Film Armin Ognjena Sviličića je na pulskom festivalu dobio Zlatnu Arenu za najbolji scenarij i glavnu mušku ulogu te Oktavijana Društva hrvatskih filmskih kritičara. Za taj film dosad je dobio trinaest nagrada, od kojih je čak osam međunarodnih Film “Armin” mladog splitskog redatelja Ognjena Sviličića prošlog je tjedna na filmskom festivalu u Puli dobio tri nagrade: za najbolji scenarij i najbolju glavnu mušku ulogu, koja je pripala bosanskohercegovačkom glumcu Emiru Hadžihafizbegoviću, te nagradu Oktavijan Društva hrvatskih filmskih kritičara. Time se broj nagrada koje je taj film dobio od ovogodišnje svjetske premijere na Berlinaleu popeo na 13, od kojih je čak osam međunarodnih. Posljednju takvu primio je desetak dana ranije, u Parizu. Riječ je o nagradi za najbolji film međunarodnog pariškog festivala Paris Cinéma, koju je dobio tek koji tjedan nakon što je “Armin” proglašen najboljim istočnoeuropskim filmom na festivalu u češkim Karlovym Varyma. Ta njegova humorna drama, koja govori o dolasku oca i sina iz malog bosanskog mjesta u Zagreb kako bi sin otišao na audiciju za film njemačkog producenta, u središtu je pozornosti hrvatske javnosti od kada je premijerno prikazana na berlinskom filmskom festivalu Berlinale. To je već drugi Sviličićev film prikazan na tom festivalu gdje su, kao i na prethodni “Oprosti za kung fu”, na njega odlično reagirale i publika i kritika. Osim toga film je otkupljen za stranu kinodistribuciju u nekim skandinavskim zemljama, zatim Francuskoj, Turskoj, BiH i Njemačkoj, a želi ga otkupiti i Sundance Channel, televizijski kanal filmskog festivala u Sundanceu. Iako “Armin” nije proglašen najboljim filmom pulskog festivala, o njemu se govorilo kao o favoritu nacionalnog dijela programa.

To nimalo ne začuđuje jer je, osim brojnih međunarodnih priznanja, Sviličić na pulskom festivalu dosad već nagrađivan za oba svoja prethodna igrana filma: nagradu Društva hrvatskih filmskih kritičara Oktavijan dobio je u Puli već za svoj prvi igrani film “Da mi je biti morski pas” 1999., a dvjema Zlatnim arenama na tom je festivalu 2004. nagrađen i njegov film “Oprosti za kung fu”.

NACIONAL: Što ste očekivali od pulskog festivala i koliko vam je, kao ovogodišnjem predstavniku najmlađe generacije hrvatskih redatelja, išla u prilog činjenica da većina vaših starijih kolega svoje filmove još uvijek snima te će ih u Puli prikazati tek iduće godine?
- Očekivao sam da će “Armin” dobiti neku nagradu, što u Puli i nije tako teško - obično bude više nagrada nego filmova. Moj film je bio favorit jer je već bio u hrvatskoj kinodistribuciji, a i dosta je razvikan, dok druge prije Pule nitko nije vidio. Najvažnije mi je bilo da Arena bude puna te da se okupi ekipa koja je radila na filmu pa da napravimo nekakav rezime - Pula je svojevrsni kraj priče kad je riječ o promociji filma u Hrvatskoj. Što se tiče mladih redatelja, definitivno nam je išlo na ruku to što najvećih imena ove godine nije bilo u konkurenciji. No same nagrade Pule su ionako precijenjene i nešto znače samo dok festival traje - nikad nikome nisu donijele ni gledanost niti stranu promociju. Ipak, ove je godine organizacija Pule napravila dobar potez: formirali su inozemni žiri za strani program festivala, tako da su strani selektori pogledali i naše filmove, upoznali autore te tako možda pomoću preporuka pomognu promociji hrvatskog filma u inozemstvu.

