van Pauletta bio je saborski zastupnik u dva mandata,a u knjizi 'Bjegunci' pisao je o ljudima koji su nakon 1945.prebjegli u ItalijuIvan Pauletta, istarski književnik, političar koji je osnovao Istarsku demokratsku stranku te, kako za sebe kaže, radnik, uredio je zbornik “Premantura”. Riječ je o monografiji o istoimenom istarskom mjestu, u kojem je Pauletta rođen i u kojem živi, a napisao ju je s još šesnaestero autora. Kao svjedok velikih promjena koje se događaju samome mjestu, od demografije i načina života pa do ekonomije i arhitekture, monografijom je želio sačuvati uspomenu na Premanturu kakva je nekad bila - a kakva je do danas gotovo zaboravljena. Tako je u knjizi iznijet povijesni prikaz mjesta u kojem se, prema arheološkim pronalascima, živjelo još dvije tisuće godina prije Krista, te je detaljno prikazao život u tom kraju koji je samo tijekom 20. stoljeća bio dijelom šest različitih država. Kroz priče o Premanturi Pauletta je na neki način oslikao i povijest čitave Istre, u koju se za različitih vlasti doseljavalo stanovništvo iz raznih dijelova Europe. Zanimljivo je i da je to najjužnije istarsko mjesto, koje danas ima manje od tisuću stanovnika, u razdoblju nakon pada Venecije imalo više stanovnika od tadašnje Pule, sve dok Pulu Austro-Ugarska nije odlučila pretvoriti u svoju glavnu ratnu luku. Danas zbog brojnih vikendica i apartmana to nekad mirno ribarsko selo nimalo ne nalikuje na mjesto u kojem je Pauletta odrastao, zbog čega je on poprilično ogorčen. Taj diplomirani inženjer strojarstva po struci pisanjem se, kaže, bavi gotovo cijeli život. Obje njegove prethodne knjige govore o Istri, koja je obilježila njegovu vrlo zanimljivu biografiju - dok je živio tamo, Paulettina se karijera kretala od direktora pulske tvornice do proizvođača suvenira za Međugorje, od fizičkog radnika do političara i saborskog zastupnika. Osnivanje IDS-a i zalaganje za autonomiju Istre stajalo ga je svojevremeno i posla i reputacije, a sukob s Tuđmanovim režimom zbog spomenutih razloga doveo je do toga da ga se smatralo jednim od najozloglašenijih hrvatskih političara ‘90-ih.

NACIONAL: Kako ste se odlučili napisati knjigu o Premanturi?
- Godinama sam pisao crtice o Premanturi i skupljao ih, dok me nedavno prijatelji nisu nagovorili da ih sredim i napravim monografiju o njoj. Premantura je za mene vrlo zanimljiva, ali je ona i jedno tragično mjesto koje se iz dana u dan mijenja, na žalost, samo na gore. Želio sam barem na papiru ostaviti dio naše povijesti, jer svako društvo mora imati barem nekakva saznanja o svojoj prošlosti. Iznenadio sam se da već moj sin, koji je u četrdesetima, dok čita te crtice ne može vjerovati da je to nekad bilo još nedavno. A materijala sam imao napretek, veliki sam dio života proveo istražujući i okolicu Premanture i čitavu Istru sa svojom pokojnom suprugom. Svaki smo tjedan proučavali kartu Istre i literaturu, a vikendom smo obuvali gojzerice, hodali i istraživali gdje do tada još nismo bili.

NACIONAL: Kako biste ukratko opisali Premanturu nekad i sad?
- Ovo malo selo, u kojem naizgled nema zemlje, s 2000 ovaca i 1000 ljudi pokrivalo je sve svoje potrebe i još izvozilo desetIvan Pauletta pred zadnjom krušnom peći u Premanturi u kakvima se, prema pričanju mještana, pekao izniman kruh vagona pšenice. Pravili smo cijenjeni premanturski sir, rajčica iz ovih polja bila je na glasu, godišnje se proizvodilo čak šest i pol vagona kapule, a danas se na tim njivama grade apartmani - od kojih selo nema ništa osim gužve i poskupljenja. Korist od toga ima samo dio građevinskog lobija, čak ni država, jer ne vjerujem ni da svi plaćaju adekvatan porez. Ovdje se sada ustalila neka sirova komunikacija, može se čuti mnogo grubih riječi i psovki, više nema ni traga premanturskom govoru, mekoći jezika i akcentu. Stotine automobila prolaze uskom glavnom cestom po kojoj je nekada dnevno prolazilo tek nekoliko zaprežnih kola, trubi se i viče. Zimi nije ništa bolje - od jutra do navečer slušamo bagere, pneumatske čekiće i kamione koji dovoze i odvoze građevni materijal. U selu se grade ogromne kuće, koje nemaju veze s mediteranskom arhitekturom, a svatko pritom prisvoji i koji metar zemlje izvan svoje parcele. Ukratko, svatko radi što želi, a mi nismo naviknuti živjeti u takvom neredu i bezvlašću.

NACIONAL: Može li se reći da se sudbina Premanture ne razlikuje mnogo od sudbine cijele Istre, ako ne i velikog dijela hrvatske obale?
- Naravno. Danas se u medijima samo može slušati o tome kako se razvija hrvatski turizam, nitko ne spominje kako žive ljudi u turističkim mjestima. Tretirani smo kao kategorija koja postoji samo da plaća porez i služi državi te nema nikakva prava na svoj mir i život koji si je generacijama oblikovala. U javnosti se stvara slika da se odlično zarađuje od turizma, a nama se događa da nam, primjerice, voćni sok, koji je ove zime stajao nešto više od četiri kune, trenutačno prodaju po više od osam. Turizam je zaklon za nečije osobno profitiranje na neradu, o kojem se samo stvara fama. I u Jugoslaviji su se svake godine iznosile statistike da je za toliko posto ušlo više gostiju nego lani, ali ni tada ni danas nikad nismo čuli koji je čisti prihod od turizma i što se od tog novca izgradilo ili koliko je radnih mjesta otvoreno. Istovremeno se, kao što je to trenutačno slučaj s općinom Pićan, nesumnjivo prljava industrija gradi na poljoprivrednoj zemlji prve kvalitete. Za odgovorne koji stoje iza takvih stvari trebalo bi uvesti kineski način kažnjavanja - metak u potiljak.

IVAN PAULETTA izrađivao je suvenire i ukrasne predmete početkom 80-ih godina NACIONAL: Kada ste počeli pisati?
- Pisati sam počeo još za svojih davnih inženjerskih dana. Kao strojar, više sam se bavio strukom, no kasnije sam počeo pisati za gušt - bez ambicija da ikad išta objavim. Odlaskom u mirovinu počeo sam i objavljivati. Prva mi je knjiga bila “Histria kolaž”, koju sam napisao vrlo ljut zbog gluposti koje je govorio i činio prvi hrvatski predsjednik. Druga se odnosila na djelić povijesti poslijeratne Jugoslavije, koji se nikad nije spominjao. Pisao sam o ljudima koji su nakon II. svjetskog rata bježali iz Istre i Hrvatske zbog komunističkog režima i išao sam od čovjeka do čovjeka koji su preživjeli traumu bježanja, a oni su o tome teško pričali - poput onih koji su preživjeli Goli otok. Iz Istre tada nisu odlazili samo Talijani, nego Istrijani s uglavnom slavenskim prezimenima, kojima je netko oduzeo privatno vlasništvo i prisiljavao ih da se odmaknu od vjere.

NACIONAL: Majka vam je bila Hrvatica, otac porijeklom Talijan. Što je kroz sve promjene vlasti u Istri značilo biti rođen u mješovitom braku?
- Kod nas se nikad na to nije tako gledalo, živjelo se, radilo i ženilo bez obzira na prezime. Istina, svako malo je došao netko izvana tko je pokušao zavaditi ljude na temelju toga, ali ljudi su si ovdje uvijek pomagali bez obzira na prezime i porijeklo. Fašizam je svoju ideologiju temeljio baš na tome da razjedini ljude, što je počelo uvođenjem novoga govora, a kad više nisu imali što, prešli su na prezimena koja su prekrštavali. Kao i u fašizmu, ista se stvar radila i u ranom komunizmu. Tako nije rijedak slučaj da u jednoj familiji ima nekoliko braće koji se drukčije prezivaju. Imao sam baš takav problem u familiji po ženi, čiji su roditelji bili optirali. Kad je došlo do podjele ostavštine, ustanovilo se da moja žena ne može biti sestra svojim sestrama jer im se prezimena razlikuju. Sjećam se kako su me profesori u gimnaziji zvali Pauletić, to me nasilje više boljelo od udaraca koje su nam imenikom dijelili po glavi. U starim matičnim knjigama u Istri mogu se vidjeti prekrižena i promijenjena prezimena. Zato je besmisleno povezivati porijeklo s prezimenom, generacije su se toliko ispreplitale. No još je apsurdnije, a i zločinački, razlike u prezimenu i govoru rabiti kao razloge za mržnju.

NACIONAL: Iako ste inženjer strojarstva, dugi niz godina izrađivali ste suvenire. Kako to?
- Još dok sam radio u državnim poduzećima kao inženjer strojarstva, kolege su me zvali Amerikanac, jer sam na posao gledao kao na nešto besmisleno ako na njemu ne možeš napredovati, dobiti povišicu ili nešto novo naučiti. Tako sam uvijek na poslu uvodio nove stvari, tehnologije i postupke koji su vani već postojali, a kad više ne bih imao što, otišao bih iz tvrtke. U zadnjem sam poduzeću bio podvrgnut pritisku da prihvatim članstvo u Savezu komunista kako bih preuzeo mjesto direktora odjela na kojem sam radio, što mi se baš nije htjelo - nisam nikakav afinitet osjećao prema politici. Napustio sam taj posao te iskoristio to što je jedan moj kolega imao strojeve za lijevanje lako topivih legura koje nije koristio. Tako sam 1979. počeo raditi suvenire i ostale ukrasne predmete, mislio sam da ću u tom poslu dati svoje ime i izgraditi malu ali dugotrajnu tvrtku. Nisam želio praviti kič - tek sam kasnije shvatio da se upravo kič najbolje prodaje. Prvo sam počeo raditi grbove istarskih gradića, od kojih većina u sebi sadrži križ, zbog čega su mi sugerirali da ih prestanem raditi. Od suvenira se uvijek teško živjelo, većina ljudi radije kupi sladoled. Ja sam uglavnom živio od sportskih organizacija koje su naručivale plakete, a supruga je još radila pa smo imali solidne prihode.

NACIONAL: Taj vam je, u jednom trenutku vrlo unosan posao, početkom ‘90-ih omela politika, zbog čega ste gotovoPREMANTURA iz doba prije masovnog turizma protiv kojeg piše Ivan Pauletta ostali bez svega što ste imali i na kraju završili u Italiji kao fizički radnik. Što se dogodilo?
- Privatnik sam bio 14 godina, a zadnje četiri sam pravio suvenire za Međugorje. Najviše sam radio male petobojne likove Madone, kojih bih u pet mjeseci prodao 25.000 komada. To je odlično išlo, 1990. su me nagovorili da povećam proizvodnju, zaposlio sam petero ljudi koji će raditi cijelu godinu, a Međugorje je prihvaćalo tu povećanu proizvodnju. Međutim, nakon što sam 1990. osnovao IDS i bio prozvan rušiteljem Lijepe Naše, najjači kupac u Međugorju mi je otkazao posao jer sam, kako je rekao, protiv Hrvatske. Osim toga, između Međugorja i mene se osamostaljenjem Hrvatske pojavila granica koje prije nije bilo, a između Istre i Milana, kamo sam išao po sirovine, odjednom su bile dvije granice umjesto jedne. Sve se zakompliciralo i ostao sam bez posla. Otišao sam sa suprugom u Italiju i tamo sam godinu dana radio svakakve poslove: od čišćenja vrtova i bojenja drvenarije do punjenja boca u vinariji. Često su me kasnije pitali kako sam, kao diplomirani inženjer, pristao na takve poslove, ali to mi nikad nije bio problem. Niti jedan posao nije za podcjenjivanje, ja dajem dignitet poslu, a ne posao meni. U Italiji smo od tih poslova sasvim dobro živjeli.

NACIONAL: Međutim, ipak ste se brzo vratili u Hrvatsku.
- Da, u Italiji ipak nismo imali radni staž, a u Hrvatskoj mi se otvorila mogućnost da postanem saborski zastupnik u tadašnjem Županijskom domu. Privatnici Primorsko-goranske regije, njih 8000, odabrali su me 1993. da budem njihov predstavnik u Saboru. Taj drugi mandat me spasio, a zahvaljujući tome sam i danas financijski zbrinut jer primam saborsku mirovinu.

NACIONAL: IDS, prvu regionalnu stranku u Hrvatskoj, osnovali ste 1990. Kako je do toga došlo?
- Nekolicina nas iz Udruženja obrtnika se od kraja ‘80-ih redovito sastajala u Puli, gdje sam tada živio. Uglavnom smo razgovarali o tome što učiniti s Istrom, a najviše nam je smetalo nestajanje društvenih vrednota, običaja i kulture zavičaja. Tada nismo ni sanjali da će doći vrijeme u kojem će se moći i registrirati stranke, a to je vrijeme stiglo ubrzo nakon tih razgovora. Registrirali smo se kao šesta stranka u Hrvatskoj, u sklopu Socijalističkog saveza. Željeli smo autonomiju Istre, koja je i tada, ali i u novom državnom uređenju, bila proskribirana. Predložili smo ustroj Hrvatske na temelju federalnih jedinica, ali to je ispala komedija. Franjo Tuđman upravo je tada zagovarao federalizaciju BiH, a nama su govorili da ona znači rascjep, kidanje države. Uzalud smo objašnjavali da je u tom trenutku, prije raspada SSSR-a, čak 75 posto država u svijetu organizirano u savezne države.

NACIONAL: Reakcije na osnivanje IDS-a bile su jako negativne, napadali su vas i mediji i Tuđmanova vlast, a program IDS-a je nazivan secesionističkim. Za što ste se točno zalagali i kako je to tumačeno?
- Ideja je bila podijeliti Hrvatsku na četiri federalne jedinice, Istru, užu Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju. Bilo je potpuno suludo govoriti o odcjepljivanju Istre, nitko pametan ne bi razmišljao o odcjepljenju u trenutku kada se svijet ujedinjuje. Željeli smo samo da se valoriziraju naši poslovi, da znamo kamo ide novac koji izdvajamo za centralnu kasu te da se o Istri ne odlučuje samo u Zagrebu. Lokalna uprava je prije dobivala više od 12 posto, a tih godina to je palo na sedam. Mi smo tražili da samoupravi ostane veći dio novca, na primjer 70 posto, a da od preostalih 30 posto 15 ide u državni fond, a 15 u fond međuregionalne pomoći za razvoj slabije razvijenih područja te za pomoć u slučaju većih prirodnih nepogoda. Istovremeno je u Hrvatskoj bujao rak administracije, u Istri smo prije imali sedam općina, sad ih imamo 40. Ne treba ni komentirati koliko je toga blokirano sporom papirologijom, s tim da se do prijašnjih predsjednika općina još moglo i doći, s današnjima je to mnogo teže izvedivo.

NACIONAL: Nakon godinu dana odstupili ste s mjesta predsjednika, na koje je nakon vas došao Ivan Jakovčić. Zašto?
- Kad sam predložen za predsjednika IDS-a, bilo mi je nelagodno. Cijeli svoj život radije sam bio drugi i položaj, na primjer, tehničkog direktora uvijek me više privlačio od onog glavnog direktora. Pristao sam preuzeti mjesto predsjednika, ali mi je laknulo kad sam otišao. Istina, zasmetalo mi je kad sam shvatio da se neki dogovori odvijaju bez mene, jednom su se kolege iz stranke otrovali na večeri pa sam po tome vidio da su joj prisustvovali svi osim mene. To me pogodilo, ne to što nisam bio na večeri, nego što sam ustanovio da se ne želi da sudjelujem u radu tijela i stranke u kojoj sam bio potpredsjednik. Stoga sam se uskoro pozdravio s njima i otišao. No žao mi je što sam napustio stranku koju sam s grupom ljudi stvorio, jer ta stranka, koju smo tada organizirali, danas više ne postoji.

NACIONAL: Kako vidite IDS danas?
- Kao i većinu hrvatskih stranaka, vidim ga kao trgovačko društvo, a ne političku stranku. Zbog toga i imamo toliko politički nezainteresiranih građana, što političarima jako dobro dođe.

NACIONAL: Što biste rekli, kako je politika IDS-a u posljednjih desetak godina utjecala na Premanturu?
- Premantura je doživjela svoju najveću degradaciju u povijesti upravo kad je IDS bio na vlasti. To što se vrlo slična situacija dogodila i u ostalom dijelu Istre a i u velikom dijelu Hrvatske ne umanjuje prljavštinu tog dila.