Srećko JurdanaU padu vojnoga helikoptera MI-8 u Vukovaru poginule su zadnjih dana tri osobe, sedam ih je ozlijeđeno. Pilot, koji je već preživio jednu helikoptersku nesreću, spriječio je još veću tragediju tako što je isključio dovod goriva u trenutku kad je shvatio da se helikopter ruši. Zbunjeni ministar obrane Berislav Rončević utješio je publiku u navedenome povodu izjavom kako je spomenuti tip helikoptera najsigurnija letjelica na svijetu, uz dodatak da se “nikada ne može znati kada će koji sklop otkazati”. U svakom slučaju, iskustvo je potvrdilo ispravnost drugoga dijela Rončevićeve izjave; o prvome se može raspravljati. Dok te rasprave ne završe, odnosno dok se odgovorni u MORH-u ne dogovore oko tehničkoga održavanja zrakoplova i zrakomlata koje je - po mnogo čemu sudeći - na katastrofalnoj razini, predsjednik države i premijer postupit će pametno suzdrže li se od uporabe toga supersigurnog MI-8 za svoje obilaske Hrvatske. Stipe Mesić je, uostalom, jednom već potvrdio svoju strast prema zračnim avanturama kad je u avionu sletio na nosač zrakoplova, i nema objektivne potrebe za daljnjim rizicima.

Treba se, zapravo, ugledati na saborske dužnosnike koji se, umjesto letenja, radije drže šanka. Predsjednik Sabora Šeks predočio je zadnjih dana - na zahtjev ideesovca Damira Kajina - publici egzaktne podatke o količini i raznovrsnosti konzumacije alkohola na saborskome šanku tijekom 2006. radne godine. Objavljeni podaci ponešto razočaravaju. Iznenađuje činjenica da se u časnome Saboru - u kojem ne nedostaje veseljaka i narodskih tipova - prošle godine, prema službenoj predsjednikovoj katalogizaciji, popilo samo dvije tisuće petsto litara piva, četiristo pedeset litara vina i pedeset litara žestice za želudac.

To je malo. U Saboru su ljudi pod stresom, znaju da o njima ovisi sudbina nacije, i analitičar bi mogao očekivati da će kod njih konzumacija iz terapeutskih razloga znatno premašiti objavljene količine, to više što čašica u Saboru košta bagatelu u usporedbi s cijenama u normalnome životu. Ne prebacuju se, međutim, ćudoredne doze, iako su mogućnosti - tj. pipe - otvorene. Na neki način, to je i hrvatski saborski hendikep. Da se više pije, lokalna situacija možda bi bila normalnija. Pojedini pasionirani konzumenti u izjavama djeluju racionalnije od nekih kolega koji šank promatraju isključivo s intelektualne distance.

---

Šalu na stranu. Spomenuti Kajin prilično se naljutio na znatiželju publike oko alkohola u Saboru, i rekao u tom povodu da se u novinskim redakcijama - za razliku od Sabora - pije na hektolitre. Gospodinu Kajinu bilo bi pametno da se suzdrži od nesuvisla generaliziranja. Za njegovu informaciju, u ozbiljnim redakcijama - situacija u Nacionalu dobro nam je poznata - bilo kakvo konzumiranje alkohola najstrože je zabranjeno, u kafiću se mogu dobiti samo voda, kava i sokovi, i novinari ne doživljavaju svoje radno mjesto kao poligon za polubesplatno opijanje, što se za neke uvažene zastupnike ne može zaključiti. Ako piješ, ne vozi - rekao je nedavno Ivo Sanader, a mogao je komotno dodati: nego dođi u Sabor i opusti se.

Sabor je završio s radom, obavivši u dva dana sve ono što nije obavio u godinu dana, i time nacija zadovoljno prelazi u sferu ljetne dosade. Da život u Hrvatskoj ne bi ispao previše monoton, objavljeni su zadnjih dana podaci međunarodne agencije o cijenama prehrambenih proizvoda - uključujući i alkohol - u pojedinim europskim zemljama, po kojima se vidi da Hrvatska nadmašuje ne samo sve nove članice Europske Unije, nego čak i visokorazvijenu Nizozemsku. Izgradnja cesta evidentno uzima svoj danak u formi nemogućnosti zadovoljavanja elementarnih životnih potreba. S prosječnom plaćom od šest stotina eura, i cijenama hrane višim od nizozemskih, hrvatskim građanima ne preostaje drugo nego da padnu u eurotrans.

Imamo lijek za takvo stanje, i on se zove Ljubo Jurčić, poručili su nedavno iz SDP-a. Čovjek u torbi navodno nosi brdo terapeutskih ekonomskih programa. Na televiziji je izjavio kako će - postane li premijer - katalogizirati nacionalnu ekonomiju, sistematizirati izdatke i prihode i uvesti red u financije. Poruka je za pohvalu, ali djeluje pomalo kao da se za upalu pluća prepisuje aspirin. U SDP-u se, u svakom slučaju, primjećuje blaga konfuzija. Jurčića guraju za premijera samo zato što su već tako odlučili na nekadašnjim partijskim dogovorima o raspodjeli moći, i sada se ne usuđuju odstupiti od ishitrenoga koncepta. Prirodno bi bilo da se za premijera kandidira Milanović, a da Jurčića istakne kao ministra ekonomije. Dobije li SDP izbore, razvit će se bizarna situacija u kojoj šef pobjedničke stranke preuzima mjesto predsjednika Sabora i postaje statusno inferioran premijeru koji u samoj stranci ne znači gotovo ništa. Predsjednik Sabora raspolagao bi stranačkim ovlastima da smjenuje premijera, a premijer statusnim ovlastima da smjenjuje predsjednika Sabora, ili nešto slično. Već se sada stvara plodno tlo za buduće sukobe oko ingerencija i utjecaja, ali to je jedna od rezidua račanizma koju SDP u kratkom vremenu evidentno nije u stanju eliminirati.

Stvari, kako vidimo, teku linijom bezuvjetnoga očuvanja nekakvih kompromisa koji vode u neizvjesnost, ali te ćemo ljepote ostaviti za jesen, kada će se navodno održati izbori.

STUPAC TJEDNA

Ante Peterlić

Umro je profesor Ante Peterlić, jedan od najvećih hrvatskih, a pouzdano i svjetskih filmologa. Bio je nenadmašan poznavalac filma, njegove strukture, žanrova i povijesti. Filmologiju je, zapravo, u Hrvatskoj utemeljio kao znanost. Od dr. Peterlića učile su generacije. Autor ove kolumne dolazio je početkom sedamdesetih na Filozofskom fakultetu samoinicijativno na njegova predavanja, iako ih nije imao u studijskome programu, zato što su ga fascinirale Peterlićeve analize, duhovitost i briljantne, originalne prezentacije niza filmoloških pojmova. Poslije, na Akademiji, blisko se upoznao s tim nesvakidašnjim čovjekom, i osvojio priliku da s njim komunicira izravno, pa i prijateljski.

Peterlić je pripadao spektru hrvatskih intelektualnih velikana modernoga doba. Analitičan, minuciozan i temeljit, ujedno i odličan psiholog, u svoja izlaganja i opaske u pravilu je unosio dozu ironije i šaljivih karakterizacija. U Americi je dr. Peterlić svojedobno proveo godinu ili dvije kao gostujući profesor, i govorio je poslije - a to je bilo vrijeme jugoslavenske depresije - kako mu je velika pogreška bila što nije tamo i ostao, “jer danas, kad bih vam došao u posjet, mogao bih vas sve potapšati po ramenu i poručiti vam: življe, dečki, življe”.

Nema više Ante Peterlića koji pomalo rastreseno, udubljen u svoja razmišljanja, grabi preko Langova trga prema Novakovoj, gdje je stanovao. Svaka izmjena misli s tim profesorom, kritičarom i redateljem bila je privilegij. Od njega se moglo samo učiti i spoznavati nijanse. Klasičan američki film: Griffith, Chaplin, Keaton, pa Ford, Hawks, Walsh, Wyler, zatim Lang, Hitchcock, Kubrick itd. bio je - uz njemački ekspresionizam - osnovica Peterlićeve filmske pedagodije, ali taj univerzalni poznavalac kinematografije bio je savršeno verziran i u svim suvremenim trendovima. Pisao je briljantne oglede o francuskome novom valu, o njemačkoj avangardi sedamdesetih (Fassbinder, Herzog i društvo), i o nizu drugih redatelja i pojava s margina visokokomercijalnih produkcija.

Filmski enciklopedist bez premca, ostat će zapamćen i kao autor. Njegov prvi i jedini dugi film - “Slučajni život“ (1969.) - bio je mladalačka drama apsurda koja je upućivala na Peterlićeve značajne redateljske potencijale, i svakako događaj u tadašnjoj hrvatskoj i jugoslavenskoj kinematografiji, ali slučajni život htio je da se Ante Peterlić nakon toga zadrži u akademskim vodama, i u njima kreira neprocjenjiv doprinos hrvatskoj filmskoj misli, enciklopedistici i pedagogiji.