Objavljeno u Nacionalu br. 614, 2007-08-21

Autor: Katja Mihovilović

VLADA DIVLJAN U ISTRI

Bečka karijera beogradskog rock idola

VLADA DIVLJAN (49), nekadašnji frontmen novovalne grupe Idoli, koja se osamdesetih proslavila pjesmama 'Maljčiki' i 'Malena', s obitelji ljetuje u Rovinju, a za Nacional govori o svojoj raznolikoj karijeri i sadašnjem životu u Beču

Vlado Divljan, čije je albume s Idolima upravo reizdao Croatia Records, na rovinjskoj rivi saVlado Divljan, čije je albume s Idolima upravo reizdao Croatia Records, na rovinjskoj rivi saPosljednjih šest godina Vlada Divljan, nekadašnji frontmen beogradske grupe Idoli, sa svojom obitelji ljetuje u Rovinju, gdje je sada već poznato lice u kafićima na gradskoj rivi. U društvu supruge Dine i sinova, 8-godišnjeg Stevana i 5-godišnjeg Pavla, vrijeme provodi družeći se s brojnim obiteljskim prijateljima, od kojih neki sežu još iz vremena novog vala, kada su Idoli sa svojim pjesmama “Maljčiki”, “Retko te viđam sa devojkama” i “Malena” pomicali političke i društvene granice te predstavljali jedan od najkreativnijih bendova tog značajnog razdoblja.

Iako od 1999. živi u Beču, gdje se bavi skladanjem filmske glazbe, 49-godišnji Divljan nije izgubio vezu s bivšom Jugoslavijom - surađuje i s hrvatskim glazbenicima kao što je grupa Cubismo, s kojom je snimio pjesmu “Djevojko mala”, svira u bendu Vlada Divljan i nevladina organizacija, a u Srbiji ga se u posljednje vrijeme spominje i zbog njegove javne podrške političaru Čedomiru Jovanoviću, osnivaču Liberalno-demokratske partije.

NACIONAL: Otkad ljetujete u Rovinju?
- U Rovinju sam prvi put ljetovao 1961. godine, ali u ovom posljednjem periodu tu ljetujemo šest godina unazad. Točnije, prvi put smo u Rovinju ljetovali 1999. godine, pa smo onda bili dvije godine na Susku, a ovo nam je šesta godina za redom opet u Rovinju. Dakle, ovdje već imam predratni i poslijeratni staž.

ALBUM 'ČOKOLADA' objavljen je 1983. godine ALBUM 'ČOKOLADA' objavljen je 1983. godine NACIONAL: Ovih dana je u Hrvatskoj izišao komplet svih sabranih albuma grupe Idoli. Što kažete na činjenicu da su i danas, 23 godine nakon raspada, Idoli u Hrvatskoj i dalje zapamćeni i popularni?
- Da budem iskren, to me može samo radovati. Prošlo je mnogo vremena ali očigledno ima nešto u tim pjesmama što ljudi prepoznaju i vole. Jedan razlog popularnosti, ne samo Idola nego čitavog Novog vala, je to što je bio uhvaćen jedan trenutak, da tako kažem, iskrene radosti. Bio je to zaista dobar period, možda i najbolji u prošlom stoljeću, na prostorima bivše Jugoslavije. U tom trenutku je izgledalo kao da sve ima nekog smisla, da se ide naprijed, i da će poslije svega biti mnogo bolje. U pjesmama iz tog vremena bilo je puno dobre i pozitivne energije, mislim da to i dan danas mladi ljudi prepoznaju.


