Vedrana RudanSudeći po onome što gledamo u našim novinama mi Hrvati opsjednuti smo plovidbom i plovilima. Sve naše dnevne tiskovine redovito objavljuju fotografije jahtaša koji ili silaze s jahte, ili su već na rivi pa pružaju ruku svojoj trudnoj supruzi koja je “još uvijek neodoljiva iako u visokom stupnju trudnoće” ili se na jahtu penju. Neki, poput najpoznatije hrvatske familije, uopće ne silaze s broda. Plutaju u luci, svi na okupu, fotografija je mutna jer familija vruće dane provodi u klimatiziranoj unutrašnjosti broda. Njima je ljeti brod ono što im je u ostatku godine dvorac. Zašto su ti ljudi stalno skupa? U turbo trendi hrvatske vode ponekad uplovi i najbogatiji Rus sa svojim novim komadom. On je na jugu dok bivša supruga na svojoj plovilici pluta uz Brijune. Sve o njima znamo. Njegova ljubavnica kći je poznatog ruskog tajkuna, neki veliju i kriminalca, bivša supruga ostala je bez muža ali s brdom love, nekad je bila stjuardesa, onaj Rus imao je prije bivše supruge još bivšiju koja je nebitna jer joj je nakon rastave pripala samo garsonijera. Neke velike jahte u “hrvatskom akvatoriju” imaju čak i helikopter. U novinamama čitamo “helikopter”, na televiziji koja također izvještava o svim većim ulascima u naše more novinari uvijek kažu “helihopter” zato jer su Dalmatinci koji ne mogu reći “helikopter” da ih ubiješ. U posljednje vrijeme, tko se više sjeća rata, redovito nam se priopćava kad u naše more prodre kakav Srbin. Trenutno, ako nije “helihopterom” odlepršao Tamo Daleko, ovdje plovi i pliva poznati Bora i njegova još poznatija žena Lepa Brena. Počašćeni smo njihovim dolaskom, nismo mi ustaše. Zašto bi nas smetali bogati Srbi koji nisu okrvavili ruke kad nas ne smetaju bogati Hrvati koji i jesu i nisu okrvavili ruke?

Kako vidite, ja sam poput vas, gledam jahte i pamtim podatke. Prekrasan je osjećaj kad se na površini naše vode ukaže brodica kakve okrunjene glave, princeze od Monaka, primjerice. Mene, gospođu u šezdesetima, raduje podatak da je ona “još uvijek neodoljiva iako je proslavila pedeseti rođendan”. Super je i kad ugledamo neboder na moru u kojem živi “najuspješnija Hrvatica”, “inače Riječanka”. Ona nikad ne dođe praznih ruku. Redovito saznamo što je poklonila dječjoj bolnici, poznato nam je da je žarka želja njezina supruga da legne u grobnicu koja se nalazi na riječkom groblju Kozala, ta je grobnica nekakav spomenik visoke kategorije pa se riječke gradske vlasti lome. Hoće li u mramornu rupu poleći bogatog Engleza koji je “riječki zet” ili možda ipak kakvog zaslužnog Hrvata makar za života nije bio u spolnoj vezi s Riječankom? Našim morem plovi i jahta hrvatskog tajkuna ali je posada samozatajna pa se o njoj ne piše. Gospodin, bivši vlasnik jahte o kojoj se ne piše, je nevjerojatno bogat, bavi se naftom, naravno da je sve što ima stekao pameću i sa svojih deset vrijednih prstiju... Ispričat ću vam ovo što nećete pročitati ni u jednim novinama. Taj gospodin ima raskošnu kuću, alarm, pse, čuvare i ostalo što ide uz takvog gospodara. Kako bogati ljudi oduvijek privlače zle ljude koji hoće bez motike do kruha, jednoga je dana maskirani zločinac odlučio provaliti tajkunu u kuću. Da li ga je htio ubiti i pokrasti ili samo pokrasti ili samo ubiti nikad se neće saznati. Među rijetkima sam koji znaju da je lik promašio adresu i s fantomkom na glavi i nožem u ruci ušao u spavaću sobu moga prijatelja, slikara gole guzice.

On se usrao onako kako bi se prestravio svatko tko od bogatstva ima neplaćene režije i mobitel u raspadu. Razbojnik mu je stavio nož pod vrat i tražio pare. Siroti je umjetnik odmah shvatio koga ovaj traži. Mucao je, nisam ja taj, vi ste se zabunili, gospodin stanuje pet kuća dalje. Uzalud. Skratio si je muke tek kad je provalniku nekako izbio nož iz ruke i pobjegao iz kuće koja samo ubojici pripravniku može izgledati kao dvorac. Zašto vam sve ovo govorim? Zato jer od dana kada sam čula ovu priču više ne zaviđam ni jednom bogatašu na kugli zemaljskoj. Svi ti moreplovci plaćaju svoj status. Otimaju im djecu, žive okruženi čuvarima, poslugom koja ih potkrada i mrzi, muškarci uza se imaju žene koje su uz njih samo zbog love, žene okolo vode ljubavnike trideset godine mlađe da bi bivšem mužu dokazale da i one poput njega mogu kupiti mlado meso. I sirotim bogatašima godine idu. Sve je duži popis hrane koju ne smiju jesti, kokain ne smiju ušmrkavati, tucanje mladog komada može izazvati infarkt, borba za opstanak je nesmiljena. Kad jednom kreneš prema vrhu lomeći sve pred sobom i gazeći sve pod sobom može li ti ijedna jahta biti dovoljno velika? Ako i kupiš najveću na svijetu u brodogradilištu se već gradi veća.

A nigdje helikoptera kojim možeš odletjeti tamo gdje živi netko tko te voli zbog onoga što jesi, ne zbog onoga što imaš. A baš svi padamo na šprehu kako se bez ljubavi ne može. Što vam želim reći u ovom vremenu velikih plovila i dugih plovidbi? Žao mi je hrvatske debele tajkunice koja je morala podvezati želudac, sirota je i dugačka Riječanka koja donacijama mužu kupuje grob, nije lako ni onom tajkunu kojem će jednoga dana ubojica ipak pronaći adresu, jadni i Boba i Brena, tko im čuva djecu? Nesretnici. Ne zbog one “oteto, prokleto” time se ne opterećuju, nego zato jer oni nisu ljudi, oni su “jahta”, “brod”, “helihopter”, “podmornica”, “milijarda funti”, “grobnica spomenik”. A ja sam ljudsko biće koje, kako sam jučer u lošem filmu čula, “od bankrota dijeli jedna plaća”. Pa ipak živim sretna jer postoje ljudi koji me vole, a voli me i moj mačak. I baš me briga što mrtva neću ležati u spomeniku na Kozali.