Stara izreka upućena djedovima kaže kako treba biti dobar prema djeci i unucima jer oni će jednom odlučivati o njihovim mirovinama. Ova već pomalo zaboravljena šala iz socijalizma, aktualizirana je nedavnom najavom Ive Sanadera na HDZ-ovoj konvenciji u dvorani „Dražena Petrovića“, kada je ambiciozno najavio kako će u slučaju izborne pobjede, njegova vlada osigurati pravo glasa već i 16-godišnjacima. Iako su svi trezveni slušatelji pomislili kako se radi o dobroj premijerovoj fori, kada je prije nekoliko dana i Mladež HDZ-a zatražila sniženje dobne granice za izlazak na izbore, postalo je jasno kako je na pomolu, u najmanju ruku, vrlo diskutabilan eksperiment. I to u najdoslovnijem smislu. Uzme li se da 16-godišnjaci imaju pravo glasa samo u Austriji i Brazilu, ispada kako bi Hrvatska postala pionirska zemlja u pokušaju politizacije teenagera. Nekadašnji hit „Sedamnaest mi je godina i cijelu noć bi plesala“, u novoj verziji može glasiti „Šesnaest mi je godina i u nedjelju sam glasala, glasala la-la“. Već vidim profesore kako puštaju učenike s petog sata jer moraju sudjelovati na lokalnom predizbornom skupu. Ili malog Ivicu koji će u veljači napuniti sedamnaest, i ima 170 neopravdanih sati, ali ne može biti isključen iz škole jer uživa zastupnički imunitet. Da, zamisao je briljantna i pitanje je kako se toga nije dosjetio nitko u Njemačkoj, Francuskoj, Švedskoj, Kanadi ili Americi. Umjesto toga, svi onako konzervativno, da ne kažem starački, ustrajavaju na načelu po kojem je dobna granica za punoljetnost 18 godina, a to je ujedno i razdoblje kada se smije legalno kupiti alkohol ili kutija Ronhilla, a bogme i izići na birališta.

Ideja je sama po sebi komična, ali neki su je shvatili ozbiljno. Tako je nekakav predstavnik Stranke mladih, podržao Sanadera uz dodatak „Ako umirovljenici mogu glasati, zašto ne bi i mladi“. Naravno da je tako, uostalom 16-godišnjaci lakše i brže mogu doći do biračkih mjesta, imaju oštriji vid i nitko im ne treba čitati imena stranaka, a mnogi se nedjeljom ujutro vraćaju iz noćnog provoda i prije odlaska na spavanje, mogu iskoristiti svoje građansko pravo. Pritom je nevažan podatak o golemoj ravnodušnosti ove generacije za politiku, kao i mogućnost manipulacije s njihovim glasovima.

U većini zemalja, 18 godina je granica punoljetnosti i tada mladi dobivaju pravo glasa. Ova granica nije izmišljena – ona je posljedica saznanja o sazrijevanju, kako intelektualnom, tako i emocionalnom. Spuštanje dobne granice ne bi povuklo niti jedan jedini pozitivan učinak, osim što bi stvorili generaciju ispolitiziranih pubertetlija. Ova generacija treba kompjutorizaciju škola, kvalitetnije nastavne uvjete, usvajanje europskih vrijednosti i više mjesta za izlaske, uostalom, treba i kvalitetniju edukaciju o opasnosti od droga ili kako se zaštititi prilikom seksualnih odnosa. Umjesto toga, pokušava im se ponuditi mogućnost glasanja i utjecaja na donošenje, recimo, Zaštićenog ekološko-ribolovnog pojasa ili Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci. To su malo preozbiljne teme za mlade. Čak i u izbornoj godini političari se trebaju suzdržati od davanja ovakvih obećanja