Višnjić je prošlog ljeta nekoliko dana proveo u Šibeniku. Da je osvojio Oscara, u Hrvatskoj bi se o njemu manje vrištalo. Utvrdit ću gradivo. Glumac je sreo komada s kojim je išao u školu, trideset i šest godina, razvedena, ima sina, tucnuli su se, ostala je trudna, Višnjić joj mjesečno šalje 1500 dolara. Zašto svi hrvatski mediji njegov čin smatraju zločinom, a za takozvane obične muškarce koji svakih deset minuta u Hrvatskoj prebiju svoju ženu pokazuju razumijevanje? Ni u jednim novinama nećemo naletjeti na podatak koliko žena godišnje izgubi glavu od sjekire, noža, pištolja, palice, opasača ili golih ruku svojih kućnih mužjaka. Ej, dečki i cure, a da napišete koju o uglednom kolumnistu, opakom borcu za pravdu i hrvatskoj moralnoj vertikali, koji godinama za dijete ne plaća alimentaciju? Što je Preljubnikov najveći grijeh? Tucanje kolegice iz škole i nebrigu za bebicu novinari bi mu oprostili, nitko od njih vjernost u braku ne smatra Svetim pismom, da je Višnjić ostao sitni a postao i pijani glumac iz birca u Gavelli. Kako je ludo uspješan, i putanja njegove sperme zlobno se gleda kroz posebni mikroskop. Većinu hrvatskih novokomponiranih i strašću ponesenih boraca za ženska prava izjeda to što Šibenčanac, komu je ljepota najjača strana, zarađuje milijune dolara, dok oni, turbo pametni, o lovi i torbanju sa strane mogu samo sanjati. Što zamjeraju glumcu? On, Sotona, umjesto da djetešcu i mamici pruži svu svoju ljubav, vrijeđa sirotice, govori kako će s malenom popričati ako odraste u pristojno stvorenje a gospođi iz Šibenika šalje lovu zato što on i supruga pomažu i nekim udrugama za zaštitu životinja. Da je manje govorio, da je pametan koliko i lijep...

Ne bi mu pomoglo. Hrvatske medijske zvijeri nanjušile su kako spojiti bešćutno ujedanje i brigu za siroče koje nas gleda iz izloga svih prodavaonica novina. Što radi dječja pravobraniteljica Mila Jelavić? Ovo je pravi trenutak da se riješimo te samozatajne gospođe. Jadni dr. Kovach. A baš nitko ne secira lik i djelo njegove partnerice? Je li gospođa zaista žrtva bahate holivudske zvijezde, koja je svojoj nemirnoj zvijeri neodgovorno otvorila vrata kaveza? Gospođa je maloljetna? Retardirana? Tjelesno hendikepirana, htjela je pobjeći, ali je Višnjić podmetnuo nogu pod njezina invalidska kolica? Ništa od toga. Žena je pred diplomom, dakle prosječno inteligentna, majka samo jednog sina, želim reći, zna što je kontracepcija. Ukratko, i fizički i mentalno zdrava gospođa odlučila se spojiti s muškarcem kojem rađanje potomka nije bilo ni nakraj... pameti. Po svom je izboru u avanturu krenula bez zaštite i potpuno pri sebi odlučila roditi. Zašto nam toliki prodaju priču da je gospođa prevarena i zavedena? Zahvaljujući piluli, tableti “day after“, ali i kondomima koje danas moderne žene drže u torbici, one mogu odlučiti žele li svoje maternice ostaviti praznima ili ih napuniti. Negdje u blizini uvijek bi morala biti i odgovornost za trudnoću koja se događaa ženama za jednu noć s partnerima za jednokratnu upotrebu. Podmetanje neželjene dječice je zločin. Odvratno je nesretnike, robijaše kojima je jednu, dvije ili čak tri noći donja glava lupala ritam, proglašavati lošim očevima. Oni nisu htjeli biti očevi, prema tome oni, iako štrcatelji sperme, ne moraju biti očevi, najmanje dobri očevi. Nad njima je počinjeno nasilje, silovani su, pa ucijenjeni. Reći ćete da je Višnjić trebao biti odgovoran, navuć koru na bananu, osigurati se.

A ja vas onda pitam, ma što hoće te žene? Njihovo tijelo samo je njihovo, ni jedan muškarac u civiliziranom svijetu ne smije ženu prisiliti ni na abortus ni na porod, iako je napuhao balončić koji lebdi u njenom trbuhu. Zakon ženama daje ekskluzivno pravo da budu svoga tijela gospodarice. Da sam bila na mjestu gospođe iz Šibenika, da sam poželjela, za dušu, kresnuti se s Višnjićem bez pilule, da sam ostala trudna i željela roditi dijete da me do smrti podsjeća na muškarca koji mi se toliko svidio da želim meso njegova mesa i krv njegove krvi, sigurna sam da ne bih željela i lovu njegove love. Potpuno kužim da me nitko neće kužiti. Ni muški novinari koji svoje frustracije umataju u borbu za ženska prava, ni udruge za zaštitu žena od kojih neke misle da su žene žrtve zato što su žene, ni kolumnistice koje mrcvare Višnjića, a od svojih muževa za svoju djecu nisu tražile ni kunu. Zato mi je žao svih muškaraca kojima se dogodilo ono što se dogodilo Višnjiću.
Proglašavanje Višnjića bešćutnim gadom fura kroz medije tezu kako su sve žene nemoćne glupače koje treba žaliti i pomoći im ma što muškarcima činile i učinile. Takvo generaliziranje nas žene definira kao bića s posebnim potrebama, a “plemenite“ kolumniste i kojekakve udruge promovira u zaštitnike onih koje ne znaju što čine. Po meni, majka iz Šibenika sama bi se trebala brinuti o svome djetetu, ne tražiti od partnera financijsku pomoć, ne ga proganjati ni preko suda, ni preko telefona, ni preko novina. Puštajući u promet fotografije jadne djevojčice, Ameri bi rekli, dosegnula je dno, a onda stala kopati. Da je Hrvatska normalna zemlja, nekakav Centar toj bi ženi oduzeo dijete za njegovo dobro. Čujem vas, osjećam kako se otrovnom slinom nabacujete na mene. Baš me briga. Zalažem se i zalagat ću se, dok u meni žensko srce bije, da sve mi moramo odgovarati za sudbinu djece koju smo samo mi željele. Zašto ne bismo bile ravnopravne, odgovorne, hrabre, poštene, zašto ne bismo same plaćale svoje odluke onako kako to danas plaćaju mnoge samohrane majke oko nas? Ako želiš od Višnjića klinca, plati, ženo! Jebeš i sud i alimentaciju! A, ako, ženo, od Višnjića želiš lovu... Ej, onda se to ne zove borba za interese malodobne kćerkice. Stari je to zanat, gospođo!