Zoran FerićDebljina je u našoj kulturi bolest koja je istovremeno postala globalni i civilizacijski fenomen kakav nije postala niti jedna bolest do sada. Naravno, iako se po mnogim medicinskim kriterijima radi upravo o bolesnom stanju organizma, pretilost je u okviru zapadne kulture zadobila estetske, moralne pa i religijske konotacije koje osobe s viškom sala i pretjeranim kilogramima jasno izdvajaju iz društva kao posebnu kategoriju ljudi. Čak ni činjenica što je sve više ljudi na Zapadu predebelo, što se unatoč trendovima tjelovježbe i zdrave prehrane trend širenja debljine pojačava, ne može pomoći u otklanjanju izolacionističkih težnji ljudi koji na kralježnici nose takozvanu normalnu težinu. Ljeto traje, sezona je na vrhuncu, a na plažama se stidljivo pokazuju rezultati UN dijete. Budući da živimo u podneblju i kulturi koji nam omogućuju da se pred ljudima skidamo samo ljeti, tako je i ljeto jedno od onih razdoblja pred koje se pojavljuju nove dijete, a u časopisima recepti za laganu hranu. To su stvari što ih sa sobom nosi ciklus naše godine. Pri tome se potpuno zanemaruje zdravstveni aspekt stvari, a uzima u obzir samo estetski. Izgledati lijepo, dakle mršavo, prioritet je od kojega se ne odustaje, ponekad niti po cijenu psihičkoga zdravlja. Opća klima u društvu pak pogoduje bolestima kao što su anoreksija i bulimija, a kojekakvi apeli manekenskih udruga djeluju u čitavom tome procesu propagiranja mršavosti kako nekakva smiješna litanija. No, ljeto je dobrano zagazilo u svoju drugu polovinu, posjećenost naše obale je, kažu, rekordna, kao i opožarenost. Kao da te dvije stvari idu jedna s drugom.

Čak je i suša učinila svoje: polovica Europe je na dijeti, a na jesen ih očekuje trideset postotno povećanje cijena hrane. Hoće li to pomoći dijetama? Vjerojatno ne. Žderat će se nekvalitetnije i masnije kako bi se što više uštedjelo, pa da ostane novca za teretanu i tretmane za mršavljenje. I usred takve kronične histerije koja se oko debljine aktivno valja već gotovo treće desetljeće, odjednom možemo u novinama vidjeti naslov: “Debljina je zarazna kao i prehlada.” Strašan naslov zapravo. Čovjek odmah pomisli da je i za tu svakako ne najtežu, ali možda i najnepoželjniju bolest današnjice kriv nekakav do sada nepoznati virus koji se može prenijeti s čovjeka na čovjeka i onda rovariti u želucu, gušterači, crijevima. Usporavati njihov rad, i ukratko, obogaćivati normalna čovjeka nepredviđenim naslagama masnog tkiva. Sapun napravljen od Berlusconijeva sala nakon liposukcije, navodno, prodan je za enormnu svotu. Međutim, većina ljudi nisu Berlusconi ili tako neka poznata ličnost od čijeg bi sala sapun ikoga zanimao, stoga je njima debljanje samo ružno, skupo i nezdravo. No, kad se pročita članak o tome kako je, navodno, debljina zarazna kao i prehlada, ne susrećemo se ni s virusima niti sa čim tako nevjerojatnim, nego s logičnim ali katastrofično upakiranim zaključcima. Ovu su informaciju, navodno, plasirali liječnici s harvardskog medicinskog fakulteta, a radi se o istraživanjima koja su objavljena u časopisu The New England Journal of Medicine. Dakle, stvar ima i nekakvu znanstvenu težinu. I s tom znanstvenom referencom liječnici koji su provodili istraživanja preporučuju da bi za one koji žele ostati mršavi bilo dobro ne družiti se s pretilim osobama. Ukratko, netko tamo u civiliziranom svijetu sa znanstvenom titulom i dignitetom potvrđuje da bi debele trebalo izolirati kako dalje ne bi širili debljinu. Da paradoks bude potpun, u istim tim civiliziranim zemljama postoje programi i vrlo jaka kampanja za integraciju HIV pozitivnih ljudi u društvo. Dakle onih koji su stvarno zaraženi, i to najsmrtonosnijim virusom današnjice i koji u specifičnim okolnostima mogu postati i opasni (nesreće, krvarenja itd.) ali je procjena opasnosti tako mala da ju je i medicinska struka u stanju prihvatiti kao i bilo koji drugi rizik. Pri takvom stanju stvari, netko nam savjetuje da se ne družimo s debelima. A kako je to debljina zarazna, ako ne virusom ili nesmotrenim upljuvkom nekog debeljka? Debljina se prenosi vizualnim kontaktom. Naime, prema istraživanju koje je, navodno, trajalo od 1971. do 2003. i na uzorku od 12.067 ljudi, znanstvenici su došli do senzacionalnog otkrića da osoba koja se kreće u društvu debelih polako mijenja norme, svoje debele prijatelje sve manje počinje shvaćati kao debele i kao nešto nezdravo i s vremenom počinje misliti da je u redu biti debeo. Stoga, mršavi pazite se! Ako budete previše gledali stokilaše, svidjet će vam se. Svidjet će vam se možda i sise od dvadesetak kila po komadu i guzice koje lako “obgrle” zahodsku školjku. Stvar je ozbiljna i mogla bi imati i neugodne pravne posljedice. Sjetimo se samo tipa, dvjestokilaša koji je tužio MacDonalnd’s za silne milijune dolara zato što su ga udebljali. Hoće li sada oni koji su bili mršavi, a kasnije se udebljali, tužakati svoje debele prijatelje zato što su u njihovoj svijesti inicirali toleranciju prema debljini i krivo uvjerenje da su i debeli ljudska bića. Mogli bismo postati svjedoci kako se globalni fenomen pretvara u masovnu pravnu zavrzlamu.

Istraživanje je, kažu, pokazalo da na težinu nekog čovjeka najviše utječe debljina bliskog prijatelja, a potom i bračnog druga. Moja sirota žena ugrožena je po toj logici već petnaest godina, a uskoro možda mogu očekivati tužbu za one dvije-tri kile i nešto celulita koje je dobila u spomenutom razdoblju. Od prijatelja pak mogu očekivati znatno strašnije stvari. Pogotovo od onih koji često svraćaju kod mene na roštilj. I ne samo da sam ih stalnim vizualnim kontaktom naviknuo na debljinu, nego sam ih još i hranio nezdravo: kotletima i ćevapima. I na kraju, uopće se ne čudim što su u dobrom starom srednjem vijeku tipovi koji su se bavili nečim takvim kao znanost, završavali na lomači. Nema bolje stvari za topljenje masti od lomače.