Prošlogodišnje prognoze o krahu Motovuna nisu se ostvarile, a njihov glavni pronositelj, filmski kritičar EPH Nenad Polimac, ove se godine pojavio u ulozi “prijatelja festivala”, te osim što je za Jutarnji list iznimno pozitivno pisao o samim filmovima u programu, bio je na usluzi organizatorima u pratećim zbivanjima, poput predstavljanja najpoznatijeg vojvođanskog filmaša Želimira Žilnika (ove je godine zemlja-partner festivala bila Vojvodina) ili hrvatske glumice Marije Kohn, uz Šimu Šimatovića dobitnicu ovogodišnje motovunske nagrade za 50 godina rada na filmu. Polimčev obrat mogao bi poslužiti kao dokaz da je festival na motovunskom brdu i dalje u snazi jer, eto, priklonio mu se i dojučerašnji “prorok propasti”. No Polimčevo prošlogodišnje prorokovanje ionako je bio jedan od iznimno rijetkih nenaklonih napisa o festivalu u Motovunu u devet godina njegova postojanja; novinari su Motovunu ustrajno pjevali ode, nekritički prihvaćali fabuloznu propagandu organizatora nesposobni uočiti nerijetko očitu hipokriziju (s jedne strane furka na neobaveznost i igru, s druge naplaćivanje gotovo svega što se naplatiti može), a kao pouzdane objavljivali su sumnjive podatke festivalske uprave o broju posjetitelja (i onih zlatnih godina kad su sve projekcije bile pune, i ovih zadnjih kad se znatan broj filmova prikazuje pred polupraznim gledalištem obično se baratalo s nevjerojatnom brojkom od 25 tisuća posjetitelja). Takav novinarski entuzijazam doima se plodom čistog mazohizma kad se zna u kojim uvjetima ”pripadnici sedme sile” rade na festivalu. A ove je godine bilo gore nego ikad. Više nije dovoljno što su novinari i kritičari smješteni u desetak kilometara udaljenim Istarskim toplicama, niti to što im se ne dopušta pristup automobilima na motovunsko brdo, nego ih se sprječava i u parkiranju u njegovu podnožju, čak i onda kad se taj parking naplaćuje (prošlih je godina parking ispod brda za novinare bio besplatan). Prvog dana festivala, uoči svečanog otvaranja, desno podbrdsko parkiralište bilo je poluprazno, a lijevo potpuno prazno, ali novinarima svejedno nije dopušteno parkiranje. Dan kasnije saznalo se o čemu je riječ - lijevo parkiralište naplaćuje motovunski hotel Kaštel, a desno je u ingerenciji festivala. Festivalska uprava ove je godine to desno parkiralište koristila isključivo za vlastite potrebe, a novinare i kritičare, jednako kao obične posjetitelje, iako su prvi na festivalu primarno poslom a ne radi provoda, željela je prisiliti na parkiranje u dolini Mirne, udaljenoj dva kilometra od podnožja brda. Ako ste prihvatili takvu opciju, za dolazak na samo brdo i silazak s njega ovisili ste o autobusima koji su u boljim slučajevima vozili otprilike svakih pola sata, a u lošijima svakih sat do dva, dok su oni koji održavaju vezu između Istarskih toplica i Motovuna vozili svakih nekoliko sati. Što to znači za nužnu mobilnost i mogućnost dnevnog odmora novinara nije potrebno objašnjavati. A zašto je tomu tako? Nema na Motovunu tako mnogo novinara i kritičara s vlastitim automobilima da svi ne bi komotno stali na komadić jednog od dva parkirališta u podnožju brda. No festivalska uprava željela je prisiliti novinare da parkiraju na Mirni, jer tamo ona naplaćuje parking, dok lijevi podbrdski parking naplaćuje hotel Kaštel. Pa iako su hotel i festival partneri, kroz tzv. drugu rampu u podnožju brda, koju kao i prvu na Mirni kontrolira festival, njegova uprava nije željela pustiti čak ni novinare na hotelsko parkiralište, jer u tom slučaju novac za parking odlazi hotelu a ne upravi. Tek nakon što je hotelska uprava shvatila što im festivalski kolege rade, novinarima je dopušteno parkiranje na hotelskom parkiralištu, dakako uz naplatu. No novinarsko-kritičarskim patnjama tu nije bio kraj. Trećeg dana festivala uprava donosi odluku da i akreditirani novinari, koji su uvijek imali besplatan autobusni prijevoz, moraju plaćati prijevoz. Jasno je da usprkos značajnoj financijskoj podršci države i županije Motovunski festival financijski ne stoji sjajno - ovo je već četvrta godina kako se broj posjetitelja sustavno smanjuje, a ove ih je navodno bilo manje nego ikad, zasigurno i stoga što je ukinuto besplatno kampiranje za najvjernije, adolescentske posjetitelje festivala. Međutim, festivalska uprava morala bi biti svjesna da “oporezivanjem” novinara ništa neće dobiti, može samo izgubiti besplatnu promociju koju je festival sve ove godine dobivao. No kako su među glavnim obilježjima ljudi iz organizacije festivala bahatost i ignorancija, nije nemoguće da nameti za novinare i kritičare sljedeće godine ne samo da neće biti dokinuti, nego bi se kolege koji će nastaviti pohoditi Motovun mogli suočiti i s plaćanjem samih kinoulaznica. Zvuči kao pretjerivanje, ali s motovunskim organizatorima nikad se ne zna, posebno kad ih uhvati panika zbog manjka posjetitelja. Ipak, i za to postoji lijek. Prvog dana festivala jedan od njegovih potencijalno najatraktivnijih filmova, hvaljeni američki nezavisni uradak “Dan, noć, dan, noć” Julije Loktev o mladoj teroristici koja se sprema za samoubilački napad u New Yorku, gledalo je na središnjem festivalskom prostoru, Kinu Trg, samo tristotinjak gledatelja. Međutim četvrtog dana festivala, čak tri od pet noćnih projekcija bile su rasprodane. Za filmove “Hallam Foe” Škota Davida Mackenzieja (zapaženo debitirao “Mladim Adamom” s Ewanom McGregorom u naslovnoj ulozi) i dugometražni dokumentarac “Dan nezavisnosti” Vinka Brešana o zagrebačkim demonstracijama protiv ukidanja Radija 101, još bi se i mogao pretpostaviti pojačan interes, ali posve je nerealno da osrednji austrijski filmić “Uvijek, nikad i svagdje” Antonina Svobode u pola noći privuče toliko gledatelja. U čemu je stvar? Brešanov “Dan nezavisnosti” zapravo je propagandni rad u slavu Radija 101, pa su vodeći ljudi Stojedinice u povodu njegova prikazivanja organizirali na terasi hotela Kaštel koncert alter-rock prvaka Let 3. Ti kasnonoćni koncerti u Motovunu inače su otvoreni za sve, uostalom obično se radi o anonimnim izvođačima, međutim na ovaj su mogli ući samo oni koji su kupili kartu za neku od večernjih kinopredstava. Kako je Let 3 za većinu motovunske publike bio kudikamo veća atrakcija nego bilo koji film iz programa, ulaznice su planule kao alva. A sam koncert, prepun hedonističke mladeži koja je zajedno s riječkim rock konceptualistima raspomamljeno pjevala “Kurcem u čelo”, “Pičku” i druge hitove, prometnuo se u vrhunac festivala, što je ipak čudno za jednu filmsku manifestaciju. No svejedno, putokaz se čini dobrim - sljedeće godine treba dovesti barem tri glazbene atrakcije i njihovo pohađanje uvjetovati kupnjom kinoulaznica, a novinarima vratiti besplatan prijevoz autobusom i parkiranje u podnožju brda, pa će svi biti sretni i zadovoljni.

A filmovi? Oni su kao i obično u Motovunu bili u drugom planu. Najvrednije ostvarenje festivala japanska je “Šuma žalovanja” Naomi Kawase, dobitnik Grand prixa u Cannesu, što je dio kritičara bilo negativno iznenadilo jer su smatrali da se radi o sasvim osrednjem uratku. Posve krivo. Riječ je o suptilnom minimalističkom ostvarenju koje prati načine suočenja sa smrću bliskih osoba mlade njegovateljice i jednog od štićenika u domu za umirovljenike, smještenom u okružje prostranih šuma i livada. Spore radnje i velike uloge prirode u stvaranju metafizičkog ugođaja, “Šuma žalovanja” blago podsjeća na remek-djelo “Blaženo tvoj” Tajlanđanina Apichatponga Weerasethakula, pa iako ne doseže tako visoko, svakako je riječ o fascinantnom filmu za dugo sjećanje. Najveća festivalska atrakcija, “Panov labirint” Guillerma del Tora, vizualno je impresivan i glatko izveden spoj opore i nasilne ratne drame smještene u Španjolsku u postratnograđanskom razdoblju te bajkovitog svijeta u kojem junakinja filma, senzibilna tinejdžerica, traži izlaz iz uznemirujuće realnosti. Festivalski pobjednik, izraelsko “Drago blato”, vrlo je solidno ostvarenje o odrastanju pubertetskog dječaka u opresivnim uvjetima kibuca i dječakovu odnosu sa psihički nestabilnom majkom, film kojim je autor Dror Shaul ispričao priču o vlastitom odrastanju.