Veljko BarbieriU nepunih pedeset godina nestala su tisućljetna carstva Tolteka i Olmeka, Inka, Maja i Azteka. Začudo, zajedno s carstvima i narodima nisu nestale civilizacije, premda su se s neba, iz biljaka, povrtnjaka, iz tople sjene prašumskog lišća i urlika noćnih zvijeri ili prhuta ptica sakrile sjene nekoć moćnih bogova i mudrih predaka koji su prije nego što smo mi mačem presjekli njihovo trajanje i računanje vremena, njihov uživljeni pogled na svijet, mnogo duhovniji od našega, prvi počeli razumijevati vrijeme i kretanje zvijezda. Osveta je bila tiha i neprimjetna. Prvo je uklela porobljivače, pa promijenila njihov svijet. Kad su velike španjolske nave i galijuni krenuli natrag preko oceana, s tragom okrvavljenih Amerika, novi je život, uz nove utvare, krenuo prema europskim dvorovima. Ipak, nisu svi porobljeni biljni i životinjski darovi bili odmah na stolovima. Neki, poput rajčice, nosili su u sebi sjenu trajnog prokletstva i počet će se pripremati dva stoljeća poslije kad im to dopusti prešutna amnestija nama dotad nepoznatih svjetova, njihovih okusa i mirisa. Povrće, a posebno krvavo crveni i globulinski sok rajčice, te zlatne jabuke iz srušenog raja, kao da su u sebi skrivali kletvu. Posebno za svijet prastarih mitova, u kojima su biljke i živi plodovi imale podjednako važnu ritualnu i gastronomsku ulogu. Onu koja se istovremeno s njihovim dolaskom u Europu, kroz prosvijećenu kuhinju renesanse, nakon već prezrenih srednjovjekovnih alkemičarskih kulinarskih pokusa, polako gubila pred dijetetskim i ljekarničkim, gotovo znanstvenim prodorom suvremene kuhinje na stare stolove i stala uzmicati pred pobjedničkom eksplozijom gastronomskih festivala urešenih u neoantičkom duhu. Jer dok je posljednji aztečki car, nesretni i od nasilnika Corteza prevareni suveren Moctezuma, zajedno sa svojim narodom i carstvom prelazio na onaj svijet, znao je da će bez obzira na poraz za četri godine stići pred Huitzilipotlija, sunčanog boga rata, i ondje se, kako bi dograbio vječnost, hraniti tikvicama, ljudskim dušama, a posebno rajčicama kao ljudskim srcima, po mogućnosti onima koje je u zagrobnom životu iščupao iz sjena konkvistadorskih bukanira. Stoga će se rajčice prije udomaćiti u Italiji, u Napuljskom i Sicilijanskom kraljevstvu, toliko ovisnom o pirinejskim vladarima, a ne u Španjolskoj, koja je još dugo bila pod Moctezuminim prokletstvom. Ali ne samo njegovim.

Posljednji veliki Inka, gordi Atahualpa, koga je po uzoru na Corteza smaknuo i spalio na heretičkoj lomači okrutni osvajač Francisco Pizarro, u te je iste rajčice sakrio krv kojom je bog sunca oplodio prve žene i pretvorio je u opasan otrov, pa su u strahu od njegove kazne Europljani sve do XVII. stoljeća strepili od njegova crvenog umaka ili kašastog krvavog mesa pod opnom, i uzgajali ga kao zloslutnu ukrasnu biljku i plod koji je tek s napuljskog aragonskog stola, kad su već bila zaboravljena sva zlodjela, prešao u kasnobaroknu kuhinju. Danas je gastronomija nezamisliva bez te krvave biljke u kojoj uživamo posebno u ljetnim mjesecima, kad se čini da su nam stari vladari i narodi Novog svijeta oprostili. Ipak, dok kušamo kakvo jelo od rajčica, opušteni od svježine i užitka, i ne čujemo odjek ritualnih zvečki i ne vidimo prolivenu krv ispod opne obeščašćene plodine. Jedino kolibri zna pobjeći iz zlatne krletke konkvistadorove ljubavnice i sletjeti na stol s jelima, nalik na blistavo perce s raskošnih kruna izdanih čuvara okrvavljene jabuke iz izgubljenog raja.