TVRĐAVA NA MALOM BRIJUNU Lenka Udovički, kućna redateljica Ulysses teatra, na tvrđavi Minor na Malom Brijunu, s trubačima Igorom Usinovićem i Aleksandrom Asanovićem Lenka Udovički, redateljica Teatra Ulysses i supruga Rade Šerbedžije, prošlog je petka u tvrđavi Minor na Malom Brijunu atraktivnom, dinamičnom i duhovitom, ali i promišljenom predstavom “Pijana noć 1918.“ oduševila publiku i trijumfalno zaokružila sezonu posvećenu Miroslavu Krleži.

Taj politizirani spektakl, nastao prema Krležinu tekstu, govori o raspadu Austro-Ugarske i stvaranju Jugoslavije 1918. U prvom je dijelu pijanka koju organizira “demokratski savez žena“ u čast srpskih oficira, pun je boja, ritma, pjesme i pokreta, a drugi se temelji na dijalogu Krleže i pukovnika Vesovića, koje odlično glume Sreten Mokrović i zvijezda srpskih filmova 90-ih Nebojša Glogovac. Izgovarajući Krležine rečenice, Mokrović je na probi rasplakao i Radu Šerbedžiju. Cijeli je ansambl bio odličan. Sjajnu dramatizaciju napisao je Ivo Štivičić, njegova kći Tena bila je dramaturginja, a u priči se pojavljuju povijesni likovi, od Slavka Kvaternika preko Svetozara Pribičevića do građanke Zovke, Slovenke udane za Hrvata, koju glumi Ksenija Marinković.


NACIONAL: Kako ste se odlučili za “Pijanu noć 1918.“?
- Osnivači Teatra Ulysses, Rade Šerbedžija i Boro Vujčić, stari su krležijanci, no tek smo sedmu sezonu posvetili Krleži. “Pijana noć 1918.“ relativno je nepoznata, ali Rade ju je dobro poznavao i htio postaviti na scenu već i prije. Tekst je vrlo zanimljiv jer govori o burnim vremenima kad se stvarala država Srba, Hrvata i Slovenaca i o događajima koji su obilježili cijelo 20. stoljeće te sudbinu naroda na ovim prostorima.

NACIONAL: Jeste li uspjeli ostvariti svoju kazališnu viziju?
- Taj sam tekst doživjela kao partituru, jezik je vrlo bogat, a svi su događaji obrađeni iz nekoliko vizura - osobne, povijesne i političke. Zahtijevao je veliko poznavanje povijesti i duha toga vremena te kazališnog znanja o tome kako ga pretočiti u predstavu. Zaplet je jednostavan: jedan čovjek ustane na banketu i protestira, ostali mu ne daju riječ, zatim riječ dobije, ali ubrzo ga prekinu i izbace. Budući da teatar doživljavam kao spoj riječi, pokreta, muzike, svjetla, vremena i prostora, napravila sam predstavu punu krajnosti, u kojoj se smjenjuju vrlo emotivni trenuci, primjerice, s Josipom Lisac, s grotesknim i apsurdnim prizorima.

NACIONAL: Jeste li razmišljali o tome da predstavu aktualizirate događajima iz 90-ih?
- Ne, bilo mi je važno da se bavim upravo tim Krležinim razdobljem na početku 20. stoljeća, koje dovoljno korespondira s 90-ima. To je bilo vrijeme slavenskog entuzijazma, posvemašnjeg potresa u cijeloj Europi i svijetu, preoblikovanja starih granica i uspostave novih. Svima nam je bilo potrebno vrijeme da shvatimo to doba, taj zanos i entuzijazam stvaranja nove, zajedničke države. Totalno suprotni osjećaji od onih izazvanih raspadom države na kraju istog stoljeća, kojima smo i danas svi opterećeni.


RADE ŠERBEDŽIJA, osnivač Ulysses teatra, sa Sretenom Mokrovićem, svojim nekadašnjim studentom, koji u predstavi glumi književnika Miroslava Krležu NACIONAL: Kako su se u rad uklopili sjajni srpski glumci Branislav Lečić i i Nebojša Glogovac?
- Oni su odlični glumci i divni ljudi, odlično su se uklopili u duh Teatra Ulysses. Glume srpske oficire - potpukovnika Simovića i pukovnika Vesovića, koji su povijesne ličnosti. Smatrali smo da imamo puno umjetničko opravdanje da dovedemo glumce iz autentične sredine. U svim prethodnim projektima Ulyssesa gostovali su umjetnici iz svijeta, od Čečenije, preko Amerike do Francuske

