ALJOŠA JURINIĆ, mladi pijanist iznimno visokog umijeća

Mladi i nadareni pijanist

Kraj četvrtog tjedna Zagrebačkih ljetnih večeri začinjen je klavirskim recitalom mladog i šarmantnog zagrebačkog pijanista Aljoše Jurinića (1989.). Izvodeći zahtjevan, uglavnom romantičarski program, iskazao se u razumijevanju i interpretaciji sasvim drugačijih umjetničkih nastojanja Beethovena, Chopina i Liszta.

Smionosti Beethovenovog simfonijskog pristupa klavirskoj sonati, lirici i profinjenosti Chopinove Balade i Nokturna, te zanosu i snazi Lisztove Mađarske rapsodije, Aljoša Jurinić pristupio je na jednak način.

Uvjerljivost i sugestivnost

Svakako je pohvalno svojevrsno ¨razmetanje¨ današnjih (mladih) pijanista uglavnom vrhunskim tehnikama i do detalja uvježbanim stavačnim oblicima, no u koncertnom prostoru Umjetničkog paviljona osjetilo se nešto sasvim drugo.
Uvjerljivost i sugestivnost izvođenja (prisutnost svojevrsnog skladateljskog in-spiritusa), izražajnost najljepših tonskih freski, te vidljiva (i dirljiva) opuštenost i predanost samoj glazbi, pokazale su se kao osnovne odrednice Jurinićevog pijanističkog stila.
Takvi dosezi pijanističkog teenagera plod su silne predisponiranosti i genija mladog zagrebačkog umjetnika, baš kao i pedagoške podrške tijekom njegova stasanja.

Izvjesna budućnost

Nevelik momak, baš kao Chopin čiju glazbu obožava i s jednakom strašću izvodi, plijenio je skromnošću i jednostavnošću tipičnog 18-godišnjaka, bilo za klavirom ili duboko naklonjen po završetku svake skladbe.

Ono što ga neupitno izdvaja iz generacije jest nesvakidašnji senzibilitet i ¨emocionalni svrab¨ koji će ga, kao i tek poneke njemu slične, voditi kroz bezbroj sati introspekcije i okušaja nad crnim i bijelim tipkama.