Objavljeno u Nacionalu br. 612, 2007-08-07

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO

Bijeg s Balkana

Hrvatsko pozivanje na renesansu, barok i latiniste, ekspresionizam, secesiju i katoličanstvo pokušaj je da se pobjegne s Balkana, koji je umjesto renesanse imao turski zulum i nabijanje na kolac

Zoran FerićZoran FerićU subotnjem Jutarnjem veliki naslov “EU oprema Hrvatsku za čuvanje granice prema Balkanu“. Granična policija dobit će opremu vrijednu 10 milijuna eura kako bismo čuvali jugoistočnu granicu velike Europe. Čak 200 vozila i 8 brodova služit će da nas schengenski odvoje od Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore. Ta političko-policijska činjenica, normalna kao uvertira za primitak u stalno članstvo, na čudan i ironičan način podudara se sa samim oblikom naše zemlje. Svijet nas ponekad iznenađuje bizarnim, ali duboko logičnim odnosima. Kažu da je tvid bojama i uzorkom apstraktna slika škotskoga krajolika. Ta je veza gotovo izravna jer su se boje za tkaninu tradicionalno proizvodile iz onoga što je pružao krajolik: zemlje ili lišajeva. Tako se i u duhu, kulturi i politici Hrvatske odražava njezin oblik. Još dok sam bio balavac oblik Hrvatske na zemljopisnoj karti podsjećao me na djevojku duge kose koja panično želi pobjeći s Balkana. Istra je savijena prednja noga u skoku, Dalmacija stražnja, ispružena, koja se u trku sprema postati prednjom. Zagreb i središnja Hrvatska su glava, a Slavonija postaje duga kosa koja vijori u brzini. Zbog svoga oblika, stvorenog povijesnim okolnostima i neprestanim “odgrizanjem“, to je zemlja koja na karti izgleda nevjerojatno lagano, razigrano i razvedeno.


Nije riječ samo o obali i otocima, sva je zemlja razvedena, olakšana time što nema masivnih oblika i zaokruženosti, sva je istočkana, isprekidana, likovno dinamična. Čak i planine, poput Dinarskoga masiva, izgledaju lagano. Pa, kao što je Italija čizma, Hrvatska je gipka djevojka u skoku. Međutim, to je jedan od aspekata koje obično ne uzimamo u obzir percipirajući bilo koju, pa i vlastitu zemlju: njezin oblik na karti. Ruku na srce, zemlje su, kad gledamo atlase i biramo kamo ćemo putovati, za nas ponajprije crteži, u novije vrijeme satelitske snimke s interneta. Ali baš slike dominiraju, a likovni jezik koji je na njih primjenjiv, kao i na svaki nacrtani oblik, ovdje nam ne znači puno. Na svjesnoj razini ne mislimo o njemu jer nam se ne čini važnim. Ipak, crtež što ga jedna zemlja čini svojim granicama može postati zanimljiv ako iza njega stoji prepoznatljivo dublje značenje, ako se realizira kao metafora zemlje ili barem kao ukupnost njexzinih obilježja. U tom slučaju stvar nas može privući na parodičan, čak i mističan način. Nevjerojatno je kako se oblik Hrvatske i ono što bismo mogli nazvati duhom zemlje podudaraju. I povijesno, i politički, i kulturološki, hrvatski su krajevi dobar dio svoje povijesti pokušavali pobjeći s Balkana. U središnjoj Hrvatskoj i Zagrebu dugo vlada kult Srednje Europe, a pripadnost Monarhiji i njenim kulturnim obrascima, što se često isticalo u posljednjem desetljeću, najjači je argument u stvaranju toga kulta. Utjecaj srednjoeuropskoga duha u Zagrebu i cijeloj sjevernoj Hrvatskoj nedvojben je, kao što se ne može zaobići ni golem utjecaj talijanske kulture na gradove u priobalju. I zbog toga su naši političari skloni govoriti da smo oduvijek dio Europe. Bijeg od Balkana jedan je od najjačih suvremenih mitova hrvatske kulture. I taj bijeg, vele, nije kratka vijeka. Pozivanje na renesansu, barok i latiniste, ekspresionizam, secesiju i katoličanstvo kroz našu su povijest ujedno i pokušaj da se pobjegne s Balkana, koji je u pojednostavnjenom viđenju muslimanski i pravoslavni, koji je umjesto renesanse imao turski zulum i nabijanje na kolac. Takve simplifikacije svakako korespondiraju sa zemljopisnim oblikom ove zemlje i njenom - prividnom - “lakoćom“. Kao i neka vrsta lakomislenosti koja tradicionalno prati hrvatsku politiku. U našoj percepciji Hrvatske teško je to što mi jesmo na Balkanu, i što nas je Balkan oblikovao u istoj mjeri kao i Europa, a u tome nam ni sto schengenskih granica ne može pomoći. Živimo u zemlji čiji građani stalno misle da treba od nečega pobjeći. Stvar poprima bizarne oblike.

Kad Hrvati putuju na istok u svoju balkansku “Ultima Thulu“, ponose se upravo svojim europejstvom. Putuju li na Zapad, ponašaju se kao Balkanci, obezvrjeđujući kulturu u kojoj su se našli, ismijavajući njenu uštogljenost, odsutnost duhovitosti i spontanosti. I time će se ponositi ne manje žustro, kao što se na istoku ponose europejstvom. To je duh koji uvijek bježi u drugo i teži se prema nečemu negativno odrediti, a lakoću svoga življenja crpi iz sposobnosti da se prilagođava. Da istovremeno i bude i ne bude na Balkanu. U Kunderinoj Nepodnošljivoj lakoći postojanja nevjerojatno je jak prizor kad Franz kao dijete ide s majkom u šetnju. Otac je upravo napustio majku i ona, očajna, izvodi sina da malo prolutaju gradom. Franz vidi da majka ima na nogama različite cipele, ali nema joj to srca reći da je ne povrijedi. Sav shrvan stidom, provodi s njom u šetnji dva sata posve svjestan da svi prolaznici bulje u majčine cipele. Živjeti ovdje, većina nas to je iskusila, slično je kao izići u šetnju s majkom koja ima različite cipele. I sada će i nas i te različite cipele čuvati 200 vozila i 8 brodova.

Vezane vijesti

U Hrvatskoj jake nacionalističke tendencije

U Hrvatskoj jake nacionalističke tendencije

Posljednje izvješće ‘Nacije u tranziciji 2012' nevladine organizacije Freedom House u kojem se analizira demokratski razvoj država središnje i… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika