Vedrana RudanKrenuti u Beč na izložbu hrvatske arhitekture 20. stoljeća, koja se zove “Kroatien - Avantgarde & Kontinuität“, koliko to ima smisla? Ne bi li bilo pametnije tu izložbu razgledati u Hrvatskoj, a u Beču, centru evropske kulture, pogledati nešto drugo? Priznat ću vam nešto. Frustrirana sam životom u ovoj zemljici. Oko mene afere, lopovi, ubojice, udbaši, mrak, jad i čemer. Želim o Hrvatskoj čuti nešto lijepo. Uostalom, o našoj arhitekturi ništa ne znam. Postoje knjige koje se zovu Ono ili Ovo za početnike. Da sam ikad naletjela na knjigu “Hrvatska arhitektura za početnike“, kupila bih je. Nema je, u Beču ću i naučiti nešto. Rekoše mi, izložba u naslovu ima “avangarda“ jer su autori tražili kvalitetu, ne prosjek, a “kontinuitet“ pokazuje kako je u Hrvatskoj u cijelom 20. stoljeću bilo dobrih arhitekata, zanimljivih projekata, ideja i ostvarenja. Prikazana su ona iz 30-ih, uglavnom u Zagrebu, ali i u Dubrovniku i Rijeci. U tim su gradovima tada stvarali arhitekti koji su se školovali u Beču, Pragu i Münchenu i unosili avangardnu misao u našu provinciju. Na izložbi smo vidjeli i ostvarenja iz 50-ih i 70-ih. Tadašnja hrvatska arhitektura pokazuje kako su joj veze s istočnim blokom bile tanke. Gradilo se dobro s ograničenim sredstvima, posebno šezdesetih, kad su Hrvatsku oblikovali slavni Vitić, Šegvić, Fabris, Ostrogović. Svi koji današnju Hrvatsku doživljavaju kao poligon za građevinsko i arhitektonsko iživljavanje čistih divljaka u Beču mogu vidjeti da ipak nije baš tako. Posljednjih godina u našoj su zemlji niknuli deseci prekrasnih objekata: mostovi, muzeji, otkačeni POS-ovi stanovi, škole, restaurirane crkve, privatne vile...

Lijepe građevine ne niču samo u hrvatskim gradovima nego i na otocima. Tko su autori ove fenomenalne izložbe? Adolph Stiller, kustos bečke galerije Ringturm, čovjek koji zna prepoznati što bi moglo zanimati Evropu kad je riječ o hrvatskoj arhitekturi. Treba reći da ovaj projekt ne bi bio moguć bez Andrije Rusana, osnivača revije za arhitekturu Oris, i Vere Grimmer, redaktorice te revije. Oni već petnaestak godina promoviraju hrvatsku arhitekturu u Evropi i međunarodnu arhitekturu u Hrvatskoj. Krvav posao. Autori kataloga izložbe su Tadej Glažar, slovenski arhitekt, Maroje Mrduljaš, jedan od najzanimljivijih mladih hrvatskih kritičara, i Luka Skansi, Splićanin, doktor arhitekture iz Venecije. Ni jedan od njih još nije proslavio četrdeseti rođendan, školovali su se diljem svijeta a u ovaj su projekt ušli s nevjerojatno puno entuzijazma i ljubavi. Čovjeku je zaista toplo oko srca kad spozna da oko nas žive, rade i dišu neki fenomenalni, vrhunski obrazovani ljudi. Zašto o njima ništa ne znamo? Ova izložba nije znanstveni prikaz, nije povijesna analiza, oni koji se razumiju u to rekli su i da nije savršena, ali su za nju, što je jako dobro, pokazale interes mnoge evropske galerije i fakulteti. Još kad bi došla i u Hrvatsku... Hoće li doći u Hrvatsku? Ne vjerujem, iako je na otvorenju bio i gospodin Bandić. Zašto nije bio ministar kulture gospodin Biškupić, zna samo dragi bog. Što se ovih dana u hrvatskoj kulturi zbiva veće od ove izložbe? Ni novinara nije bilo, ni najmanje agencijske vijesti, o Hrvatskoj televiziji da se i ne govori.

Oni su svoju baraku zatvorili da bi po Jadranu snimali spremanje rižota i revanje lokalnih klapa. Nažalost. Ja se ipak nadam da će veliki interes što su ga Austrijanci pokazali za izložbu hrvatske arhitekture možda potaknuti nekoga s ovih prostora da barem nađe novac kojim bi se platilo prevođenje kataloga. Svi bismo mi čitajući o slavnom Mostu hrvatskih branitelja u Rijeci, morskim orguljama u Zadru, POS-ovoj gradnji u Đakovu, Krapini, o Vitićevoj arhitekturi u Zagrebu, Šegvićevim realizacijama na Visu, Osnovnoj školi Fran Krsto Frankopan na Krku, kućama u Novakovoj ulici u Zagrebu, mogli naučiti kako moderna arhitektura može na pozitivan način promijeniti izgled i nered modernoga grada. Ovaj bi katalog mogao izliječiti mnoge hrvatske depresivne duše.

Bila bih presretna da Bandić nije u Beč otišao radi kurtoazije, ako jest, ako izložba nije zanimljiva ni Biškupiću ni Zagrebu, možda bi mogla biti mome gradu Rijeci, čije sam arhitektonske ljepote, na svoju sramotu, spoznala na otvaranju ove izložbe. Zamislite, moji sugrađani Saša Randić i Idis Turato, autori škole Krsto Frankopan na Krku, i u Beču su prepoznati kao svjetski genijalci. A njihova već legendarna Škola osvanula je ovih dana na stranicama Domusa, jednog od najstarijih evropskih časopisa za arhitekturu. Prvi Hrvati u društvu najvećih svjetskih arhitekata. Nitko u Hrvatskoj ni o tome nije objavio vijest. Nema veze. Ja ∫. Još da se Vitićev svjetski poznati neboder ne ruši na zagrebačke glave, bila bih još sretnija. Žalosno je što sam morala otići u Beč kako bih saznala da ovdje nije sve tako crno kako se čini. Tko kaže da postoje utabane staze koje vode do spoznaje istine i radosti? Žao mi je što većina ljudi iz Hrvatske ne može potegnuti do Beča da vidi što nam Austrijanci poručuju: ima ljepote u Hrvatskoj, samo je treba znati prepoznati.