Objavljeno u Nacionalu br. 612, 2007-08-07

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA

Smije li Zagorec kompromitirati predsjednika?

Predsjednik je u razgovoru za novine obznanio kako mu je 'sada jasno da ga je Zagorec htio iskompromitirati', čime se implicira da mu to prije nije bilo jasno. U tom kontekstu, izjava sugerira da je predsjednik države psihološki podložan prizemnim manipulacijama osobe u bijegu, osumnjičene za težak kriminal

Srećko JurdanaSrećko JurdanaNa slučaju Žužić demonstrirala se cjelokupna “bijeda filozofije” hrvatskih novopečenih financijskih magnata. Sin Hrvoje nedavno je automobilom ubio devetnaestogodišnju djevojku jureći pijan dvjesto na sat Velikom Goricom, a u taj film nedodirljive bahatosti uveo ga je otac Željko - vlasnik industrije namještaja - s kojim je znao razbijati lokale mašući svežnjevima eura. Djeca hrvatskih lovaša, tzv. zlatna mladež, razvijaju vrlo specifične životne ideale, a u tome im, uz roditelje, pomaže i agresija trivijalnih medija koji ih - umjesto kao nižerazredne obijesne bezveznjake - postojano tretiraju kao junake socijalne scene i u Hrvatskoj forsiraju njihovu nakaradnu sliku života. Na otvaranju jedne od Žužićevih tvornica namještaja svojedobno se navodno pojavio i Stipe Mesić, pa ako je podatak točan, on dokazuje da bi predsjednik također morao temeljitije promisliti o nijansama svojih komunikacija i protokola.

Stipe Mesić dao je zadnjih dana opsežan intervju Jutarnjem listu u kojem je još jednom objasnio okolnosti susreta Perkovića i Zagorca, a uputio je i nekoliko opaski na račun svojih medijskih kritičara, koje su odmah provocirale pojedine komentatore da ga - po odnosu prema novinarima - dovedu u rang s Tuđmanom. Fenomen zaslužuje umjerenu dozu dodatne analitike. Spomenuti Mesićev istup bio je savršeno nepotreban, jednako kao i niz drugih koji se odnose na slučaj Zagorec. Predsjednik je u razgovoru obznanio kako mu je “sada jasno da ga je Zagorec htio iskompromitirati”, čime se implicira da mu to prije nije bilo jasno. U tom kontekstu, izjava sugerira da je predsjednik države psihološki podložan prizemnim manipulacijama osobe u bijegu, osumnjičene za težak kriminal. Ako je predsjednik zbog informativnih razloga poslao svoga savjetnika na razgovor sa Zagorcem - na što nismo imali nikakvih primjedaba - morao je samoga sebe potpuno distancirati od medijske pažnje koju je izazvao taj potez.

Umjesto toga, Mesić se odmah do grla osobno uvukao u situaciju, a u trenutku kad se stvar već počela zaboravljati, predstavio se - u kulminaciji apsurda - kao naivna žrtva trikova jednog suspektnog gangstera. Zagorec je Mesića nesumnjivo htio iskompromitirati, ali to nije podatak o kojem Mesić mora javno govoriti, zato što mu on ne ide u prilog, i zato što se predsjednik države ne smije uvlačiti ni u kakav izravan diskurs s ljudima poput Zagorca. S druge pak strane, Mesića su napali zbog povratka tuđmanovskome autokratizmu, što je potpuna besmislica, bez obzira na to što je svoje novinarske oponente u spomenutome intervjuu nazvao “mrvičarima i mrziteljima”. Kod Mesića se mogu uočiti razne brzopletosti i manjkavosti, među ostalim i nedostatak rafiniranije retorike u polemičkim istupima, ali on unatoč tomu ostaje reformator i čovjek povijesnih dimenzija.




Na vanjskopolitičkome planu Mesić je postao zaštitni znak Hrvatske, cijene ga i na Zapadu i na Istoku, jer u njemu uočavaju afirmatora univerzalnih humanističkih vrijednosti. Na unutarnjem planu suprotstavio se desničarskome primitivizmu, izolacionizmu i ksenofobiji i omogućio građanskim svjetonazorima da preko njega ostvare politički utjecaj.