NACIONAL: U javnosti se stvara fama o Teatru Ulysses kao kazalištu koje promovira elitni i glamurozni stil života, najviše zbog lokacije na Titovim Brijunima. Kako zapravo živite?
- Nismo smješteni u luksuznim hotelima nego u bivšim vojnim objektima, koji su bili predviđeni za rušenje. Svaki dan putujemo s Velog na Mali Brijun, što je iznimno nepraktično za rad. Koliko je ova priroda divna i inspirativna, toliko je nepredvidljiva i često se borimo s kišom, neverama i vrelim suncem. Radimo 24 sata i postoje trenuci kad je sve to fizički gotovo nemoguće izdržati, ali usredotočeni smo na predstavu i kreaciju, pa Brijuni postaju utopijsko otočje.

---

NACIONAL: Što vam znači Teatar Ulysses?
- To je ljubav, strast. Ulysses je naše čedo i iznimno nam je važan. Otkako smo ga pokrenuli 2000., nastojimo iskoristiti svaki slobodan trenutak i doći u Hrvatsku.

NACIONAL: Potječete iz revolucionarno-diplomatske obitelji. Kako ste se okrenuli teatru?
- Prilično rano osjetila sam potrebu za komunikacijom s ljudima, ali nisam znala da je to potreba za teatrom. U osnovnoj školi organizirala sam priredbe, jer mi se sviđalo da grupa ljudi realizira neku ideju. Bila sam članica zanimljive dramske krupe Škozorište, koju je vodila Puljanka Ljubica Beljanski Ristić, koja nas je učila da kroz igru otvaramo svoje kreativne potencijale. Mislim da sam se u to vrijeme zaljubila u kazalište. Budući da se kaže da su svi redatelji neostvareni glumci, možda je i strah od izlaska pred publiku utjecao na moju odluku da odmah nakon srednje škole upišem studij režije na beogradskoj akademiji.

REDATELJICA LENKA UDOVIČKI s pjevačicom Josipom Lisac i glumicama Ninom Violić, Ksenijom Marinković i Lindom Begonjom NACIONAL: Jesu li vaši roditelji pokušavali promijeniti vašu odluku?
- Imala sam fantastične roditelje: otac je bio španjolski borac, a majka, Bolivijka, završila je biokemiju na Harvardu. Moj je otac poslije bio jugoslavenski, a majčin otac bolivijski ambasador u Caracasu u Venezueli. Tu su se i upoznali. Kako se majka udala za mog oca i doselila u bivšu Jugoslaviju, nije se bavila strukom nego prevođenjem. Filozofija moje majka bila je da ja i moje tri sestre same nađemo svoj put pa nas nitko nije posebno usmjeravao. Roditelji su nas uvijek podržavali u našim interesima. Moja najstarija sestra je balerina, jedna je ekonomistica - bila je ministrica energetike u Đinđićevoj vladi, pa guvernerka Narodne banke, a sad je četvrti čovjek u UN-u, odnosno, generalni sekretar za Istočnu Europu i zemlje bivšeg SSSR-a, a najmlađa sestra je advokatica.

NACIONAL: Jednom ste izjavili da ste zbog obitelji žrtvovali karijeru. Kako se nosite s tim?
- To nisam nikad izjavila. Tako ne osjećam, niti tako razmišljam - taj je novinar to izmislio. Rade i ja upoznali smo se 1990. u Subotici, vjenčali 1991., a 1992. sam rodila prvu kćer Ninu i tada smo otišli u Ljubljanu, a zatim u London. Sva moja energija bila je usredotočena na opstanak obitelji, imala sam malenu kćer i trebalo je preživjeti. Ali to nije bilo žrtvovanje za Radu. To je bila reakcija na turbulentna vremena u kojima smo živjeli. Ja sam svjesno ušla u materinstvo koje me osvježilo i obogatilo, ali nastojim stvoriti ravnotežu i raditi u kazalištu.

NACIONAL: Jeste li početkom 90-ih pretpostavili da će vas sudbina odvesti na razne strane svijeta?
- Ne, dotad sam živjela u bezbrižnom djevojaštvu, vodeći ležerni gradski život. Tada se odjednom srušio cijeli poznati svijet na jeziv način i s još nesagledivim posljedicama, a ja sam se usred tog vrtloga zaljubila, udala i devet dana nakon što sam rodila prvu kćer našla se u hotelu u Ljubljani, bez mame i tetaka, bez kolijevke i kadice za dijete. No možda su nas ti zajednički doživljaji na toj surovoj vjetrometini zbližili više nego da smo ostali u normalnim okolnostima te nam omogućili da razvijemo divnu ljubav i uzajamno poštovanje. To što ne pripadate nikamo istodobno je prokletstvo i blagoslov.

NACIONAL: Smatrate li režiju Shakespeareove “Oluje“ u Globe Theatreu u Londonu svojim najvećim profesionalnim uspjehom?
- Možda statusno, jer Globe Theatre ima velik značaj, ali režirala sam i u Engleskoj nacionalnoj operi, te nekoliko djela u Moving Theatre Company, koji smo osnovali s Vanessom Redgrave. Radeći u Globeu, osjećala sam veliku paniku. To je bio moj prvi Shakespeare, i još na engleskom, i to u Globe Theatreu, s glumcima koji su svojedobno bili članovi Shakespeare Royal Company. Shvatila sam da trebam biti iskrena i pronaći motivaciju u svom iskustvu. Globe je tada vodio Mark Rylance, koji nas je odveo na posjed k neobičnom lordu. Cijela ekipa provela je tri dana u njegovoj staroj kući, u kojoj se nalazi najstariji kamin u Engleskoj. Oko njega su upisana imena raznih lordova koji su sjedili oko vatre i zatim krenuli brodom na ekspediciju za Ameriku. Njihova imena spominju se u Shakespeareovim djelima, a navodno je to putovanje brodom inspirirala Shakespearea u pisanju “Oluje“.

NACIONAL: Je li vaš život nakon toga pošao drugim smjerom?
- Mi bismo jako teško preživjeli u Londonu od mojih kazališnih honorara. Od kazališta dobro žive samo oni koji rade velike hitove na Broadwayu. Prijelomnica u našim životima bio je makedonski film “Prije kiše” Milče Mančevskoga u kojem je Rade ima zapaženu ulogu, te njegova pobjeda na festivalu u Veneciji. Ubrzo je uslijedio i njegov američki film “Svetac“. Naravno, trebalo je proći još neko vrijeme da počnemo osjećati plodove Radina rada i zato sam se zaposlila kao ataše za kulturu u bolivijskoj ambasadi u Londonu kako bismo to lakše premostili.


NACIONAL: Jeste li se u Los Angelesu bavili kazalištem?
- U Los Angelesu je besmisleno baviti se kazalištem jer ondje ono i ne postoji. To je jedinstven grad, sastavljen od gomile autocesta i kuća-spavaonica, a za kazalište treba postojati, kako oni kažu, community. Toga u Los Angelsu nema. To ne mora nužno biti urbana zajednica ljudi nego može biti i ruralna, kao u Engleskoj. Ondje svako selo ima svoju dramsku sekciju i u njima stalno gostuju putujuće kazališne družine. U Los Angelesu takva tradicija ne postoji i sve je okrenuto filmskom biznisu i novcu. Teatar ne proizvodi novac. Postoji jedan teatarski centar gdje gostuju hitovi s West Enda ili se prikazuju potpuno marginalne produkcije. Jedino zanimljivo kazalište događa se na sveučilištima. Prošle godine predavala sam jedan semestar režiju na California University of Arts, koji je uz Yale najprestižnije umjetničko sveučilište u Americi. Zamjenjivala sam njihova šefa katedre za režiju dok je on pisao knjigu, a gost umjetnik bio mi je Mladen Vasary.

NACIONAL: Čime se još bavite u Americi?
- Amerika je sasvim drukčiji svemir i moj tamošnji život djeluje mi nestvarno iz europske perspektive. Kao što mi i ovaj život iz američkog kuta djeluje poput iluzije. Puno vremena provodim s obitelji, puno putujem, razmišljam o budućim projektima.

NACIONAL: Kako ste doživjeli Beograd nakon dugog izbivanja?
- Bila sam u Beogradu jednom prije, kad je još Ljuba Tadić bio živ - radili smo zajedno predstavu, ali nakon odlaska u Ameriku i osnivanja Ulysses Teatra posjećujem ga samo za Novu godinu, što je tradicija u mojoj obitelji.
Bila sam i prošle godine za 50. godišnjicu Ateljea 212. To je bio potresan povratak, susrela sam stare kolege - nekih se nisam sjetila godinama, za neke sam se pitala zašto sam se s njima uopće družila, a za neke sam shvatila da mi neizmjerno nedostaju.