Poziv za ovaj kutak i dalje, dakako, vrijedi za sve. Štoviše, htjeli bismo obavijestiti štovano čitateljstvo da smo u tom poglédu već i poduzeli izvjesne korake. Tako nam je ugledni pjesnik, dobitnik Nazorove nagrade za poeziju na samom početku XXI. stoljeća, nekoć redaktor u Nacionalu, potom i pomoćnik glavne urednice, a danas urednik u izdavačkoj kući renomiranoj i po broju objavljenih knjiga, kao i po njihovoj kakvoći i raznovrsnosti, obećao da će nam, “čim štogod napiše“, to svakako poslati, ali sad romansira (vrlo zanimljiv, rekli bismo čak inovativni, pa i inspirativni književni naum!) svoju nagrađenu pjesničku zbirku. Nadamo se ipak da će ga neka mjesečina kraj Omiša i njen odbljesak u moru prekinuti u proznom trudu (u kojem mu također želimo mnogo uspjeha) i natjerati ga na kakav kratki intenzivni lirski izlet, onako kako samo on umije. To ćemo bez dvoumljenja svakako odmah objaviti. Kolegica koja piše strasnu i osjećajnu kajkavsku poeziju još se nećka, oklijeva, grunta, predomišlja se, ali nadamo se da će na kraju ipak prevagnuti interes i za novi medij.

Srdačno vaš, dubravko.grbesic@nacional.hr

Tangenta

Život cijeli čeznem u tom da odletim smjeru.
Dok mi očaj kao kvasac raste,
kad mi radost k'o u proljeće cvijeće buja, uvijek smjer taj divan ponad mene lebdi.
K'o ris bijesni dok se šutke šuljam,
kada nježno u klavira tipke diram,
kada snivam
i dok psujem,
uvijek lire sirenski taj zvuk ja čujem
što me mami
što me vabi
put pučine modre
od zapjenjenih vâlā tijesne
do obale neizvjesne
gdje o hridi vali bjesne
gdje grom grmi, munja sijevne,
gdje tuča sa neba tresne
svu da gamad pomori u hipu.
Potom iz azura začuju arije se pjevne
i sav suton simfoniju bajnu sklada.
Ispod krošnje, iz debelog hlada
duša moja tada, vječno mlada,
uživa u poju zemaljskoga sklada.
Jubavi, jubavi…

Svjetsko More, 11. kolovoza 1994