Romano Bolković kaže da nije bio samo posrednik između predsjednika Mesića i odbjeglog generala nego da je cijeli događaj u najboljoj namjeri upravo on iniciraoRomano Bolković, novinar lokalne zagrebačke televizije OTV, tvrdi da on nije bio samo posrednik između predsjednika Stipe Mesića i odbjeglog Vladimira Zagorca u njihovim neformalnim kontaktima, nego je cijeli taj događaj u najboljoj namjeri i inicirao. Njemu je palo na pamet da predloži Zagorčevu suradniku Romanu Binderu mogućnost da Zagorec posredno komunicira s Mesićem. S Binderom se susreo kupujući parfeme u parfumeriji Zagorčeve supruge Klarise i razvila se neformalna komunikacija, koju je Zagorec iskoristio da pokuša popraviti svoju nezavidnu situaciju. Zagorec je sve sudionike te neformalne komunikacije grubo izmanipulirao, ne bi li mu ona poslužila kao uporište za pokušaj uvjeravanja austrijskog pravosuđa da iza njegova slučaja stoji politika, koja dirigira hrvatskim pravosuđem. Afera je prošlog tjedna eskalirala jer je Zagorec manipulacijama htio kompromitirati cijeli državni vrh. Već se danima raspravlja o okolnostima neformalne komunikacije između Mesića i Zagorca, jer se iz tih okolnosti u najvećoj mjeri može rekonstruirati tko kime pokušava manipulirati. Bolković, kao izravni sudionik većine tih događaja, ispričao je za Nacional sve što zna o toj komunikaciji. Zbog komplikacija koje su ti kontakti prouzročili može se reći da je on najbolje na vlastitoj koži osjetio da je put do pakla popločen najboljim namjerama.

NACIONAL: U kakvim ste odnosima s Vladimirom Zagorcem?
- Vladimira Zagorca ne poznajem. Nikada ga nisam vidio, čak ni s druge strane ulice. Znam da zvuči nevjerojatno - već zbog moje novinarske profesije - ali lako je provjeriti: Zagorca jednostavno ne poznajem! Nikada ga nisam zvao u svoju emisiju, nisam s njim bio u društvu i 90-ih smo se mimoišli. Tako otpadaju nespretne konstrukcije da sam sam se zatekao u brbljanju sa Zagorcem, ili da me je on poslao k predsjedniku Mesiću - sve je to promašeno, jer se Zagorec i ja nikada u životu nismo sreli. U Austriji nisam bio već godinama, a moj kontinuirani boravak u Zagrebu svakodnevno mogu potvrditi gosti moje emisije na OTV-u.

NACIONAL: Kako su se prvi put sastali Roman Binder, kao predstavnik Vladimira Zagorca, i predsjednik Stipe Mesić?
- Do tog susreta nije došlo na predsjednikovu inicijativu. Do susreta je došlo pristankom predsjednika da na kraći razgovor primi Bindera kao predstavnika generala Zagorca. Dakle, nije predsjednik Mesić predložio meni da uspostavim kontakt s Binderom, nego sam predsjedniku Mesiću razgovor s Romanom Binderom predložio ja.

NACIONAL: Zašto ste to učinili?
- U preliminarnim razgovorima mene i Bindera spomenuta je mogućnost susreta i sa samim predsjednikom, a ne samo s njegovim predstavnikom, gospodinom Sašom Perkovićem, jer je Binder smatrao da će izravan kontakt biti svrsishodniji, to više što se Roman Binder s predsjednikom Mesićem davno prije već susreo i upoznao. Stoga je smatrao da će informacija izrečena neposredno u razgovoru s predsjednikom biti vjerodostojnija, da neće biti netočno prenesena ili pogrešno shvaćena.

NACIONAL: Nije li slučaj Zagorec u domeni pravosuđa? Zašto ste uopće išli o tome obavijestiti predsjednika Mesića, a ne glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića?
- Naravno da je slučaj Zagorec stvar sudbene vlasti, ali ja nigdje u Hrvatskoj ne vidim generala Zagorca. Zar to nije dovoljan motiv da se predsjedniku uputi Zagorčev suradnik na razgovor? Ili u ovoj zemlji već drugi mandat svi znaju predsjednikov ustavni položaj i ovlasti bolje od njega. Ja prilično vjerujem Stipi Mesiću. Zato sam i posredovao u kontaktu Bindera i Predsjednika.

Bolković tvrdi da se s Romanom Binderom slučajno sreo u parfumeriji Zagorčeve supruge dok je kupovao parfem Lorenza VilloresijaNACIONAL: Jesu li se ti preliminarni razgovori vas i Bindera vodili u parfumeriji “Victor”? U kakvim ste se okolnostima ondje sastali?
- Parfumerija “Victor”, koja se nalazi u neposrednoj blizini Trga žrtava fašizma, jedini je dućan u gradu Zagrebu u kojem je moguće kupiti parfeme Lorenza Villoresija, ovogodišnjeg laureata nagrade Coty za parfumera godine. Nagradu Coty Villoresi je dobio kao prvi talijanski parfumer. Dakle, iako to sad zvuči ironično i gotovo groteskno, no stvarno je presudno to što je ta parfumerija jedini dućan u gradu koji prodaje parfeme najboljeg svjetskog parfumera. Tu je informaciju moguće doznati na internetu, tako sam i ja doznao. Potom sam krenuo put “Victora” i u proteklih sam pola godine kupio nekoliko bočica Villoresijevih parfema, što sebi, što bližnjima. U međuvremenu, nisam mogao ne doznati da je parfumerija “Victor” u vlasništvu gospođe Zagorec, supruge umirovljenoga generala Zagorca. Drugim riječima, znao sam, odlazeći u “Victor”, da odlazim u dućan generala Zagorca, ali ne mislim da je to otežavajuća okolnost za kupca tih parfema: prodavačice zaista ne inzistiraju da se uz bočicu Villoresijeva parfema da i prilog za obranu generalu Zagorca. Romana Bindera, kao i brojni novinari ovoga grada, površno poznajem godinama. On Binder i ja nismo odlazili na kave ili objede, nismo se nikada družili, i povrh površnog poznanstva nije nas vezivao ni zajednički krug znanaca, pa ni mjesta izlazaka - znamo se, ali nismo čak ni bolji znanci. No i Roman Binder kupuje parfeme u “Victoru”. Očito je da smo se Roman Binder i ja zaista sreli stjecajem okolnosti i po sasvim drugom poslu nego što je bilo kakva pripomoć generalu Zagorcu: jednostavno smo kupovali parfeme u istoj parfumeriji. Tu okolnost mogu dokazati računima za kupljene parfeme: svaki od njih nosi i datum, pa je lako vidjeti kad sam prvi put ušao u parfumeriju “Victor”. Bilo je to davno prije bilo kakvih razgovora o generalu Zagorcu. Namjerno pričam ovu priču da bi se vidjela sva banalnost okolnosti: dok se u mnogim glavama roje strašni planovi koji su prethodili ovom susretu, stvarnost je bila krajnje trivijalna. Nikakav umišljaj nije prethodio.

NACIONAL: Rekli ste da je do susreta s predsjednikom došlo nakon što ste razgovarali s Binderom. Jeste li vi njega pitali je li Zagorec voljan pregovarati o svom statusu, ili je to vama rekao Binder, prenoseći Zagorčevu poruku?
- Dobro da ste me to pitali, jer sad mogu objasniti je li sve možda moja ideja. Na moju sreću - nije! Lako je dokazati da nije jer Roman Binder i predsjednik Mesić su se ipak sreli. Zamislite što bi bilo da je predsjednik u jednom trenutku rekao: “Pa ipak je to vaša ideja!”, a da je Binder rekao: “Ne, čekajte, pa to je bio vaš prijedlog!” Ta mogućnost, dakle, otpada. Također, predsjednik Mesić nije poslao nikakvu inicijalnu poruku da traži kontakt sa Zagorcem. Zar mislite da sam ja šetao gradom s Mesićevom porukom bilo kome tko pozna generala Zagorca? U tom trenutku nije se uopće radilo ni na jednoj strani o sadržaju razgovora, nego samo o pukoj mogućnosti razgovora. To pitanje, je li Mesić uopće spreman primiti Bindera, i tako tek uspostaviti mogućnost kontakta s generalom Zagorcem, to sam ja prenio Mesiću. O sadržaju pregovora sa Zagorcem razgovaralo se drugdje. Ja nisam pitao Bindera je li Zagorec voljan pregovarati o svom statusu, jer nisam imao nikakvu poruku predsjednika Mesića generalu Zagorcu, nego sam Mesiću prenio pitanje bi li uopće moglo doći do susreta s Binderom. Ja nisam organizirao susret sa Zagorcem, razumijete, to je presudno: susret sa Zagorcem organizirao je Roman Binder sa Sašom Perkovićem. Zaista nisam imao nikakvu spektakularnu ulogu u bilo čemu: kad bi recimo cijela ova situacija završila pronalaskom 500 milijuna eura na nekom računu, ja za to ne bih bio bogzna kako zaslužan. Obratno, ja sam vjerojatno mnogima kriv za ovaj susret, iz vrlo jednostavnog razloga: čak je i Zagorčev odvjetnik, gospodin Hodak, potvrdio da je predsjednik Mesić ponajprije bio zainteresiran za podatke o tajnim računima i novcu od trgovine oružjem. Dakle, Mesić nije mogao dobiti veći kompliment za ozbiljnost svoje nakane da se obračuna s kriminalom 90-ih. Jasno da ozbiljnost te namjere, kad je već potvrđuje i odvjetnik Hodak, sada mnoge u Hrvatskoj strahovito zabrinjava. Odatle i ta povika na Mesića, ta paradoksalna protestiranja protiv bilo kakve inicijative da se konačno restituira načelo pravednosti i sankcionira kriminal. To što Mesić radi mnoge je zabrinulo, najjednostavnije rečeno.

ROMAN BINDER,koji se s Mesićem i Perkovićem sastao u Vili Weiss, Zagorčev je poslovni partner i direktor njegovih tvrtki u HrvatskojNACIONAL: Potom ste se susreli u Vili Weiss. Što se ondje dogodilo?
- Tom prigodom upoznao sam gospodina Sašu Perkovića, kojega ni Roman Binder nije poznavao, a predsjednik se nakon kraćeg vremena pridružio razgovoru. Binder je predsjednika podsjetio na davno poznanstvo, ali nisam uvjeren da se predsjednik tog susreta sjetio. Ali to je manje važno. Razgovor je imao jednu bitnu temu: preciziranje načina komuniciranja između hrvatskih državnih vlasti - dakle, ne samo Ureda predsjednika - i generala Zagorca. Razgovijetno je i višekratno u razgovoru spomenuto i ime gospodina Bajića te institucija Državnoga odvjetništva. Predsjednik Mesić ni u jednom trenutku razgovora u Vili Weiss nije obećavao Zagorcu stavljanje izvan snage tjeralice protiv njega u zamjenu za informacije i dokumente o tajnim računima. Naprotiv, razgovarajući o tome što bi država mogla ponuditi u zamjenu za te informacije, predsjednik je upozoravao da on ne može zajamčiti čak ni ukidanje pritvora generalu Zagorcu, jer to nije u njegovoj ovlasti. Budući da je i Saša Perković, poput predsjednika, pravnik, objasnili su Binderu da Perković, kao predsjednikov predstavnik, može razgovarati sa Zagorcem, ali da o tome svakako mora biti obaviješten gospodin Bajić, na kojemu je onda odluka o takvim ponudama. Saša Perković je, tumačeći okolnosti mogućeg sastanka, u jednom je trenutku prilično energično objasnio smisao te upute: možemo razgovarati, pa i pregovarati, ali odluka je na Bajiću. O eventualnom obustavljanju potupka protiv generala Zagorca nije bilo ni riječi. Ne govorim ovo da bih amnestirao predsjednika države ili njegova savjetnika: govorim to jer već elementarna logika upućuje na takav razvoj događaja i razgovora. Zar itko tko imalo logično razmišlja može i pomisliti da bi predsjednik Mesić u društvu predstavnika generala Zagorca izrekao nešto što bi ga već u prvom kontaktu hendikepiralo? Predsjednik Mesić u takvim prigodama govori formulaično, s nakanom da se ničim ne dovede u opasnost zbog izrečenoga, što svaki građanin ove zemlje lako može provjeriti još od prvog Mesićeva javnog nastupa. Ne znam zašto se misli da bi Stipe Mesić u polusatnom razgovoru s Binderom, Perkovićem i sa mnom odjednom promijenio svoju višedesetljetnu retoričku navadu. Mesić nije izgovorio ništa što bi morao poreći. Perković pak, već zbog svoje pozicije, još je manje predlagao.

