Srećko JurdanaU kontekstu ekspanzije narkotičkoga tržišta, tipične za razigrana turistička vremena, u hrvatskim medijima intenzivno se zadnjih dana razmišlja o tome hoće li Dupalo amnestirati Laptala, jer Dupalo je osumnjičeni krijumčar, a Laptalo kapetan broda s drogom koji tvrdi da za nju nije znao. Dok se enigma Dupalo - Laptalo ne riješi, ova kolumna pozabaviti će se fenomenom Dinama i drugim stvarima. Na utakmici Dinamo - Domžale u Zagrebu televizijski komentator uspio se u jednom trenutku napuhnuti od ponosa što se dinamovci bolje čuju od oponenata, ironično obavještavajući gledaoce kako se na stadionu skupila “velika grupa od čak dvadeset pet navijača Domžala”. Neukusno navijanje “za naše” standardna je oznaka mnogih hrvatskih televizijskih reportera, ali ta je oznaka neiskorjenjiva i zgražati se nad njom gubitak je vremena.

Kad je pak o Dinamu riječ, nema tu mjesta nekom velikom oduševljenju, s obzirom na poteze njegove uprave. Najavili su nedavno da će Luku Modrića prodati Bayernu, nakon što su već u Englesku prodali Eduarda i Ćorluku. Modrić je danas možda najbolji vezni igrač u Europi; s njim i spomenutom dvojicom - rijetko viđenim trolistom na hrvatskim terenima - Dinamo bi mogao možda pretendirati i na vrhunske inozemne rezultate. Avaj; sve se ovdje mora rasprodati baš kad najbolje krene, jer klub je samo klub, a cijena je ipak cijena. Položaj Zdravka Mamića poželio bi svaki menadžer na svijetu: čovjek preko svoje agencije kupuje i prodaje igrače kako mu padne na pamet, a u isto vrijeme suvereno gospodari klubom u kojem se ti igrači razvijaju i sazrijevaju, i čiju infrastrukturu financira grad Zagreb, odnosno prijatelj Bandić.

Puna su mu usta Europe, a u trenutku kad bi u toj Europi mogao nešto napraviti, hladno se odriče svojih vrhunskih imena radi vlastitoga brzoga profita. Publika tu osebujnu strategiju ne bi mogla prihvatiti čak ni da je dobri tajkun Mamić vlasnik Dinama, da ga je kupio u njegovoj punoj vrijednosti, a pogotovo je ne može prihvatiti uz spoznaju da Dinamo organizacijski nije ništa više od Mamićeve dobrotvorne ustanove koja njegovoga gospodara ne košta ni centa. Dobri tajkun Mamić sam preko svojih poteza prisiljava promatrače da se radikalno opredijele između njega i Dinama.

---

Nadamo se, dakako, najboljem: da će Modrić ostati još neko vrijeme, i da će Dinamo “prezimiti u Europi” i bez Eduarda i Ćorluke, ali nada je stara utjeha za budale, a utjeha za pametne zove se zarada.

Utakmice Dinamo - Domžale protekle su inače u ozračju prijateljskoga druženja hrvatskih i slovenskih gradonačelnika i premijera i, promatrajući s tribina tu koncilijantnost, čovjek bi doista mogao pomisliti da su odnosi Hrvatske i Slovenije čista idila. Ništa od toga. Sanader za arbitražu hoće Hamburg (tamošnju komisiju za more), Janša hoće Badintera, a s njim se, izgleda, slaže i Mesić, i što će od svega toga ispasti jedva da zna i dragi Bog. U međuvremenu, Slovenci su - rigorozno poštujući Schengen - počeli rušiti stare drvene mostove preko rječica koje dijele hrvatska i slovenska sela, ruinirajući okolinu i život lokalnoga stanovništva. U hrvatskim novinama netko je nedavno duhovito napisao kako je drveni most kod Huma na Sutli preživio i Nijemce, i partizane, i ustaše, ali ne i Slovence, odnosno Europsku Uniju. Na redu su i drugi; balkanska demokracija milosti prema tradiciji nema, ako su granični centimetri u pitanju, i ako se ukaže mogućnost za demonstriranje snage državnoga suvereniteta. Dinamo je pobijedio Domžale, ali pao je zato most na Sutli.

Hrvatska se s tom operacijom navodno suglasila, jer Schengen je Schengen, Europa je Europa, ali bez obzira na to može se postaviti pitanje čemu Sloveniji treba takva izolacionistička rigoroznost. Mogli su na prilaze mostu postaviti bodljikavu žicu i pustiti kroz nju struju, mogli su - kako se nekoć govorilo u JNA - izvršiti minsko zaprečavanje, mogli su instalirati kamere i bunkere, ali mostove koji su preživjeli razne režime i ratove trebali su ostaviti na miru, jer oni su ne samo arhitektonska vrijednost nego i simbol vjekovne povezanosti lokalnih ljudi. Ta povezanost, kao i niz drugih psihološki i kulturološki vrijednih stvari, danas se drastično podređuju demokratskoj destrukciji. Analitičar može samo zaključiti kako postoji snažan element bizarnosti u podatku da se Europa spašava na rušenju starih mostova preko Sutle. Što nas još čeka na tom mukotrpnom putu u svijet sreće? O tome bi se mogao snimiti film.

U red stvari koje nas čekaju pripada i poskupljenje hrane - kruha, mesa itd. - koje se navodno sprema za jesen. Suša, požari i dezorganizacija uništavaju hrvatsku poljoprivredu. Neki saborski zastupnici upozorili su na to, i zatražili da Vlada drastično smanji PDV na hranu jer građanima prijeti egzistencijalna opasnost. U Hrvatskoj je hrana ionako već skupa preko svake mjere, i nova poskupljenja uvod su u katastrofu. No, što će nesretna Vlada? Da održi kakav-takav standard građana, morala bi prepoloviti PDV na hranu, gorivo i sve živo i državu ostaviti bez novca. Pragmatički promatrano, ekonomski ponor u koji Hrvatska srlja voda je na mlin SDP-a, u čijoj bi gospodarskoj alternativi mnogi mogli na izborima potražiti slamku spasa, bez obzira na to što im osnovni parametri te alternative ne moraju biti jasni. Obećanja preporoda uz koketiranje s Antom Gotovinom, sinjskom Alkom i nacionalnim strujama - to su aduti SDP-a za koje Sanader u ovom trenutku nema adekvatan protuotrov.

Samo bi jedna stvar Sanaderu mogla pomoći da opstane na vlasti bez velike muke, a to je veća količina svježeg novca za državne subvencije i socijalne programe. Ali tko će mu je dati ? Danas to ne bi dobio ni Broz.

STUPAC TJEDNA

Fenomen Radman

Piše u novinama da se Miroslav Radman naveliko posvađao s nekim suradnicima u svom Institutu za istraživanje života, a u tom kontekstu počela su se postavljati i pitanja koja je zapravo svrha te subvencionirane ustanove koja, kako je rečeno, “umjesto znanstvenih otkrića proizvodi afere”. Ne znamo koja je svrha; doktor Radman o njoj javno ne govori. Na ovome mjestu preliminarno smo upozoravali da se takva skupa ideja ne bi trebala financirati samo na temelju slatkih riječi njezinoga autora koji prodaje svoje ime, nego na temelju egzaktnoga programa istraživačkoga rada, i egzaktnoga popisa renomiranih akademskih osoba - domaćih i stranih - koje će u tome sudjelovati. Gospodin Radman dobio je, međutim, od države bianco-ček, pa ako danas nekoga treba pitati za svrhu toga čeka, onda je to Ivo Sanader.