NACIONAL: Pretprošli ste se tjedan vratili iz Pariza s novim priznanjem. O kakvoj je nagradi riječ?
- Dobili smo jednu od tri nagrade tog najvećeg pariškog festivala, koji se održao šestu godinu zaredom. Riječ je o nagradi mladog žirija za najbolji film festivala. Nagrada je financijska, ali, umjesto meni, 10.000 eura ide francuskom distributeru “Armina” za reklamu filma koji u francusku kinodistribuciju ide 15. kolovoza. Igrat će u Centru Georges Pompidou, ne sjećam se kad je tamo zadnji put igrao hrvatski film. Osim što sam popratio festival i primio nagradu, u Parizu sam imao i dva dogovorena intervjua - i to za njihove respektabilne političke listove Le Monde i Le Nouvel Observateur. Bilo mi je nevjerojatno davati intervju listu poput Le Mondea, čak sam se ispred njihove zgrade slikao za roditelje koji su godinama radili kao urednici u Slobodnoj Dalmaciji.

---

NAJBOLJIM FILMOM Istočne Europe 'Armin' je nedavno proglašen na filmskom festivalu u Karlovym VarymaNACIONAL: Koji je značaj nagrade s nedavnog festivala u Karlovym Varyma?
- Moram priznati da me taj festival iznenadio, nisam znao da je toliko velik. Oni žele postati Cannes istočne Europe, uključujući i Rusiju, i organizacija je bila profesionalna - čak je završna svečanost u nekim segmentima izgledala bolje od berlinske. Nijemci sve naprave fino ali suzdržano, dok su se ovi raspištoljili: doveli su Dannyja De Vita i Renée Zellweger, prisutni su bili i bivši i aktualni predsjednici Václav Havel te Václav Klaus. Nagrada koju je “Armin” dobio tamo, u konkurenciji East of the West za najbolji istočnoeuropski film, prilično je važna. Taj festival postaje poznat po regionalnoj konkurenciji i cilj mu je privući pozornost Istočne Europe koja je njihovo tržište. Drugim riječima, uzeli su si za pravo da odlučuju koji su najbolji istočnoeuropski filmovi i takva se nagrada može dobiti samo tamo. Zato je i veća od samih 10.000 dolara koliko iznosi, jer ima festivala koji daju veće iznose, ali nemaju tolik utjecaj.

NACIONAL: Jedini ste hrvatski redatelj koji je za svoja oba igrana filma svjetsku premijeru imao na Berlinaleu, i to u jednoj od uglednijih sporednih sekcija. O kakvoj je kategoriji riječ?
- Riječ je o kategoriji Forum, za koju sam mislio da se sastoji od filmova koji nisu dovoljno atraktivni za crveni tepih. Međutim to je filmofilska sekcija, za koju filmove biraju ljudi koji ne dolaze iz političkih struktura njemačkih ministarstava, nego iz svijeta filma. Zato ima svojevrsnu art-reputaciju, smatra se nečim što ne razumije svatko. Tako te filmske face često tvrde da uopće ne gledaju glavnu kompeticiju nego samo Forum. Zahvaljujući Berlinu su me i tražili intervju za Le Monde i Le Nouvel Observateur, jer su njihovi kritičari vidjeli film u Berlinu i svidio im se.

NACIONAL: “Armin” je nastao u hrvatsko-bosansko-njemačkoj koprodukciji. Kako ste došli do njemačkih partnera i zbog čega ih je privukla njima prilično strana tematika odnosa BiH i Zapada?
- Dečke iz tvrtke Busse und Halberschmidt upoznao sam još prije pet godina na jednom od festivala i željeli smo zajedno raditi “Oprosti za kung fu”. No to je propalo jer za taj film nisam dobio novac od države, bez čega se ne može krenuti. Zanimljivo je da je njima “Armin” pomogao u karijeri možda više nego meni, jer je predsjednik njihova fonda kao njihove glavne uspjehe u zadnje dvije godine spomenuo četiri filma, među kojima su prošlogodišnji pobjednik Cannesa “Vjetar koji povija ječam”, Tykwerov “Parfem” te “Armin”. Njih nije privukla tematika o Bosni, nego odnos oca i sina. Takve univerzalne teme su bitne za film, moraju ih razumjeti i u Moldaviji a da prije toga ne gledaju CNN. Nakon prikazivanja “Armina” na Tribeca Film Festivalu došao mi je čestitati neki veliki, Hell’s Angels tip i rekao: “Svaka čast, imam petero djece i znam o čemu pričaš u filmu.” Kulturološke razlike Bosna - Hrvatska - Njemačka bile su mu potpuno nebitne. I “Oprosti za kung fu” ima univerzalni moment odnosa oca i kćeri - netko mi je nakon prikazivanja tog filma došao reći kako je njegov ujak iz Njemačke isti kao konzervativni otac iz filma. Nijemci tako gledaju na ljude iz Bavarske, kao što mi gledamo na ove iz zaleđa. Svaka zemlja ima svoju konzervativnu sredinu. Ta me tematika oduvijek zanimala, pogotovo zato što smatram da je korijen Hrvatske duboko u provincijalizmu. Ono što je Split u odnosu na Zagreb to je Hrvatska u donosu na Europu. Pritom ne mislim da je to loše, jednostavno je tako.