NACIONAL: Kako je na to reagirao Binder? Kako se on ponašao na tom sastanku?
- Binder je razgovarao s očitim respektom spram predsjednika Mesića, ne samo spram funkcije, nego i maksimalno uvažavajući Stipu Mesića, a s druge strane bilo je očito da je Binderu stalo da se status generala Zagorca počne rješavati. Naime, prema Binderovoj se priči stjecao dojam da je samom Zagorcu iznimno stalo do toga da se u Hrvatskoj njegov slučaj pokrene s mjesta, da je bio silno ogorčen svime što se oko njega događa. S druge strane, imam dojam da je Romanu Binderu na pameti bilo samo jedno: da se sve to što prije nekako okonča. On i sam osjeća pritisak ove situacije, rekao je da to i njegova obitelj trpi i jasno je dao do znanja da bi bilo najbolje sve to što prije riješiti. To je bila moja osnovna impresija o njegovu nastupu.

NACIONAL: Kako to da Mesić nije Zagorcu ništa nudio, a Binder je ipak otišao u Austriju utanačiti okolnosti sureta s Perkovićem?
- Odgovor je vrlo jednostavan: zar Zagorcu nije u interesu kontaktirati s predsjednikom države u situaciji u kojoj se danas nalazi? Ovdje otpada i famozni “argument prvog kontakta“, posve irelevantan za meritum stvari: Zagorec zaista nije poslao iz Austrije poruku da će u ime svoje slobode denuncirati koga god treba, jer do razgovora u vili Weiss ni Binder, ni Saša Perković, pa dakle ni sam predsjednik Mesić nisu mogli znati hoće li do bilo kakvog razgovora uopće doći. Spominjanje dokumentacije kasnijeg je datuma. Saša Perković je odmah upozorio da Državnom odvjetništvu mora opravdati svoj put u Austriju. Za to je bio neophodan bilo kakav materijalni dokaz, dokument, koji bi jamčio da se u Beču ima o čemu razgovarati. Stoga je Saša Perković tjednima čekao, odgađajući taj put. Tek se u vili Weiss mogućnost susreta otvorila. Sve što se danas tumači, puka je naknadna sofistika i juridička pirotehnika: niti je Zagorec inicijalno ikoga kanio denuncirati, niti je na to predsjednik Mesić reagirao ponudom amnestije, suspendirajući neovisnost sudstva. Predsjednik je samo i jedino ponudio mogućnost razgovora, i to je bio dovoljan motiv Binderu da otputuje u Austriju, a očito i generalu Zagorcu da susret s Perkovićem prihvati. To je sasvim logično, pa i psihološki shvatljivo: svatko tko je u situaciji poput Zagorčeve prihvatio bi susret s predsjednikovim savjetnikom za nacionalnu sigurnost kao predstavnikom prvog čovjeka države. Nisu bila neophodna velika obećanja: bilo je dovoljno uspostaviti kontakt i dogovoriti početak pregovora. Što su pak pregovori u Beču sadržavali, to ja, na sreću, ne znam.

VILA WEISS, raskošni ljetnikovac u kojem predsjednik RH ugošćuje uglednikeNACIONAL: Je li predsjednik ponudio mogućnost razgovora prvi, ili nakon što je od Bindera čuo da je Zagorec spreman razgovarati?
- Pa jasno da je Binder u Vilu Weiss došao nakon što se konzultirao sa Zagorcem, pa ne bi blefirao predsjednika države. S druge strane, ja zaista ne vidim što bi bilo sporno u činjenici da je predsjednikov savjetnik za nacionalnu sigurnost, u dogovoru s glavnim državnim odvjetnikom, razgovarao s generalom Zagorcem? Što bi trebao raditi predsjednikov savjetnik za nacionalnu sigurnost? Savjetovati predsjedniku da ne pliva daleko od obale jer je tako sigurnije i za njega i za naciju? Ovo je vjerojatno jedina zemlja na svijetu u kojoj se rezolutno zahtijeva da državni službenici ništa ne rade. Osim toga, o tome za što je predsjednik Mesić bio zainteresiran odvjetnik generala Zagorca, Zvonimir Hodak, kaže: “Pritom mu je Perković dao do znanja kako mu je jasno da je Zagorec u nevolji i da se ‘sve to može riješiti’“ - iznosi Hodak citirajući Perkovića koji je rekao da bi “Zagi samo trebao dati malo mesa jer predsjednika zanimaju manipulacije bivšeg HDZ-a dok su predsjednici vlade bili Nikica Valentić i Zlatko Mateša“. Hodak prenosi da je Perković precizirao kako ga zanima pretvorba, trgovina oružjem, sve o obitelji pokojnog predsjednika Tuđmana i tajni računi u inozemstvu za koje Zagorec zna. Kaže da je uz to išla i napomena da bi Zagorec morao proslijediti “dokumente ili dokaze o autentičnosti“. Moram priznati da ne razumijem diskreciju službe za odnose s javnošću Ureda predsjednika, ali ni hrvatsku javnost: pa ovdje sam Hodak tvdi da je Perković precizirao kako ga zanima pretvorba, trgovina oružjem, sve o obitelji pokojnog predsjednika i tajni računi u inozemstvu za koje Zagorec zna. Nisam vidio autentičniji dokaz za iskrenost Mesićeve nakane da sankcionira svekoliki kriminal 90-ih. Sam odvjetnik Hodak tomu je svjedok, odvjetnik generala Zagorca. Predsjednika samo zanima mogu li se konačno pronaći dokumenti, ili potvrditi njihova autentičnost, koji bi bili dovoljan dokaz kriminala u privatizaciji, odljeva novca iz hrvatske privrede u inozemstvo, tajni računi s uplatama dijaspore... Nevjerojatno mi je to što Mesić ulaže napore vezane uz sankcioniranje kriminala, a hrvatska javnost raspravlja smije li se predsjednik time baviti.

NACIONAL: Kako komentirate očiti pokušaj Zagorca da izmanipulira i kompromitira državni vrh?
- Meni je razvoj događaja prilično očekivan, u mjeri u kojoj očekujem razne spinove, promjene tijeka događaja, najrazličitije obrate i neviđene senzacije koje sljede jedna za drugom ogromnom brzinom: snimka razgovora u hotelu, dokument o 19 tona zlata, 1,5 milijuna eura za gospodina Bajića... Nevjerojatno! I, vjerojatno to još nije sve, vjerojatno najbolje tek slijedi. Jer nakon informacije o šiframa u Dnevniku ništa nas ne smije iznenaditi. Ipak, ono što mene stalno iznova u Hrvatskoj zaprepaštava jest odsutnost elementarnog zdravog razuma u našoj javnosti: ne razumijem kako veleposlanici u Hrvatskoj uspiju pratiti zbivanja u našoj zemlji, jer su ona toliko iracionalna da to naprosto plaši. Nitko si ovdje ne postavlja osnovna, najlogičnija pitanja. Recimo, što je zapravo Zagorčev slučaj za Austrijance? U čemu se on sastoji? I kako to da je slučaj s Hypom tako jednostavan, a stvar se posprema u najmanje tri zemlje? Mislim da je vrijeme u kojem jesmo vrijeme očuvanja ovo malo hrvatskog kapitalizma, kakvog-takvog poretka s kojim kanimo u EU, no ponekad mi se čini da jako malo nedostaje da se zbog nevjerojatnih iracionalnosti stvar otme kontroli i da Hrvatska ogrezne u neku vrstu sukoba. Čitajte komentare po portalima dnevnih listova. Taj tihi sukob ionako već tinja. I predsjednik i premijer imaju pravo kad govore o ugroženosti pravnog i političkog sustava. Ova borba je zapravo presudna za Hrvatsku: kako bi rekla Vesna Pusić, riječ je o svojevrsnom “državotvorstvu“, jer institucije tvore državu, a ovo je borba za institucije sistema. Bez njih nema ni nje. Na koncu, to je i moj motiv za ovaj angažman: ne radi se ni o kakvom idealizmu, nego o elementarnom samopoštovanju.