećoj kategoriji, odnosno da je zagađen, a Ina će morati nešto poduzeti kako bi do preseljenja zrak bio kvalitetniji“. O “preseljenju“ ubojice Riječana mi građani slušamo bar tridesetak godina. Dok čekamo “preseljenje“ Rafinerije iz centra Rijeke, po stopi “preseljenja“ na onaj svijet na vrhu smo Evrope.

A nitko da bi nešto učinio. Moji sugrađani dave se u smradu i otrovu, umiru u najstrašnijim mukama i oni i svi njihovi, a Korzo nam služi za dizanje glasa samo u vrijeme karnevala za koji zna cijeli svijet. Zašto istinu o našim smrtima nitko ne zna? Zašto su Riječani glasni samo pod maskama? Zašto je život u Rijeci moguć samo s gas-maskom? Zašto sve pojedince koji već tridesetak godina prosvjeduju protiv Raka Sa Mlake riječki političari proglašavaju ridikulima a podatke o stanju zraka u Rijeci i broju umrlih od raka skrivaju onako kao i svoju stoljetnu vezu s Rafinerijom? Moji Riječani, poznati smo po izreci, krepat ma ne molat. Prevedeno, crknuti, ali ne popustiti. Pitam se, pitam, zač krepujemo i zač smo molali? A Siščani koji lakše od nas dišu dižu revoluciju? Ima nešto bijedno u nama Primorcima, šetebandjerašima, ljudima spremnim da tiho služe svim zastavama, svim sistemima, svim gadovima i svim lažljivcima. Nisam stopostotna Primorka, imam i neke hercegovačke gene, možda zato ja, jedina, mislim kako, uostalom, Rafineriju treba razoriti.