S RAJKOM GRLIĆEM, Barbarom Prpić, Emirom Hadžihafizbegovićem i Arminom Omerovićem na snimanju filma 'Armin' nazvanom po mladom glumcuNACIONAL: U kritikama “Armina” moglo se pročitati da ste previše iskarikirali Bosance, pogotovo u scenama poput one u kojoj se Emir Hadžihafizbegović u ulozi Arminova oca čudi sušilu za ruke u zagrebačkom WC-u. Je li vam tko za to otvoreno predbacio?
- Ne, dapače, bilo je ljudi koji su mi rekli da je to jedan od najbosanskijih filmova koji su vidjeli, ako ne i najbosanskiji. Na kraju krajeva, foru u WC-u dodao je sam Hadžihafizbegović, kao tipičnu bosansku foru. Uostalom, u filmu ima stvari i o Hrvatima i Nijemcima koje nisu potpuno pozitivne, koje ja vidim kao prijateljsku kritiku. Neki su Nijemci, recimo, pitali vidim li ja sve njemačke redatelje kao glupe i bešćutne, jer ovaj iz filma na kraju svega Armina pita može li o njemu snimiti dokumentarni film. Amerikancima pak nije bilo jasno zašto Armin nije na to pristao, zašto je odbio zaraditi na tome lovu. Ne mislim da su ovakvi ili onakvi Nijemci, Hrvati ili Bosanci, takvi su samo likovi u mom filmu.

NACIONAL: Pisalo se i da ste se uzoholili nakon uspjeha s “Arminom”, pogotovo kad ste reagirali na relativno pozitivnu kritiku vašeg filma objavljenu u američkom filmskom časopisu Variety.
- Kritika je bila dosta pozitivna, ali me uzrujalo to što sam u njoj osjetio negodovanje što ne snimam razigrane filmove u balkanskom tonu “rat i cigani”. Budući da se Hrvatska nije pojavila na svjetskoj sceni kao filmska zemlja, teško je ljudima vani objasniti da je naš mentalitet drukčiji od balkanskog te da mi ne snimamo takve filmove. Nastupio sam malo arogantno, ali zapravo me užasno iritiraju predrasude američkih kritičara o filmovima s Balkana, koji, po njihovu mišljenju, moraju biti o ciganima, a autor glazbe mora biti Goran Bregović. Smeta mi što se male kinematografije pokušavaju staviti u geto, ako ste Danci držite se Dogme i hendikepiranih ljudi da znamo kamo ćemo s vama.

NACIONAL: Na glasu ste kao jedan od najboljih filmskih producenata i menadžera među hrvatskim redateljima. Je li to posljedica vašeg odabira ili okolnosti?
- Okolnosti. Kad sam radio “Oprosti za kung fu”, nisam dobio novac od ministarstva pa sam bio prisiljen razmotriti druge opcije. Tada nisam niti znao kako to na europskom tržištu filma funkcionira: nisam mogao zamisliti da na festivalima idem na tzv. peacheve, svojevrsne štandove na kojima dobijem određenu minutažu da prezentiram svoj film, pri čemu su mi neki mjerili vrijeme štopericom. A bio bih tek jedan od 20-ak ljudi koji su samo taj dan pokušali zainteresirati određenu producentsku kuću za svoj film. Međutim tamo to tako funkcionira - već je sama Njemačka prevelika da bi netko dobio novac za film zato što nekoga pozna. Zato je i odlična ovogodišnja odluka Ministarstva kulture da novac dobije mnogo redatelja, ali da te svote nisu velike. Tako su ih prisilili da drugi dio sredstava potraže sami.

NACIONAL: Autor ste scenarija za nagrađivani film Branka Schmidta “Put lubenica”, a suautor onog za pobjednika Pulskog festivala pretprošle godine “Što je Iva snimila 21. listopada 2003.” Tomislava Radića. Kako ste došli u situaciju da pišete scenarije starijim kolegama, što su neki nazvali i “spašavanjem” njihovih filmova?
- I Radić i Schmidt znaju kako radim jer su oboje bili urednici Dramskog programa HRT-a dok sam tamo radio. Nije se radilo o spašavanju, loše ideje se i ne mogu spasiti. Mislim da mene ljudi angažiraju za scenarije zato što brzo i fleksibilno pišem. Osim toga, prije su se filmovi snimali s mnogo više novca. Stariji redatelji su odrasli u kinematografiji u kojoj je film bio državno dobro i za njega se dobivalo novca koliko je bilo potrebno. Mi mlađi redatelji smo u neku ruku djeca niskobudžetnog filma i možemo napisati scenarij tako da se on može snimiti i skupo i jeftino. Osim toga, snimamo jednostavne filmove o običnim ljudima, što je svojevrsno osvježenje.

U MLADOSTI je Sviličić svirao gitaru u bendu, a sam je radio glazbu za većinu svojih filmova; na slici u zagrebačkom klubu Sax s grupom Cry BabiesNACIONAL: Kako ste se odlučili za studij režije?
- Više sam odlučio probati upisati ga, pretpostavljao sam da bih mogao dobro pisati. Činilo mi se jednostavno, što napišeš kasnije i snimiš. Prošao sam iz druge, na jesenskom roku, i imao sreću da vrlo mlad počnem raditi na HRT-u. Tada je šef Dramskog programa bio Tomislav Radić, koji je vidio moj diplomski film “Domina” na Danima hrvatskog filma te odlučio riskirati i zaposliti me - što je tada na HRT-u bilo neuobičajeno. Moj prvi posao bio je snimiti televizijski film “Puna kuća”, a odmah nakon toga je slijedio “Da mi je biti morski pas”. To je isto bila sretna okolnost, jer je u Dramskom programu ostao novac od serije “Olujne tišine”, na račun čega sam uspio snimiti taj film - za koji su mi na festivalu u Mannheimu predbacili kako mogu snimati komedije dok u Hrvatskoj traje rat.

NACIONAL: Kakva je situacija u hrvatskom filmu? Trenutačno slovi kao najjači u regiji, međutim vaši komentari iz ostalih medija govore da niste sasvim optimistični.
- U većini zemalja filmovi imaju neki svoj zajednički stil, što Hrvatska nema - zbog čega ga je teško marketinški obuhvatiti. Vani ljudi traže nekakav trade mark, brand, po čemu će im hrvatski film biti prepoznatljiv. Trenutačno smo dramaturški kvalitetni, konačno smo se odmaknuli od ratne tematike i zato smo zanimljivi inozemstvu. Međutim interes za hrvatske autore trajat će još godinu dana i ako se od naše kinematografije u tom razdoblju ne napravi brand, propustit ćemo priliku da naš film prođe u Europi te će nakon Srba, Slovenaca i Bosanaca umjesto nas doći na red Makedonci, Mađari i Talijani. U ovom trenutku su Europi zanimljivi naši autori, ali ih se ne veže uz Hrvatsku, nego uz Balkan.

Inozemni uspjeh

Iako je "Armin" tek treći Sviličićev film, s obzirom na broj dosad dobivenih međunarodnih nagrada jedan je od tri najuspješnija hrvatska filma u inozemstvu, uz 'Tu' Zrinka Ogreste i 'Svjedoke' Vinka Brešana.

Biografija

Rođen u Splitu 1971. godine

1989. upisao studij režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu koju je završio 1996.
1996. snimio svoj prvi film “Domina”
1997. počeo raditi u Dramskom programu HRT-a
1998. snimio prvi televizijski film “Puna kuća”
1999. snimio prvi igrani film “Da mi je biti morski pas” za koji je te godine na pulskom festivalu dobio nagradu Oktavijan
2004. snimio “Oprosti za kung fu”, premijerno prikazan na Festivalu u Berlinu te nagrađen dvjema Zlatnim palmama u Puli
2005. radio na scenariju nagrađivanog filma Tomislava Radića “Što je Iva snimila 21. listopada 2003.”
2006. napisao scenarij za film Branka Schmidta “Put lubenica”
2007. snimio “Armina”, jedan od tri najuspješnija hrvatska filma u inozemstvu