NACIONAL: Živite u Beču. Kada ste se tamo preselili i zašto?
- Po povratku iz Australije, gdje sam u Sydneyju živio od 1991. do 1997. godine, u Beogradu sam upoznao svoju sadašnju ženu Dinu. Upoznali smo se kod zajedničke prijateljice, Dubravke Duce Marković, poznatije kao voditeljice rock emisija iz stare Jugoslavije. Dina je u Španjolskoj, u Salamanci, studirala svjetsku književnost, a kasnije je magistrirala dramsku umjetnost u Engleskoj, na Royal College of London. Po njezinu dolasku iz Engleske, a mom iz Australije, krajem 1997. smo se upoznali a nekoliko mjeseci poslije to je već postala ozbiljna veza. Ja sam tada radio glazbu za igrani film “Tri palme za dve bitange i ribicu” beogradskog režisera Raše Andrića, potom ploču “Sve laži sveta” a Dina je radila u Centru za kulturnu dekontaminaciju Borke Pavićević. Nedugo potom Dina je ostala u drugom stanju, to je bio Stevica, koji se rodio 17. siječnja 1999. godine. I onda smo odlučili ostati neko vrijeme u Beogradu, no 24. ožujka 1999. počelo je NATO-ovo bombardiranje. Tada je Steva imao dva mjeseca, a oboje smo imali strane putovnice, pa nam je bilo nekako glupo sjediti tamo i čekati bombe s dvomjesečnim djetetom. Tako smo tog prvog jutra bombardiranja sjeli u vlak i došli u Zagreb. Tu smo ostali nekoliko dana, kod naših dragih prijatelja, nažalost sada pokojnog Vlade Tomića i njegove tadašnje supruge Ivane Šoljan, a onda smo otišli u Beč s namjerom da tamo ostanemo nekoliko tjedana ili par mjeseci, dok ne smislimo šta ćemo dalje. Međutim, u Beču su se počele otvarati neke stvari, ja sam dobio stipendiju za instrumentalni CD koji sam kasnije, 2003., objavio pod imenom “Die Tonzentrale” za beogradski radio B92. Nekako nam se dopala ideja da živimo u Beču, što nikad ne bih pomislio, jer nitko od nas tada nije govorio njemački.

Članovi Idola bili su početkom osamdesetihČlanovi Idola bili su početkom osamdesetihNACIONAL: Iako ste u Beču i dalje pratite političke događaje u Srbiji, a i politički ste se angažirali.
- Pratim političke događaje, i to ne samo u Srbiji. Angažirao sam se nakon što me Čeda Jovanović nazvao i pitao može li iskoristiti moju pjesmu “Radostan dan” na svojoj osnivačkoj konvenciji, a potom da li bih to možda sa svojim bendom istom prilikom i izveo. Kako je Čeda bio jedan od najbližih suradnika pokojnog premijera Zorana Đinđića i budući da je ono što su oni u svom programu imali prilično odgovaralo mojim pogledima i uverenjima, prihvatio sam. Tako je počela suradnja koja traje i dan- danas, a mislio sam da je Čeda jedan od rijetkih političara na srpskoj sceni koji prikazuje stvari onakvima kakve jesu, koji se zalaže za sekularnu državu, modernu građansku Srbiju, govori o odgovornosti političara, a ne samo o obećanjima, stoji iza svojih riječi...

NACIONAL: Članovi Idola nisu bili školovani glazbenici, neki od vas uopće nisu znali svirati. Zašto ste se ipak odlučili osnovati bend?
- U Idolima, od nas petorice, dvojica nisu znala svirati a nas preostala trojica jesmo. I danas vidim u novinama, povodom izdanja ove kompilacije, provlači se teza kako nitko od nas zapravo nije znao svirati, čak sam na jednom hrvatskom sajtu pronašao priču kako sam ja neposredno pred Idole naučio svirati tri akorda, što je besmisleno jer ta se glazba nije mogla sama od sebe materijalizirati, a mi smo sami svirali na svim svojim pločama. Bilo je ljudi koji su nam u određenim trenucima pomagali, jedan od njih je i Piko Stančić, producent mini LP-ja iz 1981, u manjoj mjeri i Goran Bregović, producent našeg prvog “službenog” singla za tadašnji Jugoton. Istina je da Srđan Šaper i Nebojša Krstić, koji su danas u politici i marketingu, nisu tada, kao ni sada, znali svirati, ali da nije bilo moga i Zdenkova tada već desetogodišnjeg staža u rock’n’rollu, Idoli bi poput mnogih bendova iz tog vremena trajali nekoliko mjeseci, a možda i tjedana. Ne želim reći da smo bili virtuozi na svojim instrumentima, ali smo vrlo dobro znali što hoćemo i ta jednostavnost i svedenost glazbe Idola na samom početku bila je svakako osmišljena. Zdenko i ja smo, uz Kokana Popovića, drugog bubnjara Idola, osnovali bend Zvuk ulice koji je bio prvi beogradski novovalni bend, a imali smo i daleko najviše studijskog iskustva od tadašnjih aktera beogradske novovalne scene.

SUPRUGU DINU upoznao je 1997. u Beogradu, po povratku iz AustralijeSUPRUGU DINU upoznao je 1997. u Beogradu, po povratku iz AustralijeNACIONAL: Idoli nisu postojali dugo vrijeme, samo četiri godine.
- Da. Prije nastanka Idola, a nakon raspada Zvuka ulice, postojalo je nešto što se zvalo Dečaci. To nije bio pravi bend, jer nismo svirali, više smo se zezali i pokušavali privući djevojke. Tu, da tako kažem, konceptualnu grupu, činili smo Srđan Šaper, Nebojša Krstić i ja, ali je duh koji je među nama vladao, ta dobra i inspirativna atmosfera, mene naveo da pozovem Zdenka Kolara, s kojim sam svirao još od 1968. i našeg prvog bubnjara Božu Jovanovića, da osnujemo pravi bend. Pošto sam jedini od Dečaka znao svirati, bilo je logično da ja pišem pjesme, kasnije su mi se pridružili Srđan i manje Nebojša. Bitan čovjek je bio i beogradski umjetnik Dragan Papić, koji nas je fotografirao, i bio neka vrsta warholovske figure. On zapravo nije znao da sam ja glazbenik kad smo se upoznali, a dopala mu se ideja da od trojice anonimusa napravi poznate face, što je Warholova ideja i daleka preteča reality showova danas.
Novi val je bio period kad se, bar po mojem mišljenju, smisao vratio u rock’n’roll, bavili smo se provokativnim i donekle zabranjenim temama i nije čudno što je naš prvi singl objavio časopis Vidici. Na tom singlu s jedne su strane bile naše pjesme “Retko te viđam sa devojkama” i “Pomoć, pomoć”, a s druge strane bio je jedan pjesnik koji je recitirao. “Retko te viđam sa devojkama” bio je prvi hit Idola, imali smo sreće da to prepozna novinar Petar Luković, kao i tadašnji urednik Jugotona za rock glazbu Siniša Škarica. To u biti nije gay pjesma, ali koketira s tim. Gay pokret je u novom valu “izašao iz ormara”, pa smo se na to nadovezali. No to je pjesma o momku koji nema uspjeha kod djevojaka.

NACIONALOVE reporterke Katja Mihovilović i Martina Cvek s Vladom Divljanom u Rovinju gdje provodi godišnji odmor s obiteljiNACIONALOVE reporterke Katja Mihovilović i Martina Cvek s Vladom Divljanom u Rovinju gdje provodi godišnji odmor s obiteljiNACIONAL: Zanimljiv je način na koji ste skladali “Malenu”.
- Bili smo u Dubrovniku, u ljeto 1980. godine. Ušao sam u iznajmljenu sobicu gdje je bilo nekoliko momaka iz Idola, Papić i nekoliko djevojaka. Bilo je to veselo ljeto, puno dobrih vibracija, pa sam jednostavno s vrata iz glave na gitari odsvirao par akorda i otpjevao “Jedina, malena, volim te, sakam te, jedina, malena, želim da fukam te”. Vjerojatno bih to brzo zaboravio da svi oko mene nisu popadali na pod od smijeha. Kasnije sam na to nadovezao refren “Bez tebe ne mogu da spavam...”. Bili su to studentski dani, obično zezanje, jer to nikad ne bih mogao staviti u neku ozbiljnu pjesmu, bilo bi previše patetično, ali s ovakvim početkom sve je dobilo smisla.

NACIONAL: Kad ste četiri godine s Idolima pisali svoje pjesme, jeste li znali da imate društveno korisnu ulogu? Jeste li to svjesno radili kako biste osvijestili javnost ili je to bilo spontano?
- I jedno i drugo. Nastale su spontano i zato su vjerojatno dobre, nisu bile kalkulirane i nije tu bilo previše pametovanja. Bilo je to kreativno razdoblje, razdoblje promjena u čitavom svijetu, što nas je inspiriralo. Također je na to utjecalo moje i Šaperovo druženje kroz gimnaziju, jer smo već tada bili politični, pričali o svemu tome, iz sličnih smo građanskih obitelji, koje se nisu okoristile u bivšem socijalističkom sistemu. Odrastao sam u obitelji koja nije idealizirala socijalizam, iako je i on možda imao nekih dobrih strana.

NACIONAL: No, vi se sa cenzurom niste suočili, u vrijeme kad su Idoli postojali komunizam je već bio mnogo blaži.
- Tito je od sredine šezdesetih mnoge stvari puštao, bilo je tu koliko-toliko stvaralačkih sloboda, nismo mi bili prvi - postojao je i tzv. crni talas u filmu, pa grupa Buldožer koja se puno prije nas počela zezati sa svim tim stvarima, i mnogi drugi... Što se moje generacije tiče, rekao bih da smo bili dovoljno mladi da se ne bojimo reperkusija i batina, a dovoljno stari da sve to shvatimo i složimo u glavi i napišemo te stihove i pjesme. Osim nekakvih protesta ruske ambasade zbog “Maljčika”, o čemu smo samo čuli, kao i poreza na šund na “Paket aranžmanu” zbog iste pjesme, nismo osjetili nikakve posljedice.

Naslovnica albuma 'Tajni život A. P. Šandorova' iz 1988.Naslovnica albuma 'Tajni život A. P. Šandorova' iz 1988.NACIONAL: Idoli su se raspali 1984. godine. Zašto?
- Očigledno je došlo do zasićenja, vjerojatno smo kao bend rekli sve što smo imali i trebali. Jedan od razloga je bila i ta različitost, to što su u bendu bili i glazbenici i neglazbenici, što je u početku bilo kreativno, a kasnije su nam se interesi razišli. No svaka popularnost sa sobom nosi razne nuspojave, pa smo vjerojatno pomislili da smo veoma pametni i važni, neko više a neko manje, porasle su taština i ambicije, i tako smo krajem ožujka 1984. pukli kao bend. Izgledalo je kao da je to jedna bezazlena svađa, no to je bio pravi kraj. Iako je tijekom 1985. izašla ploča “Šest dana juna”, soundtrack istoimenog filma, to je zapravo bila moja solo ploča ali izišla je pod imenom Idoli iz komercijalnih razloga, na inzistiranje Jugotona.

NACIONAL: Od 1991. do 1997. živjeli ste u Australiji. Čime ste se tamo bavili i kako ste uopće tamo završili?
- Bilo je više razloga zašto sam otišao u Australiju. Politika je bio zasigurno važan faktor, jer mi se od samog početka nije sviđao pravac u kojem smo kretali s dolaskom Miloševića. Prvi put kad sam vidio njegovu sliku u novinama, taj tzv. pandurski mantil, izgledao mi je kao netko iz KGB-a ili Udbe. Bio sam dovoljno politički osviješten da bih znao kuda će to voditi. U Australiju sam inače otišao da bih posjetio svoju tadašnju djevojku, sad već bivšu ženu, s kojom sam se zabavljao. Zbog nje sam otišao baš u Australiju, a ne u Englesku ili Francusku, ali svakako je tu bilo i želje za avanturom.

NACIONAL: U Australiji ste se bavili i vinima.
- Bavio sam se prvenstveno glazbom. Već sam do 1991. napravio takozvani projekt studio pa sam mogao raditi od kuće. Zahvaljujući sreći uletio sam u neke manje televizijske produkcije, dokumentarne i kratke filmove, od čega sam mogao živjeti, relativno skromno, ali sam ipak radio svoj posao. Neki su filmski projekti kasnije propali, a imao sam stan, trebalo je plaćati kredit, zaraditi, a svirati po pubovima je naporan i neizvjestan posao. Radio sam s nekim glazbenikom s kojim sam povremeno vježbao, u okviru kompanije Liquorland za prodaju vina i alkoholnih pića, radio sam part-time, da bi mi ostalo vremena da radim glazbu.
Kako sam se oduvijek zanimao za vina i alkohol, ali ne samo kao konzument, nego i za, da tako kažem, teoriju, jer mi ispijanje srećom nije bila jedina preokupacija, prvo sam radio u toj trgovini, a zatim sam napredovao kad su vidjeli da imam talenta. Završio sam nekoliko tečajeva tzv. “wine appreciation”.

