Zoran FerićU jesen, kad se zahukta predizborna kampanja, jedna od vrućih tema bit će i Registar branitelja. Objaviti ili ne objaviti imena 489.407 ljudi koji su branili Hrvatsku? Branitelji su skromna čeljad, požrtvovni ljudi koji se ne hvale svojim zaslugama niti žele bilo kakve povlastice. Kad je trebalo, hrabro su s oružjem u ruci otišli na hrvatska bojišta, zaradili traume, rane, invalidnost, ali ne žele da se to zna. Kad bi se to znalo, ljudi bi ih susretali s poštovanjem, Domovinski rat zadobio bi dostojanstvo kakvo zaslužuje i o kojemu se govori, evo, već cijelo desetljeće otkako je završio. Ali u trenutku objavljivanja takvog osobnog podatka, pomnoženog 489.407 puta, ustanovila bi se možda i dugo zataškavana mistična činjenica, misterioznija i od međugorskog prikazanja ili događaja u Roswellu. Kad bi svi podaci bili na jednome mjestu, jasni i razgovijetni, vidjelo bi se da su u najžešćim borbama pojedinci s popisa bili na dva mjesta: na bojišnici, ali i u podrumu s malodobnim i vremešnim sumještanima. Otkrila bi se najbolje čuvana tajna Domovinskog rata: da je dobiven bilokacijom. Doznalo bi se odjednom da velečasni Sudac nije u ovoj zemlji jedina osoba koja doživljava fenomen bilokacije te postoji u isto vrijeme na dva mjesta, nego su to doživjele možda i stotine tisuća ljudi koji su sasvim jednostavno bili sa svojim obiteljima, u skloništima, po austrijskim hotelima i slovenskim odmaralištima, što samo dokazuje njihovu privrženost obitelji. Istodobno su se pak nalazili u paklu Vukovara ili na dubrovačkom ratištu. Dok su, dakle, mazali senfom kranjske kobasice na Bledu, jeli su i vojnički grah kraj Trpinjske ceste ili tjerali bandu s izvora rijeke Čikole.

Ta najbolje čuvana tajna Domovinskog rata mogla bi, ako se objavi, prouzročiti još niz braniteljskih tragedija. Ionako ne prođe ni dan a da nas mediji ne obavijeste kako je koji branitelj pokušao samoubojstvo, prijetio da će zapaliti ženu i djecu ili kalašnjikovom zarobio čitavo općinsko poglavarstvo. Objavljivanje tih dobro čuvanih dokumenata o bilokaciji pokazalo bi još jednu strašnu intimnu tragediju: da su većinu bilociranih hrvatskih branitelja, dok su za domovinu stavljali život na kocku, njihove žene redovito varale. To što su ih varale s njima samima, nije presudno, koliko puka činjenica da su ih ipak varale, što pak u našoj macho kulturi i macho svijesti može prouzročiti nesagledive posljedice. Uzmimo npr. da se pri takvoj bilokaciji muškarac branitelj podijeli na dva dijela, nazovimo ih B1 i B2. B1 ostao je čuvati obitelj koja se sklonila u Zagreb i živi u skromnoj kućici na periferiji Dubrave. Svakoga tjedna marljivo ide u mjesnu zajednicu po humanitarnu pomoć, sastaje se s kolegama, komentira vijesti i psuje majku srpskim avionima koji nadlijeću Zagreb. Uopće, živi aktivnim prognaničkim životom. A poslije napornog dana vraća se kući, poljubi djecu koja spavaju i legne u krevet sa ženom. Istodobno, B2 krenuo je sa svojim dečkima, civilnim autom, prema Novskoj odakle se čuju detonacije. Na grudima mu, iznad srca, visi bomba, a u desnici umjesto ženine dojke drži staru papovku.

Spreman je i hrabar. I dok čuči u razrušenoj kući na slavonskom ratištu, a uokolo padaju granate, vadi novčanik i gleda sliku svoje žene. Ona je na toj slici mlađa, kao i on, nema tu još bora i grča na njihovim licima, što ih je donio rat, a snimljeni su na prozoru u Milni na Braču, kamo su prvi put zajedno otišli na more. Taj sentimentalni trenutak u smiraj dana izmami najsnažnije emocije našega junaka. Naravno, sve do trenutka kad se sjeti da je B1 kod kuće i da se upravo sprema leći sa ženom čiju fotografiju on, B2, tako zaljubljeno gleda. I ustane junak, žrtva rata, istinski branitelj, i uz rafal po neprijateljskim položajima proklinje i život, i rat, jebemti tko ga izmisli, a najviše proklinje onoga tko spava s njegovom ženom, s njegovom prvom ljubavlju iz školskih klupa. Pa iako zna da je to on sam, bilocirani B1 mrzi ga više nego kišu i blato, četnike i bele orlove, hladnoću i mine, granate, avione i koljačke kame. I što će B2 učiniti kad se vrati kući? Odmah će, jasno, temeljio izmlatiti gospodina B1 bejzbolskom palicom po nogama, rukama i glavi. Ali, ne lezi vraže! Nije to lako. Što više udara, i njega samoga više boli i rastu mu masnice i pucaju kosti, ali udara i udara, jer ne može smisliti tog tipa, tu kukavicu, koja je sav rat provela na Jorgan-planini, a umjesto na prijevoje i litice penjala se na njegovu ženu.

Međutim, to je zasad intimna ljudska i obiteljska tragedija, i to, da ga je varala žena, zna samo on, B2. Čak je i samoga sebe izmlatio, zapravo nema treće žrtve i sve ostaje u obiteljska četiri zida. Zamislite sad da država ili kakvo državno tijelo objavi imena branitelja pa se nizom koordiniranih svjedočenja mještana i vojnika iz jedinica utvrdi da je brojne upisane u taj registar snašla bilokacija. Kako bi oni to mogli podnijeti? To bi bilo nepodnošljivo! Da odjednom sva zemlja, Vlada, njena ministarstva, sve udruge, ona bagra od novinara po televiziji i magazinima, idioti od kolumnista koji mrze sve braniteljsko, susjedi, rođaci i prijatelji, obiteljski liječnici i dimnjačari, da svi odjednom doznaju kako su ih varale žene s njima samima po toplim zapećcima dok su se hrabro borili na fronti?! To ova zemlja ne bi mogla podnijeti. I zato Registar branitelja treba ostaviti na miru i u anonimnosti. Uostalom, zdrav razum kaže da bi nam ovog časa neusporedivo više trebao Registar piromana.