Kada je prije dvadesetak dana slovenski šef diplomacije Dimitrije Rupel najavio rješavanje sporova Zagreba i Ljubljane, bilo je puno onih koji su njegove riječi dočekali sa skepsom. Slovensko-hrvatske svađe i prepucavanja traju već petnaest godina i gotovo su postale nešto što se podrazumijeva samo po sebi. Ipak, suzdržani, ali pozitivni komentari ovdašnje strane predvođene Ivom Sanaderom i Stipom Mesićem, dali su naslutiti da postoji dobra volja za kompromisom.

Iako će do konačnog rješenja proći mjeseci, a u nekim temama i godine, napredak u bilateralnim odnosima je nedvojben. Pritom je sporedna odluka Zagreba da ne prihvati medijaciju Roberta Badintera, i ustrajavanje na međunarodnim sudovima u Hamburgu i Haagu. Riječ je o taktičkoj igri u kojoj i Slovenija i Hrvatska pokušavaju ostvariti maksimum, međutim razvoj situacije pokazuje kako će se obje strane zadovoljiti kompromisom.

Potvrđuju to i pojačani diplomatski napori o kojima je obaviještena javnost. Budući oko Piranskog zaljeva teško može doći do dogovora, u tijeku su pregovori vezani za dug štediša Ljubljanske banke i Nuklearne elektrane Krško. Koliko god se zagrebački diplomati zaklinju da je to površna prepiska, samo naivni mogu povjerovati u njihov demanti. Janez Janša i Ivo Sanader dali su nekoliko izuzetno koncilijantnih izjava u kojima su izrazili želju za pronalaženjem rješenja, za dogovor je zainteresirana i Europska unija, a Krško i Ljubljanska banka predstavljju pitanja koja se relativno brzo mogu staviti ad acta. U najkraćem, Slovenci će morati na neki način vratiti novac štedišama, a s druge strane, Hrvatska ima obvezu zbrinjavanja polovice otpada iz nuklearke. Ovo je suština, a načini pronalaženja prihvatljivog rješenja i vremenski rokovi su finese.

Dvije susjedne države nikada nisu bile bliže rješenju. Ne treba imati iluzije i očekivati da će uskoro doći do potpisivanja sporazuma. To je nerealno, i vjerojatno neće biti ničega do završetka parlamentarnih izbora u studenom. Sanader zna kako ne smije žuriti jer neke stranke kao što su HSS, HSLS i HSP, jedva čekaju i najmanju najavu o popuštanju kako bi ga napale za izdaju nacionalnih interesa. To je plitko politikanstvo, ali u izbornoj godini nešto s čime svaka vlada mora računati. Treba očekivati jasno definiranje otvorenih pitanja i tek u 2008. intenziviranje pregovora.

U takvim okolnostima bilo bi dobro da Zoran Milanović i SDP na neki način podrže vladu. U hrvatskim uvjetima to znači, barem se ne svrstati uz Antu Đapića, Đurđu Adlešić i Josip Friščić, koji opstruiraju dogovor i prije nego su objavljeni detalji. Upravo tako postupila je oporba u Sloveniji, gdje su i socijaldemokrati i liberali, podržali dogovor s Hrvatskom. U pitanjima od nacionalnog interesa ne smije biti strančarenja – možda ovaj zaključak zvuči patetično, ali je istinit.