ZLATKO VIDAČKOVIĆ, ravnatelj pulskog festivala, sa snimateljem Stankom HercegomOvotjednu kolumnu prisiljen sam posvetiti pismu što ga je umjetnički ravnatelj Festivala igranog filma u Puli, Zlatko Vidačković, poslao redakciji Nacionala. Vjerujem da je svatko tko je čitao moj tekst o ovogodišnjem pulskom festivalu shvatio da je primarni i dominantni prigovor bio upućen novoj festivalskoj koncepciji, koju je osmislio Vidačković, a po kojoj se internacionalna konkurencija odvaja od nacionalne i izmješta iz Arene kako bi se u njoj stvorio prostor za hollywoodske blockbustere, koji su tako, umjesto pomno odabranih i kreativno ambicioznih naslova iz raznih svjetskih kinematografija, postali društvo domaćim filmovima. Vidačković ili nije razumio ono što sam napisao, ili je posegnuo za taktikom bacanja prašine u oči i skretanja pažnje s pravog problema. Nije, naime, ključna stvar u čitavoj priči kvaliteta filmova u međunarodnoj konkurenciji, uostalom posve je normalno da ona varira od godine do godine, ključan je problem u promašenoj programskoj koncepciji.

Da sve bude zanimljivije, upravo mi je Vidačković prije dvije godine, potaknut tadašnjim zalaganjem Nenada Polimca za dovođenje hollywoodskih hitova u Arenu, posve samoinicijativno i sa silnom odlučnošću rekao da dok je on umjetnički direktor hollywoodski filmovi neće imati pristupa u Vespazijanovo zdanje. Doduše, već prošle godine uprava festivala složila se da se dan prije otvaranja festivala u Areni održi hrvatska premijera “Pirata s Kariba - Mrtvačeve škrinje”, te da se zadnji dan festivala u njoj premijerno prikaže i “Povratak Supermana”, a bome se u prestižni prostor ugurala i efemerna komercijala “Poseidon”, međutim nije bilo razloga vjerovati da će hollywoodski trgovci i njihovi ovdašnji zastupnici ultimativno zadominirati međunarodnim programom u Areni i potjerati iz nje prave festivalske filmove međunarodne provenijencije. Zašto je Vidačković promijenio stav, odnosno zašto je kapitulirao pred pritiscima kojima je vjerojatno bio izložen? Pretpostavljam stoga jer mu je ugodno ravnateljsko mjesto ipak bilo slađe od načela i časti. Nemoćan oduprijeti se hollywoodskoj invaziji na Arenu, odlučio je filmove iz međunarodne konkurencije, po uzoru na Motovun, premjestiti u neki kud i kamo manji, a opet osebujan prostor, gdje će i nekoliko stotina posjetitelja, brojka koja u Areni gotovo da djeluje kao kap vode u pustinji, ostaviti sjajan dojam. I doista, motovunski recept se i u Puli pokazao dobrim, filmovi na Kaštelu - o tom je naime novom prostoru riječ (sporadično su se tu i prije znali prikazivati filmovi, ali paralelno s programom u Areni pa su bili iznimno slabo posjećeni, zbog čega je svojedobno bio strašno razočaran i Jeremy Irons kad se sa svojim filmom zatekao u Puli, odnosno na Kaštelu) - bili su solidno posjećeni, no u svemu tome postoji jedna “sitnica” koju Vidačković dakako prešućuje: za razliku od Motovuna, gdje se ulaznice naravno naplaćuju, a večernjem programu na glavnom trgu konkurira onaj na Barbacanu, na Kaštelu je ulaz bio slobodan, a programske konkurencije nije bilo. U takvim uvjetima, u gradu s više od 60 tisuća stanovnika, nota bene šestom po veličini u Hrvatskoj, koji je također i grad najdulje filmskofestivalske tradicije na ovim prostorima pa možemo pretpostaviti da njegovi žitelji spremnije reagiraju na slikopisne podražaje, ne čini se nekakvim silnim uspjehom ispuniti provizorno kino s nekoliko stotina gledatelja, kako to Vidačković želi predstaviti.

VIDAČKOVIĆ (treći slijeva) s čelnim ljudima drugih ljetnih kulturnih manifestacijaU svemu tome jako je zanimljiva i uloga Ministarstva kulture. Dok na jednoj strani njegov glavni operativac za tzv. scenske umjetnosti, Srećko Šestan, odlučno odbija sufinancirati komercijalne operne predstave stranih autora u Areni, čak i kad ih izvodi hrvatska kazališna kuća, ispravno zaključujući da o državnom trošku primat treba dati manje komercijalnim ili nekomercijalnim izvedbama domaćih autora (kontraargument o poticanju kulturnog turizma ne stoji, jer u tom slučaju sufinanciranje treba ići iz Ministarstva mora, prometa, turizma i razvitka, a ne Ministarstva kulture), na drugoj strani isti taj Šestan i Ministarstvo koje predstavlja, u sklopu obilato državno financiranog filmskog festivala podupiru kremu svjetske kulturne komercijale, hollywoodske blockbustere, podržavajući (možda i namećući?) koncepciju po kojoj u Areni nema mjesta za primarno umjetnički usmjerene filmove, jer mora se stvoriti prostor za hollywoodske veletrgovce i njihove domaće predstavnike, a sve samo zato da bi se udovoljilo paničnoj, posve nametnutoj potrebi za ispunjenom Arenom. Osobno, nemam ništa protiv hollywoodskih komercijalnih naslova u Areni, ali ne u sklopu filmskog festivala koji izrazito dominantno financira država. Ako im je do toga, neka gospoda distributeri sami organiziraju blockbustersku smotru u prestižnom rimskom zdanju, a ako pritom još osiguraju medijsku potporu Jutarnjeg lista i pripadajućih panegirika njegovih filmskih kritičara - uspjeh će biti potpun. Ako je pak ljudima iz Ministarstva kulture neugodan pogled na polupraznu Arenu pri regularnom festivalskom programu, neka sagrade novu kinodvoranu, ili preurede jedino postojeće pulsko kino Zagreb (ustalom, to se obećava zadnjih nekoliko godina).

S tim da se osobno nikako ne mogu složiti s potpunim izmještanjem nacionalnih i vrijednih stranih filmova iz Arene, jer neovisno o njezinoj popunjenosti, doživljaj gledanja filmova u tom prostoru posve je izniman, s čim se oduševljeno slaže ama baš svaki strani filmaš s kojim sam o tome razgovarao otkako pratim pulski festival, nasuprot vječnim domaćim čangrizalima koja nikad ni sa čim nisu zadovoljna.

Ljudi iz Ministarstva kulture također ne bi trebali smetnuti s uma da je pulski festival nacionalnog, a ne lokalnog karaktera. Ove godine, za razliku od prošle, nijedan u Areni prikazani hollywoodski megahit nije bio hrvatska, nego samo lokalna, istarska premijera, što nikako nije nevažno. Ako se već pristaje na hollywoodsku komercijalnu promociju, neka ona onda barem ima nacionalni značaj. Vidačkovićevim pak izdvajanjem dominantnog dijela međunarodne konkurencije iz jezgre festivalskog programa, njezinim de facto svođenjem na puki preludij “pravoj stvari”, nacionalni karakter festivala također je izgubio na značenju.

O međunarodnoj konkurenciji kritički su sustavno izvještavali lokalni istarski mediji, ali ne i glavni nacionalni, što dovoljno govori o uspješnosti nove Vidačkovićeve koncepcije, prilagođene (navodnim) “potrebama domaćeg življa” i pritiscima stanovitih moćnika odnosno njihovih glasnogovornika. Umjesto što kalkulira koliko sam filmova pogledao iz međunarodne konkurencije i mogu li stoga dati relevantan vrijednosni sud o njoj, Vidačkoviću bi bilo pametnije da razmisli o svom porazno realiziranom novumu nazvanom Jadranski program, koji je trebao nadomjestiti manjak filmova iz međunarodne konkurencije, te o programskim provalijama većine festivalskih dana, jer popodnevni filmski program u Circolu gotovo da nije postojao, a umjesto njega mogli smo slušati, na primjer, ridikulozno pseudopovijesno izlaganje Enesa Midžića obilježeno komično diletantskim nacionalističkim ispadima, ili prisustvovati iznuđenom okruglom stolu o problemima kinodistribucije filmova iz regije, koji se pamti po drskom napadu Mirsada Purivatre, direktora Sarajevo Film Festivala, na hrvatsko Ministarstvo kulture jer nije pristalo sufinancirati novi film bosanskog autora Srđana Vuletića, po Purivatri jednog od dvojice ili trojice trenutačno najtalentiranijih europskih odnosno svjetskih filmaša, iako je dotični do sada realizirao tek slabašno djelce “Ljeto u zlatnoj dolini”.

I tako, umjesto da gledamo pregršt vrijednih filmova, zahvaljujući Zlatku Vidačkoviću mogli smo uživati u biserima “autoriteta” kakvi su Midžić i Purivatra. Na kraju, da Vidačkoviću ni to ne ostanem dužan - gledao sam oko 50 posto filmova iz međunarodne konkurencije, od toga sva tri u Puli nagrađena ostvarenja, i premda je to marginalno u mojim opservacijama o ovogodišnjem festivalu, s popriličnom sigurnošću mogu ustvrditi da je strani program bio osjetno slabiji nego protekle dvije godine.