Da nije bilo Mesića, Hrvatska bi i nakon Tuđmana nastavila vegetirati pod tlakom raznih militarističko-nacionalističkih skupina, i uspoređivati ga danas s Tuđmanom zbog toga što pokazuje averziju prema novinarskoj trivijalnosti, to znači tendenciozno iskrivljavati Mesićev ukupni javni profil. O. K. Nakon zamorne Alke - televiziji nije dovoljno da taj dernek tretira kao vrhunski politički događaj, nego ga predstavlja i kao sportski događaj bez premca - svi državni autoriteti povukli su se na godišnji odmor, što bi se moglo preporučiti i normalnim građanima, bez obzira na to što u većini ne raspolažu ni približno sličnom logistikom za relaksiranje, nego se do pretrpane obale moraju satima vući pretrpanim autocestama.

Dugo, toplo ljeto odlučio je nedavno saborskim zastupnicima pokvariti Zoran Milanović, koji je najavio početak obračuna s njihovim privilegijima. Dođe li na vlast, SDP će - kaže Milanović - preispitati zastupničke plaće i mirovine, i srezati ih na razinu bližu hrvatskome standardu. Možda; svašta se govori uoči izbora, ali dobro je, u svakom slučaju, da je netko iz politike pokrenuo tu zanimljivu temu. Rad u Hrvatskome saboru svodi se na periodično sudjelovanje u stranačkoj glasačkoj mašineriji, nije pretjerano zahtjevan, ne oduzima mnogo vremena i ne traži neke posebne kvalifikacije, i prilično je komična stvar honorirati ga u aktualnim iznosima i beneficijama. Pošteno bi bilo da zastupnici dobivaju plaću koju su imali na prethodnome poslu, uvećanu za određene dodatke i naknade troškova, ali može se pretpostaviti da bi u tom slučaju drastično pao interes za zastupničke položaje, što bi - reći će cinik - moglo dovesti u pitanje funkcioniranje političkoga sustava. Ipak, Milanovićeva inicijativa je za pohvalu: i najdulji put počinje prvim korakom, bez obzira na to što je on često i jedini.

STUPAC TJEDNA

Antonioni; Status Dinama

Prošlog tjedna umrli su u razmaku od dva dana Ingmar Bergman i Michelangelo Antonioni, filmske ikone dvadesetoga stoljeća. Odnos gledalaca prema autorskome filmu u pravilu je subjektivan. Pisac ove kolumne priznat će da ga nikada nije previše fasciniralo Bergmanovo pretenciozno eksperimentiranje vječnim temama. Antonionija, međutim, smatra nenadmašnim. Taj enigmatski mistik, koji je u zadnjih pedesetak godina pred kamerama izgovorio samo dvije riječi, “Hvala vam”, kad su mu dodjeljivali Oscara za životno djelo, do savršenstva je razvio apstraktno-modernističko izražajno sredstvo koje su neki teoretičari nazvali globalnom metaforom. Prizori lišeni eksplicitnoga dramskoga značenja, Antonionijeva ciljana odstupanja od bilo kakve linearne dramaturgije, stvarali su specijalan ugođaj u njegovim filmovima. “Krik”, “Crvena pustinja”, “Noć”, pa superiorni “Uvećanje” i “Zanimanje: reporter”, i tako dalje - nitko u suvremenom nežanrovskom filmu ništa bolje nije stvorio, i svi su od Antonionija mogli samo učiti.

Čak i u svom najprofanijem filmu - “Točka Zabriskie” - bio je izražajno avangardniji od mnogih mlađih autora. Nazivali su ga pjesnikom totala. Krajolik je kod njega često govorio više od protagonista. Samo jedna Antonionijeva scena, ponekad i samo jedan kadar, stvarali su novu filmologiju. U zaključnome kadru “Zanimanja: reporter” krenuo je s kamerom iz sobe u kojoj je na krevetu ležao živ protagonist, i vratio se kroz prozor kamerom u tu sobu u kojoj je protagonist već bio ubijen, i postigao efekt o kojem su se pisali ogledi. Michelangelo Antonioni: najveći od najvećih.

* * *

Je li nogometni klub Dinamo javna ustanova, ili je privatno vlasništvo dobroga tajkuna Zdravka Mamića? Ako je privatno vlasništvo, dobri tajkun može u njemu provoditi transakcije koje mu padnu na pamet. Ako je javna ustanova, on nema pravo prodavati najbolje igrače uoči Lige europskih prvaka, kao što je upravo prodao Eduarda i Ćorluku, jer Dinamo ne postoji radi njega nego radi publike. Krajnje je vrijeme da se ta stvar razjasni. Toliko.

Vezane vijesti

'Nikolić - četnički vojvoda ili redizajnirani predsjednik?'

'Nikolić - četnički vojvoda ili redizajnirani predsjednik?'

Uoči inauguracije Tomislava Nikolića na mjesto predsjednika Srbije, novosadski Dnevnik objavio je osvrt bivšeg predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika