Prvi susret Jadrana Lazića s 15-godišnjom Jodie Foster u Parizu s kojom ga je vezalo nježno prijateljstvoJadran Lazić, čuveni svjetski fotoreporter splitskog podrijetla, poznat i kao prvi hrvatski paparazzo, koji je tokom gotovo četiri desetljeća duge karijere snimio najslavnije zvijezde filmske industrije druge polovice 20. stoljeća, od Charlotte Rampling i Faye Dunaway do Jacka Nicholsona, Roberta de Nira i Harrisona Forda, odlučio je prirediti, kako kaže, “prvu i zadnju izložbu, jer da sam znao da ću se toliko namučiti nikad je ne bih organizirao”.

Riječ je o velikoj retrospektivi humanitarnog karaketra, koja obuhvaća pet gradova - Split, Trogir, Rijeku, Rovinj i Zagreb, a bit će izloženo 250 fotografija formata 50 X 70 cm iz svih faza njegove karijere. Izložbu će “otvoriti” radovi snimljeni u Splitu gdje je kao vatreni navijač Hajduka radio kao sportski novinar, zatim slijedi prikaz najboljih ostvarenja iz paparazzo faze u Parizu i Cannesu, potom dolazi niz ratnih fotografija koje je zabilježio tokom iransko-iračkog rata, a postav će biti zaokružen najboljim studijskim fotografijama snimljenim u Los Angelesu. Prva izložba otvara se 6. kolovoza u Splitu u tri prostora - u Palači Milesi, Foto galeriji te u Peugeotovim salonima, zatim se u kolovozu seli u Muzej grada Trogira, u rujnu će biti prikazana u Rijeci, u listopadu u Rovinju, a u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu otvara se 13. studenoga. Na završetku će se organizirati gala party, vjerojatno u Splitu ili Zagrebu, na kojem će biti priređena aukcija Lazićevih fotografija. Prihod od dobrotvorne večere i prodanih fotografija namijenjen je adaptaciji Odjela za reahabilitaciju djece s posebnim potrebama Kliničke bolnice Split. Taj odjel ima samo tridesetak četvornih metara i apsolutno je nedostatno opremljen. Lazić kaže da su razne firme već rezervirale 20 stolova, a očekuje prihod od pola milijuna kuna što bi trebalo biti dovoljno za realizaciju projekta novog odjela, koji će imati 170 kvadrata.

“Izložbe me nikad u životu nisu zanimale, no na ovu me nagovorio Želimir Koščević, bivši kustos MSU, koji je sada savjetnik u Galeriji Lang u Samoboru”, kaže Jadran Lazić. “Izložbe služe da pokažeš što radiš i da ti netko ponudi novi posao. Nisam neskroman, ali meni promocija ne treba. Moje fotografije su bile ‘izlagane’ u najvećim svjetskim medijima, dva put sam imao svjetsku ekskluzivu što je velika čast za fotografa, snimao sam najpoznatije ljude epohe, družio se s najvećim glumcima svijeta, proputovao cijeli svijet, dobro zarađivao i objavio sam autobiografiju ‘Ja, paparazzo’, koja je imala tri izdanja. Danas živim u Los Angelesu gdje imam svoju fotoagenciju JLP - Jadran Lazić Press i bavim se studijskom fotografijom.”

Kaže da je oko pripreme izložbe bilo strašno puno posla, jer su fotografije bile razbacane u nekoliko gradova, od Splita i Beograda do Los Angelesa, i trebalo ih je pronaći, srediti, očistiti i uokviriti. “Fotografije iz splitske faze spašavala je moja mama, one iz Beograda bilo je najteže pronaći, valjda ih je bacila moja bivša supruga, a najlakše je bilo sortirati moj 20-godišnji opus iz Los Angelesa, iz digitalne ere”, nastavio je Lazić. “Kako sam po horoskopu pedantna Djevica, htio sam da te fotografije i slajdovi budu savršeni. Samo za digitalno čišćenje potrošeno je više od 200 sati rada. Namučio sam se i oko fotografija iz tzv. vintage perioda, znači, starih originalnih fotografija s pečatom na poleđini, koje su se printale u ograničenim količinama i zatim prodavale novinama. Takve fotografije tretiraju se kao originali u umjetnosti, a na aukciji će imati posebnu cijenu.”

IJADRAN LAZIĆ će u Hrvatskoj fotografije izložiti na pet mjesta, a prihod od aukcije i gala večere dat će za obnovu Odjela za rehabilitaciju djece KBC-a Splitako Lazića mnogi najviše pamte kao paparazza, on je u povijest svjetskog fotožurnalizma ušao zahvaljujući ekskluzivnim snimkama sa sahrane sovjetskog predsjednika Leonida Brežnjeva, te terorista Abu Abasa, snimljenog u Beogradu, za kojim je u to vrijeme tragala američka CIA. Slika s Brežnjevljeva sprovoda bila je u Newsweeku proglašena fotografijom godine, objavili su je svi važniji svjetski magazini, pa i zagrebačka revija Start, a Lazić je za nju dobio 300 tisuća dolara. Te fotografije smatra svojim najvećim djelima.

“Ljubav prema fotografiji usadio mi je moj pokojni otac, koji je kao pomorac plovio na Titovu Galebu”, prisjetio se Lazić. “Njegov hobi je bila fotografija. Na putovanjima po egzotičnim zemljama uvijek je slikao, a zatim je te fotografije razvijao u kućnom laboratoriju u kupaonici. Kad sam vidio kako se na bijelom papiru u vodi počinje pojavljivati slika, bio sam nevjerojatno impresioniran. Odmah sam znao da će to biti moj posao. Već sam se u sedmom razredu osnovne škole priključio fotosekciji, a u gimnaziji ‘Ćire Gamulina’ pokrenuo sam list Staze s idejom da dobijem presicu i tako besplatno gledam Hajdukove utakmice. Jako sam volio nogomet, a pošto nismo imali novca penjali smo se na borove i preskakali zidove samo da uđemo na stadion. Redari su nas štapovima skidali sa stabala, a mi smo se dovijali na sve moguće načine da gledamo naš Hajduk. Kad mi je pokojni Tito Kirigin iz Hajduka odobrio propusnicu za nogometne utakmice bio sam najsretniji na svijetu. Uputio sam se na Hajdukovu utakmicu, a čuvari su me pitali ‘Mali, kamo ideš?’. Ponosno sam im pokazao propusnicu i - ušao. Kakav Brežnjev, kakva Raquel Welch! To je bio moj najveći uspjeh u životu.”

Lazić je sa 17 godina postao suradnik Vjesnika, a kada mu je tu postalo pretijesno, prekinuo je studij ekonomije i odlučio otići u Pariz. Od starijih kolega je zatražio neku preporuku i uputio se u SIPA-Press gdje nije naišao na dobar prijam. Bio je mlad, govorio je srednjoškolski engleski i nosio turističku Minoltu, kaže, ali je bio uporan, snalažljiv, spretan i ponekad drzak, nije se obazirao na pravila i često se služio lukavstvima i sitnim lažima. Kaže da je samo na početku karijere radio kao paparazzo, ali na specifičan način: uvijek je prvo pitao glumce žele li mu pozirati, a tek ako nisu pristali, poslužio bi se paparazzo metodom. “Kad sam saznao da u Pariz stiže Farrah Fawcett sačekao sam je ispred hotela i snimio je obješene kose”, obajsnio je Lazić. “Zatim sam je pitao bi li pristala na foto sesssion. Ona nije bila zainteresirana. Tada sam joj rekao da ću objaviti fotografije na kojima ima obješenu kosu, a budući da je ona bila poznata po svojoj bujnoj frizuri, odmah se predomislila i zakazala mi termin za sutradan u deset sati. Paparazzo se smatra pogrdnom profesijom, ali po mojem mišljenju oni rade najtežu vrstu fotografije. Nemaš suglasnost osobe, znači, ti nekog hoćeš slikati, a on to neće pa već u startu imaš problem. Nemaš vremena za namještanje rasvjete i traženje najbolje poze, ili za ponavljanje. Moraš stalno biti spreman i reagirati u sekundi. Kao i sportski ili ratni fotoreporteri. Ali najvažnije je da imaš pravu informacija i da znaš gdje ćeš nekoga pronaći. Važna je i komunikacija te kemija koja se rađa između fotografa i zvijezde. Mislim da je paparazzo pogrešan termin. Preciznije bi bilo reći celebrity photographer.”

ZAJEDNIČKA FOTOGRAFIJA Biance Jagger, supruge Micka Jaggera i Davida Bowieja, za koje se pričalo da su ljubavniciZa njegovu karijeru prelomna je bila fotografija Charlotte Rampling, tada iznimno poznate zvijezde, koju je snimio u Parizu, u hotelu Lancaster. Šef Sippa-Pressa Goksin Sipahioglu dao mu je taj nemogući zadatak znajući da je nad velikom glumicom fotografski embargo. Međutim, Lazić se snašao i lukavstvom i sitnom laži uspio snimiti glumicu. Predstavio se kao fotograf uglednog Ici Parisa što je upalilo jer mu je ovaj odgovorio da se javi sutradan da utanače dogovor za snimanje. Zatim je nagovorio postariju gospođu iz administracije Sippa-Pressa da nazove njezina agenta, predstavi se kao tajnica Ici Parisa i zatraži termin za snimanje. To se jako dojmilo ekipe Charlotte Rampling i Lazić je dobio ekskluzivne fotografije. Takvim i sličnim metodama služio se tokom cijelog paparazzo staža u Francuskoj radeći, kako kaže, za goli život.

“Danas svaka budala može slikati”, kaže Lazić. “Tehnologija je otišla toliko daleko da više od 90 posto paparazza u Los Angelesu nemaju pojma o slikanju. To su bivši informatori koji su preko noći postali fotoreporteri. Gazde agencija su im kupili automobile, objesili im fotoaparat oko vrata, namjestili ga na automatsko okidanje i rekli im: ‘Samo pucaj!’ Oni pak koji nešto malo znaju, imaju vlastite agencije i rade za sebe. Postoji i treća grupa paparazza - ‘gang man before’. To su polukriminalci, koje su šefovi agencija naučili slikati u tri riječi: ‘Uzmi aparat, nađi metu i udri!’ Oni su spremni na sve, nemilosrdni su, jure za slavnima ne obazirući se na policiju, zakon i moral. Trenutačno u Los Angelesu ima oko 500, 600 paparazza koji su u svakom trenutku u akciji i više se ne može govoriti o ekskluzivi.”

Lazić pamti rad s Faye Dunaway koja je glumila u filmu Emira Kusturice ‘American Dream’. Bila je poznata, kaže, kao hirovita i zahtjevna osoba, a unaprijed su ga upozorili da ju nikako ne traži dopuštenje za snimanje jer će ga sigurno odbiti. Poslušao je savjet i fotografirao je tokom snimanja filma sve, osim nje. To ju je očito zaintrigiralo i sama je inicirala foto session. Kada su se dogovorili za snimanje u pustinji, satima je kasnila, zatim je izvoljevala sve i svašta, a kad se ispucala, kaže, bila je najsavršeniji model kojeg je upoznao.

JOHNNY DEPP na jednoj od fotografija s foto sessiona u Tucsonu u ArizoniNakon Pariza i Cannesa vratio se kući u Split, odslužio vojsku i ubrzo doživio strašnu saobraćajnu nesreću. Vozeći se s prijateljem u automobilu brzinom od 200 km/sat, izletjeli su s ceste, a Lazić je imao šest fraktura - kralježnice, ruke, noge i glave na tri mjesta. Iz Splita su ga prebacili na VMA u Beograd gdje je šest mjeseci proveo u gipsanom koritu. “Kao što se kaže, ‘utekao sam grobaru s lopate’, no ta je nesreća uzrokovala totalnu prekretnicu u mom životu”, kaže Lazić. “Shvatio sam da me Bog opomenuo, pa sam napustio stari buran način života i odmah se oženio. Iz toga braka imam dvoje djece - 26-godišnju Tamaru, koja je apsolventica medicine na Yaleu i 22-godišnjeg Aleksandra, koji studira menadžment i polako fotografira. U Beogradu sam ostao šest godina, snimio Brežnjeva i Abu Abasa i okušao se kao ratni fotoreporter, “tri put s iranske i sedam puta s iračke strane”.

“Kao ratni fotoreporter osjećao sam se kao paparazzo, ali s bitnom razlikom - nemaš nikakvu slobodu jer te oni vode tamo gdje to njima odgovara”, nastavio je. “Prvo te smjeste u hotel i ostave te da čekaš danima ili tjednima, a odvedu te na frontu tek onda kada pobijede, znači, nakon neke uspješne ofenzive. Prvo počiste svoje gubitke, a zatim fotoreporterima pokazuju kako su satrali protivnike. Jednom sam čak vidio isti leš protivničke vojske na cesti. Svaki rat je propaganda. Moja majka je kod kuće kukala ‘Joj, sin mi je otišao u rat, poginit će’’, a ja ubijam vrijeme u hotelu s pet zvjezdica već punih mjesec dana - idem na bazen, u kasino, kockam se. Nisam se bojao za vlastiti život, jedino me je bilo strah da ne poginem u saobraćajnoj nesreći. Zamislite vijest: ratni fotoreporter Jadran Lazić poginuo u saobraćajnoj nesreći u Iranu. Koja blamaža! Ako ratni fotograf pogine na ratištu od bilo čega drugog osim od metka ili bombe, to je sramota.”

Nakon rastave napustio je Beograd i drugi put se uputio u svijet - u Los Angeles. Njegov šef iz agencije SIPA Press i ranije je htio da on ode u Ameriku i da iz Los Angelesa šalje ekskluzivne fotografije zvijezda. Mislio je da će njegovom fotografu pomoći njegova prijateljica, tada 15-godišnja glumica Jodie Foster. Naime, govorilo se da je ona bila zaljubljena u Lazića. Međutim, njegova prva supruga nije željela napustiti Beograd, a nakon rastave 1987. godine konačno mu se otvorila i ta mogućnost. U Los Angelesu je imao dva braka - s pjevačicom Ljiljanom Nikolovskom i svojom sadašnjom suprugom Stephany, montažerkom vijesti na MBC-ju s kojom ima 12-godišnju kći. “Svaki celebrity izbjegava fotografiranje i ti ga moraš privoljeti da baš tebi dopusti slikanje”, priča Lazić. “Časopisi najviše traže fotografije snimljene u kući, no većina zvijezda ne želi pokazati svoj dom. Shannen Doherty je za fotografiranje u svom domu tražila 20 tisuća dolara i jedan magazin je pristao na taj njezin uvjet. Ona je jedina zvijezda kojoj sam dao keš. No protivim se plaćanju. Američki OK Magazine je platio dva milijuna dolara za ekskluzivne fotografije s vjenčanje Eve Longorie i Tonyja Parkera. Ja sam slikao vjenčanje Chucka Norrisa besplatno jer mi je on prijatelj. A zatim je Hello magazine platio 100 tisuća dolara za te fotografije koje je distribuirao u tri zemlje. Neki pak neće ni pod kojim uvjetima otvoriti vrata svog doma. Zašto bi se Gillian Anderson, zvijezda serije X - Files, slikala baš sa mnom? Nisam ni najljepši, ni najbolji, niti najpametniji. Budući da je sve trgovina, povučem svoje veze i pozovem ih deset dana u Pariz ili na Tahiti. Tamo, u prijateljskoj i opuštenoj atmosferi odradimo posao za jedan dan, a ostalih devet dana uživaju sa svojom obitelji.”

MEL GIBSON na jednoj od paparazzo slika Jadrana LazićaNekad su se ekskluzivne fotografije sjajno plaćale, ali danas to više nije slučaj. Fotografa ima na bacanje, kaže, prošla je moda fotografija “at home”, a zvijezde se najčešće dogovore za snimanje s jednim magazinom ili agencijom i zatim ih oni distribuiraju širom svijeta. “Ako agentu u Italiji prodate neke fotografije za 20 tisuća dolara, on uzima 40 posto, znači, meni ostane 12 tisuća, a od toga pola ide meni, a pola mojoj agenciji”, kaže. “Tako je u većini zemalja, osim u Francuskoj gdje je sistem pola-pola, pola meni a pola agenciji.” Na pitanje postoji li netko koga još nije uspio snimati, Lazić je spremno odgovorio: “Premijer Ivo Sanader!” Kaže da je želio za izložbu u Splitu napraviti nešto specijalno, “friško i jako”, i odlučio je snimiti hrvatskog premijera u stilu Vanity Faira. “On ne pozira fotografima, pa ga oni moraju hvatati u hodu. Zato bi vrijednost te fotografije bila velika”, kaže Lazić. “Pristao je, a ja sam isplanirao da ga slikam u travnju, nakon Boat Showa, na Mateuški, simbolu Splita, s ribarima. Već su bili postavljeni rasvjeta i scenografija, no on je u zadnji trenutak otkazao. Bio je vidno umoran, a ja nisam inzistirao, shvatio sam da nije bio pravi trenutak. Da sam inzistirao, možda bi on i pristao, ali siguran sam da to ne bi bile dobre fotografije. Bolje je ne napraviti ništa, nego snimiti loše fotografije.”