Bez tog sranja od "sfere ljudskoga bitka" ("eine der Sphären des menschlichen Seins", rekli bi Nijemci, "ena iz sfer človeške biti", rekli bi naši susjedi Slovenci), koje smo svi siti ko šipak koštica, koja nas gnjavi, dosađuje nam ekstraordinarno, pili nam živce sve u 16, a okuplja znatan broj umišljenih budala (od Busha do Putina, od Koštunice do Anta Gjapičke, od Zmage Jelinčiča do Aleksandra Lukašenka & so on), a zove se, banalno, vulgarno i prozaično - politika, ne da se disati slobodnim europskim plućima i slobodoumnim europskim duhovima, a opet, moramo je uzeti u obzir - jer ima moć (koja nas sve skupa može opaliti po tintari, kao što već nebrojeno puta jest).

Kako stoje stvari, pitamo se skeptični već po navici, a opet i iz potrebe, općeljudske, sveljudske i najčovječnije, da se nadamo, svemu unatoč i usprkos svemu. U Americi (makro) i u Hrvatskoj (mikro) stvari, prema mojoj skromnoj procjeni, uskoro (potkraj ove i iduće godine), moraju krenuti nabolje (Milanović, Clintonica), ali u Rusiji (makro) i Srbiji (mikro) stvari su pak posve maglovite i nejasne (kako bi rekao Petar Pera Luković, "poznati pravoslavni talenat za impresionističku improvizaciju"), mutne do te mjere da je apsolutno nerazvidno i neprozirno (osobito u Srbiji) tko tu koga jebe, tko pije, a tko plaća. Berezovski i Putin, Hodorkovski u Sibiru (opet!), ubijena slobodnomisleća novinarka, konstantne manipulacije s Čečenijom.

Tamo pak četnik Nikolić ucjenama drži u šahu Tadića, glupi Koštunica (gospodin "premijer", Nezamjenljivi, Vječni i Stameni kralj-seljak Voja I. Nepobedivi) stalno puše za vrat istom Borisu, a moj apsolutni favorit Čeda Jovanović sa svojim suborcima Vesnom Pešić i Žarkom Koraćem (Bože blagi, sačuvaj ih i spasi od sudbine Đinđića i Ćuruvije!) u parlamentu očajnički je glas one buduće, europske, liberalne, moderne, suvremene Srbije za kojom iz dna duše čeznu i svi njeni susjedi ako imaju imalo soli u glavi.

Dramatičnost srbijanska arhaična je i staromodna, fatalna i nazadna, od nje boli glava, a tankoćutnim europskim duhovima nervi su od nje na rubu živčanog sloma i periodično ih od toga obuzima potreba da se naloču vina, pa čak i rakije, do besvijesti, i zaborave na tu sudbonosno primitivnu ruralnu zaostalost dok se prepuštaju čarima opojnih zvukova Rolling Stonesa i Johanna Sebastiana Bacha, Vivaldija i Led Zeppelina, Jimija Hendrixa i Francisca Tárrege, Leba & soli, Charlesa Aznavoura i Edith Piaf.

Čeda Jovanović, ponos i nada Srbije, nalazi se u apsurdnoj situaciji da, kao istinski, autentični srpski patriot u dosluhu s europskim i svjetskim zbiljskim modernitetom, stalno mora dokazivati svoje rodoljublje (komu?! Tadiću, Koštunici i Nikoliću, kojima je, svakom ponaosob, 10-50 kopalja superioran, poluanalfabetima iz Bajine Bašte, Paraćina, Požarevca i Vranja, smotanima, jebeludzbunjenima, izgubljenima u svemiru između ruske sibirske provincije i kontradiktorne predodžbe o tome što bi eventualno navodno mogla biti Kina kad se u njoj ne bi govorilo kineski nego srpski, tako da i Kineze ceo svet razume). Hasta la victoria siempre.