NACIONAL: Kada ste, nakon rata, prvi put nastupili u Hrvatskoj?
- Budući da sam tijekom boravka u Australiji dobio državljanstvo, mogao sam putovati, tako da sam već krajem 1997. bio prvi put u Zagrebu. No prvi put smo ovdje svirali 2000. u Tvornici. Iako je bila prva polovica lipnja, bilo je užasno toplo, a ventilacije nije bilo. Toliko toplo, da sam prvi put na jednom koncertu izbacio nekoliko brzih pjesama. Ispadale su trzalice jer se znoj doslovno slijevao u potocima. Ipak mi je taj koncert ostao u veoma dragoj uspomeni, i pored toga što je kasnije bilo i bitno boljih.

NACIONAL: Čime se bavi vaša supruga i što vi trenutačno radite?
- Dina već šest godina radi u IBM-u u Beču i dobro joj ide iako se školovala za nešto drugo. Ja se posljednjih desetljeća najviše bavim onim što se zove primijenjena glazba, najviše filmskom i televizijskom, špicama za vijesti, ponekad kazališnom. Prošle godine sam, između ostalog, komponirao glazbu za pet dokumentaraca, uglavnom belgijske produkcije i igrani film “Sedam i po”, režisera Miće Momčilovića. Imam i bend u Beogradu, s kojim sad idem na turneju po Americi, nastavak Old Stars Banda. Postava je ista, osim što nema Gileta iz Orgazma, sad se zovemo Vlada Divljan i nevladina organizacija. U tom bendu smo svi dobri prijatelji, u njemu su mi i dva kuma, dva “klasičara” Boris Bunjac i Saša Šandorov, kao i Zdenko Kolar i Marko Milivojević iz bivšeg EKV-a. Kako zbog razdvojenosti ne nastupamo previše često, svaki je koncert za nas neka vrsta praznika, jer se ponovo vidimo. A i prilično smo uvježbani, tako da nam pred koncert ne treba puno da se vratimo u staru formu. Planiram s tim bendom i nekim gostima uskoro početi snimat novi CD.

NACIONAL: Vaši bivši kolege iz Idola, Srđan Šaper i Nebojša Krstić, danas rade kao savjetnici srbijanskog predsjednika Borisa Tadića.
- Nebojša Krstić je savjetnik za medije Borisa Tadića, a i Šaper je nešto slično, također je u glavnom odboru Demokratske stranke. Davno su otišli u marketing i politiku, i mislim da su se tu vrlo dobro snašli.

Prvaci novog vala

Grupa Idoli osnovana je 1980. u Beogradu, a sačinjavali su je Vlada Divljan, njegovi prijatelji iz osnovne škole Boža Jovanović i Zdenko Kolar, te kolege iz srednje škole Srđan Šaper i Nebojša Krstić. Izdali su četiri albuma prije nego što su se raspali ­četiri godine kasnije.

Život i karijera nakon Idola

Nakon raspada Idola Divljan je šest godina živio u Australiji gdje se bavio filmskom glazbom. Nakon povratka iz Australije 1997., dvije je godine živio u Beogradu, a 1999. se sa suprugom i sinom preselio u Beč, gdje i danas žive. Osim što i dalje sklada za film, povremeno nastupa sa svojim bendom, Vlada Divljan i nevladina organizacija.

Vezane vijesti

'Nemate pravo čuvati svoja radna mjesta'

'Nemate pravo čuvati svoja radna mjesta'

Savez samostalnih sindikata Hrvatske obrušio se na Vladu zbog odredbe kojom bi se političari nakon saborskog odnosno ministarskog mandata mogli… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika