Veljko BarbieriMarko Gabije Apicije iz I. stoljeća, kojemu pripisuju glasoviti spis “De re coquinaria Romae Augustae“ ili “O kuharskom umijeću carskoga Rima“, iznad svega je volio škampe. U IX. knjizi svoje slavne zbirke “Thalassa“, grčki (koji je tada bio uvriježen i u Rimu): “Plodovi mora“, navodi nekoliko recepata za pripremu locusata ili škampi, premda mnogi misle da se pod tim imenom kriju recepture za pripremu većih rakova, jastoga ili hlapa. Moglo bi se o tome raspravljati, da nije još jedne slavne knjige koju je objavio Atenej iz Naukratisa, dva stoljeća nakon Apicijeve smrti, “Deipnosofistai“ ili (grčki) “Mudraci stola“, u kojoj je pomno popisao gotovo sve gastronomsko znanje stare Grčke i Rima, umećući među recepte i životopise slavnih kuhara i izješa, pa i Apicija. “Kad nije bio zabavljen uvećavanjem svoga imetka u Rimu, taj je imućni oblapornik vrijeme provodio na svom imanju u Minturi u Kampaniji i rasipno trošio na omiljene rakove, onu vrstu malih jastoga koje Atenjani nazivaju kampos, dakle, rak zakrivljena repa, a Sirakužani ih i danas zovu skampos.“ Kako dalje piše vrli Naukraćanin u “Mudracima stola“, upravo su ti rakovi, škampi, bili gastronomska okosnica mnogih Apicijevih gozbi, a bili su, prema predaji i Atenejevim izvorima, veći od astakosa, slavnih jastoga iz Smirne ili onih još poznatijih iz Aleksandrije. Međutim, ma koliko cijenio svoje kampanijske škampe, rimskog je gurmana stalno progonila pomisao da negdje postoje još veći i bolji škampi. Kušao je grčke, hispanske, maloazijske, čak je jednom zatražio da mu ih zamotane u morsku travu dopreme iz podmorja oko Helesponta, ali boljih od kampanijskih nije našao. Osim možda onih s dalmatinske obale, ali njih je ionako svrstavao među najbolje. Pa je nakon jedne večere, na kojoj su gosti među desecima jela posebno uživali i u delicijama od škampi, Apicije pošao na počinak. Neopazice je do njegove postelje, po kojoj se Marko Gabije presit okretao u polusnu, stigao krilouhi Hipnos, bog sna, koji je do Minture te noći doletio čak s kraja Oceana iz svoje palače u Sipinu podmorju, i uspavao ga dodirom blage ruke.

Apicije je spavao sve do jutra, kad je Hipnos morao požuriti natrag u svoj dom. Čuo je kako mu je bog prišapnuo: “Pitaj ribare?!“ Pa se Apicije odmah nakon doručka uputio u luku i osluškivao što govore ribari oko mreža i vrša. Kad je došao do broda škampara iz okolice Neapolisa, oni su se hvastali gdje je tko uhvatio najvećeg škampa. Složili su se da su kampanijski i dalmatinski među najboljima, ali da na obalama Libije love još veće i da im nema premca. Razveselio se Apicije misleći da je riješio teško pitanje koje ga je opsjedalo. Već sljedećeg jutra raskošnom veslarkom otplovio je prema Africi. Nadomak obale libijski su mu ribari ponudili škampe. Tek što je najvećeg primio u ruku, odahnuo je. Najveći među libijskim škampima nije dosezao ni polovicu dužine i težine njegovih omiljenih rakova. Apicije je bez oklijevanja zapovjedio da se brod vrati u Italiju i već sljedeće večeri priredio veličanstvenu gozbu od domaćih škampi. Nakon večere usnuo mirno. Dok je tonuo u san, učinilo mu se da mu Hipnos šapće poslovicu koja će postati slavna: “Kad govore o svom ulovu, ne treba im vjerovati.“