Objavljeno u Nacionalu br. 612, 2007-08-07

Autor: Damir Radić

FILM

Paranoja i ludilo u dvoje

'KUKCI' su film o shizofrenom odnosu konobarice alkoholičarke i vojnog veterana

'KUKCI' su nastali prema kazališnom predlošku s off Broadwaya'KUKCI' su nastali prema kazališnom predlošku s off BroadwayaMeđu prvacima novohollywoodskog filma u prvoj polovici 70-ih ime Williama Friedkina možda je najviše sjalo. Njegova “Francuska veza“ iz 1971. donijela je kriminalističkom žanru u major produkciji dotad neviđeno radikalan dokumentaristički tretman, posve u službi krajnje sumorne slike suvremenog New Yorka i američkog policajca kao bitnih nacionalnih ikona, a dvije godine kasnije nastali “Egzorcist“ primijenio je strategiju šoka, kombiniranu sa suptilnom ugođajnošću, na osjetljivu temu ženske pubertetske seksualnosti, maskiranu nadnaravnom pričom o đavlu koji je opsjeo 12-godišnju djevojčicu. Ovi filmovi nisu bili samo kreativno fascinantni, nego su i požnjeli silan komercijalni uspjeh, osobito “Egzorcist“, koji se uvrstio u tadašnji top ten filmova s najvećom zaradom svih vremena. “Francuska veza“ priskrbila je Friedkinu Oscara za najbolju režiju (osvojila je i onaj za najbolji film, a ukupno pet kipića), dok je za režiju “Egzorcista“ ostao na nominaciji, jednoj od čak deset koliko ih je taj film dobio.

I prije nego što se proslavio, William Friedkin bio je ambiciozan autor - 1968. u Britaniji je adaptirao čuvenu dramu Harolda Pintera “Rođendanska zabava“, a 1970. komad Marta Crowleyja “The Boys in the Band“, ostvarivši prvi film službene američke kinematografije koji je eksplicitno i ultimativno tematizirao mušku homoseksualnost. Debitirao je 1967. simpatičnom glazbenom komedijicom “Dobra vremena“ u kojoj su Sonny i Cher glumili sami sebe, a godinu poslije istaknuo se filmom “Noć kad je nastao striptiz“, izdankom u ono vrijeme čestih pop-modernističkih komedija s određenom melankoličnom crtom (jednu takvu, “You ‘re a Big Boy Now“, snimio je tada i Coppola). Ako su ovi filmovi logično vodili kreativnom vrhuncu dosegnutom “Francuskom vezom“ i “Egzorcistom“, ono što je u Friedkinovu opusu uslijedilo potom kao da nije vodilo nikamo. Nakon “Egzorcista“ mogao je režirati što god mu se prohtije, ali napravio je četverogodišnju pauzu poslije koje više ništa nije bilo isto.

Povratak sa “Sorcererom“, blijedim remakeom kultnog uratka “Nadnica za strah“ Henri-Georgesa Clouzota, pokazao se promašajem, nakon kojeg je uslijedila autorska dezorijentacija. Efemerne krimi-komedije (“Brinkov posao“, “Posao stoljeća“) smjenjivale su se s mračnim (policijskim) trilerima (“Mamac“, “Živjeti i umrijeti u L.A.-u“), koji su poslije stekli kultni status, ali u njihovo premijerno vrijeme kritika ih je uglavnom gazila, a publika odbacila, tako da je Friedkin nepovratno izgubio status prvorazrednog autora. Zahvaljujući svom četvrtom braku (prvi je bio s 11 godina starijom francuskom glumačkom legendom Jeanne Moreau), u kojem se skrasio s čuvenom producenticom Sherry Lansing, prvom ženom koja je stajala na čelu nekog major studija, nije izgubio mogućnost relativno redovitog režiranja (za razliku od još jednog izgubljenog genijalca, Michaela Cimina), no njegovi projekti u zadnjih 15-ak godina kretali su se u rasponu od kvalitativno korektnih, ali autorski više-manje bezličnih ostvarenja (“Blue Chips“, “Ratna pravila“), do obećavajućih razočaranja (“Ljubavna ucjena“, “Lovina“). Kudikamo najviše pozornosti privukao je tzv. redateljskom verzijom “Egzorcista“ 2000., koja je potvrdila koliki je talent nekoć imao i iznova postavila pitanje - gdje je sve to iščeznulo?

LYNN COLLINS, Michael Shannon i Ashley JuddLYNN COLLINS, Michael Shannon i Ashley JuddWilliam Friedkin uskoro će navršiti 72 godine, a baš na ulasku u osmo desetljeće života vratio se, kako se voli reći, korijenima. Nakon više od 35 godina rada u major kompanijama, ili barem s njihovim distribucijskim zaleđem, njegov posljednji film “Kukci“ nastao je u posve neovisnoj produkciji. Kao i davni filmovi koje je u takvim uvjetima snimio, “Rođendandska zabava“ i “The Boys in the Band“, “Kukci“ su nastali prema kazališnom predlošku, u ovom slučaju off-broadwayskom komadu Tracyja Lettsa, člana znamenite chicaške Steppenwolf Theatre Company.

Kazališni ton u filmu itekako se osjeti - ne samo stoga što je najveći dio radnje sveden na jednu motelsku sobu, nego i po maksimalnoj usredotočenosti na dvoje glavnih glumaca, na pomalo teatralnu intenzivnost njihovih interpretacija i interakcija, na specifično kazališnu dijalošku ekspresivnost. Friedkin, dokazani vizualac i majstor montaže, ubrizgao je nužnu dozu onoga što se uobičajeno naziva filmičnost, iako neka njegova, u odnosu na kazalište specifično filmska rješenja, poput upitno motiviranih kadrova polutotala motela snimljenih iz zraka, ili ubacivanja kratkih subjektivnih kadrova protagonistice koji trebaju sugerirati njezino mentalno stanja (oboje svojom ekscentričnošću i zloslutnošću može podsjetiti na Lyncha), nisu najsretnija. U središtu radnje oronula je mlada žena Agnes (Ashley Judd), alkoholu i kokainu sklona konobarica u baru za lezbijke, koja je prije nekoliko godina izgubila sina (tajanstveno je nestao u samoposluživanju), nakon čega je bila izložena fizičkom nasilju bivšeg supruga, samozadovoljnog mačo ljepotana (Harry Connick Jr.) koji je upravo izašao iz zatvora i silom traži privremeni smještaj u motelskoj sobi koju Agnes smatra domom.

Preokret u Agnesin život unosi osebujni Peter (Michael Shannon), s kojim ju upoznaje najbolja prijateljica, privlačna lezbijka R.C. (Lynn Collins). Peter je hipersenzibilni veteran Zaljevskog rata, pobjegao, po vlastitim riječima, od čudovišnih vojno-medicinskih eksperimenata kojima je navodno bio podvrgnut. Uvjeren je da su mu zli znanstvenici pod kožu ubacili kolonije kukaca koji se hrane njegovom krvlju, a uspijeva u to uvjeriti i Agnes, koja mu također povjeruje da je i nju samu nenamjerno zarazio tim kukcima.

Ne dvojeći, ili tek neko vrlo kratko vrijeme ostavljajući otvorenim, ima li ono o čemu Peter zbori ikakve veze s istinom, film postaje svojevrsnom studijom shizefrenije i utjecaja koji realizirani shizofrenik može ostvariti na onog potencijalnog. Studija je, doduše, nešto prejaka riječ, s obzirom na to da Friedkin uglavnom ostaje na površini, moglo bi se reći voajerski svjedočeći razvoju i intenziviranju ludila u dvoje, koje je nažalost lišeno slojevitosti i suptilnosti kao preduvjeta dubljih uvida u fenomen, kao i uvjerljivije motivacije Agnesina (prelakog) potpadanja pod Peterov utjecaj. Žanrovski se to izvodi spojem tzv. psihološke drame, kao dominante, s intonacijom tzv. psihološkog trilera i rijetkim elementima horora, a kako je film reklamiran kao horor, jasno je da će najveći dio (tinejdžerske) publike biti razočaran, o čemu svjedoči slab promet “Kukaca“ u američkim kinima, ali i negativna reakcija ‘prevarenih’ posjetitelja u CineStaru.

Kritičar Village Voicea Rob Nelson zgodno je primjetio kako “Kukci“ “prastarom“ opsjednutošću svog protagonista državno-vojnim zavjerama protiv individualne slobode građana djeluju kao satira na ljevičarske filmske paranoje 70-ih, kad je Friedkin bio u svojim zlatnim danima. Moglo bi se dodati kako je upravo po tome film implicitno desničarski orijentiran, čime se njegov režiser nastavlja na “Ratna pravila“ u kojima je branio “čast hrabrih marinaca“ pod udarom ljigavih liberala iz vlastitih redova i prijetvornih arapsko-islamskih terorista, uglavnom djece i žena. Ako je bio krivo optuživan za prokazivanje ženskog seksualnog užitka u “Egzorcistu“ i homofobiju u “Mamcu“, a jest, reklo bi se da je stanovito desničarenje u spomenuta dva filma kod Friedkina ipak neosporno prisutno. No “Kukci“ su prije svega ostvaraj o strašno usamljenoj i izgubljenoj ženi koja očajnički treba muškarca. Nakon što je zauvijek odbacila fizičkog nasilnika, ona pada u ruke pomaknutog mentalnog manipulatora kojeg, čini se, ne da nije sposobna prozreti, nego si, emocionalno ovisna o ideji muškarca koji joj poklanja pažnju i zaštitu, riječju ljubav, ne dopušta suočenje s istinom.

Posljedice su slične, a opet drastično različite - da je ostala s fizičkim nasilnikom, vjerojatno bi bila ubijena, ostajući s mentalnim manipulatorom sama će se ubiti, ali barem će zadržati iluziju žuđene ljubavi. Je li pritom film više kritika patrijarhata ili niskoumnih (ženskih) osoba koje vodi slijepa emocionalna žudnja, ostaje otvorenim.

KUKCI

Bug, am. triler-horor drama, 2006. R: William Friedkin Gl: Ashley Judd, Michael Shannon, Harry Connick jr., Lynn Collins

ocjena: 3 (tri) zvjezdice

Vezane vijesti

Demi Moore više nije gđa. Kutcher na Twitteru

Demi Moore više nije gđa. Kutcher na Twitteru

Američka glumica Demi Moore, koja je službeno u studenom objavila da se rastaje od Ashtona Kutchera nakon tri godine braka, odlučila je da njezino… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika