REDOVI ZA VIZE sastavljeni od stotina građana pred ambasadama zemalja EU, na snimci pred grčkom, beogradska su svakodnevica Trend povećavanja broja građana Srbije koji ljetuju u Hrvatskoj prema statističkim podacima Hrvatske turističke zajednice nastavio se i ove godine. Premda se kao glavni razlog navodi to što su s godinama normalizirani odnosi između Hrvatske i Srbije, postoji i vrlo jednostavan razlog: dok u Hrvatskoj više od dvije trećine građana ima važeću putovnicu, Srbija je i nakon niza godina zarobljena unutar vlastitih granica: putovnicu ima tek svaki osmi građanin, a oni i koji ju imaju zapravo i nemaju mnogo mogućnosti za putovanje. Razlog tome leži u činjenici da za većinu zemalja svijeta srpskim državljanima treba viza za ulazak u zemlju, kojoj prethodi dugotrajna, komplicirana i skupa procedura, pa im je tako izbor za, primjerice ljetovanje, sveden na - Hrvatsku, Makedoniju, Bosnu i Hercegovinu, ili Albaniju i Bjelorusiju.

Za to vrijeme gotovo tri milijuna hrvatskih državljana ima mogućnost putovati po cijeloj Europi i mnogim zemljama svijeta samo uz predočenje putovnice, a u ponekim slučajevima, poput primjerice Mađarske ili Litve, za ulazak u državu hrvatskim je građanima dovoljna i samo - osobna iskaznica.

Pomoćnica načelnika Uprave za inspekcijske i upravne poslove MUP-a Gordana Valenta za Nacional je kazala: “Na današnji dan u našem sustavu postoje 2.945.544 važeće putovnice. U 2006. godini izdali smo ukupno 398.318 novih putovnica, a od siječnja do lipnja ove godine izdano je 224.668 novih putovnica.” Prema tim informacijama, čak 66 posto ili dvije trećine hrvatskih građana posjeduje važeću putnu ispravu.

SRBIJANSKI PARADOKS Građani Srbije svijetom putuju s putnim ispravama na kojima još stoji ime Savezne Republike Jugoslavije, države koja više ne postojiU Srbiji je, s druge strane, potpuno drugačija situacija. Dugi niz godina tijekom vladavine Slobodana Miloševića Srbija je bila izolirana i pod sankcijama, pa su vlasnici tadašnjih jugoslavenskih putovnica imali velike probleme s odlaskom u inozemstvo. Za vrlo velik broj zemalja srpskim je građanima osim važeće putovnice trebala i viza države koju bi željeli posjetiti, a nije bilo neuobičajeno ni da određene zemlje građanima Srbije uopće ne izdaju vize ili da to čine samo u iznimnim slučajevima. Posebne mjere uvela je Europska unija, koja je osim zaštite svog teritorija od neplaniranog ulaska stranih državljana izdala posebna ograničenja za građane tadašnje Jugoslavije dijelom i zbog straha od mogućih ilegalnih imigranata. Nakon smjene Miloševića, u politici Europske unije i drugih zemalja prema srpskim građanima nije se mnogo toga promijenilo, pa su na snazi ostala prijašnja ograničenja. Ona vrijede i danas, a u međuvremenu se Srbiji dogodilo još nekoliko velikih promjena čije posljedice stanovnici Srbije osjećaju i danas. Prvo je bilo razdruživanje Crne Gore sa Srbijom u lipnju 2006. godine, čime je faktički Jugoslavija prestala postojati u bilo kakvom obliku. Na taj način, stanovnici Srbije danas imaju putovnice Savezne Republike Jugoslavije, države koja više jednostavno - ne postoji. Druga velika promjena dogodila se 1. siječnja ove godine, kad su u Europsku uniju kao članice ušle Bugarska i Rumunjska. Od tog trenutka i u tim zemljama počela su vrijediti zajednička “šengenska” pravila, pa su stanovnici Srbije s kojom Bugarska i Rumunjska graniče i s kojima su uvijek postojale dobre veze došli u situaciju da im za ulazak i u te zemlje treba viza.

Sve to navelo je srbijanskog potpredsjednika vlade Božidara Đelića da se unutar svojih mogućnosti snažno zauzme za ublažavanje odnosa Europske unije prema Srbiji, a kao važan cilj prije ulaska Srbije u EU, a koje se i prema najoptimističnijim prognozama predviđa tek 2014. godine, zacrtano je stavljanje Srbije na tzv. bijelu šengensku listu, što bi značilo da građani Srbije u zemlje EU mogu putovati samo s putovnicom. Prvi korak srbijanske vlade bila je najava da će već početkom 2008. početi s izdavanjem potpuno novih putovnica, koje će, osim ograničenja valjanosti na pet godina što je standard u većini europskih zemalja, imati i tzv. biometrijske podatke i biti dodatno osigurana od krivotvorenja. Drugi koraci za srbijansku su vladu puno teže ostvarivi, jer je riječ o zahtjevima EU koji se tiču izmjena trenutačno važećih zakona u Srbiji, ali i donošenju potpuno novih, poput Zakona o azilu. Najneugodniji problem za srbijansku vladu trenutačno je readmisija, odnosno zahtjev Europske unije da se iz Europe u Srbiju vrati gotovo 150.000 ljudi koji trenutačno ilegalno borave u europskim zemljama. Pretpostavlja se da su ti ljudi u velikom broju Albanci s Kosova, koji su u zadnjih petnaestak godina izbjegli iz Srbije, a u zemljama EU u kojima borave nemaju nikakve dokumente za rad i boravak. Da bi ublažila svoj vizni režim prema srpskim građanima, EU od Srbije zahtjeva da te ljude vrati u zemlju o trošku srbijanskog proračuna. Mnogi u Srbiji na takve najave imaju žestoke prigovore, od političkih, nacionalnih pa sve do financijskih, budući da bi prema sporazumima Srbija trebala financirati čak i zrakoplovne letove tih europskih prognanika pri povratku u Srbiju.

Srbijanski građani uglavnom ne putuju nigdje izvan granica svoje države. Da bi legalno ušli u neku europsku zemlju moraju proći opsežnu i dugotrajnu proceduru ishođenja vize. Tako, primjerice, za odlazak u Italiju, Francusku ili Španjolsku građanin Srbije prvo mora telefonom nekoliko tjedana ili mjeseci prije planiranog putovanja zatražiti termin za prijem u vizni odjel strane ambasade. Potom ondje mora donijeti niz dokumenata: latinično ispunjen formular za vizu, putovnicu, fotokopiju putovnice i svih stranica s vizama i pečatima, potvrdu o zaposlenju s navođenjem datuma zasnivanja radnog odnosa, nazivom radnog mjesta i mjesečnim primanjima, rješenje o godišnjem odmoru, radnu i zdravstvenu knjižicu, obrasce M1-M2, uvjerenje o upisu u matičnu evidenciju Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih, pozivno pismo ili dopis rezervacije hotela s originalnim pečatom, kopije bankovnih izvadaka s dokazima o financijskom stanju, a u nekim slučajevima potrebno je u ambasadu donijeti na uvid i novac koji u određenoj zemlji građanin namjerava potrošiti. Troškovi obrade viznog zahtjeva variraju između 30 i 50 eura, što za zemlju u kojoj je prosječna plaća manja od 250 eura i nije zanemariv iznos. Sve to dovelo je do svojevrsnog zatvaranja srbijanskog društva unutar vlastitih granica.

Hrvatski građani daleko su od takvih problema. U zemlje Europske unije Hrvati mogu ući s putovnicom, a u nekoliko susjednih zemalja moguće je otići i samo s osobnom iskaznicom. U mnoge zemlje za koje je obično i potrebna viza moguće je otići i bez vize, pa se ona izradi na samom graničnom prijelazu ili pri slijetanju u zračnu luku. Koliko je hrvatskim građanima putovanje u inozemstvo uobičajeno govore i podaci da svakodnevno u Hrvatsku uđe ili iz nje iziđe gotovo 30.000 građana. Za Sjedinjene Države, za koje je i hrvatskim građanima potrebna viza, američka ambasada u Zagrebu samo je prošle godine izdala 15.000 viza. U većini hrvatskih gradova postoje deseci turističkih agencija koje nude najrazličitije aranžmane - od izleta u Italiju, Mađarsku, Austriju i Njemačku, preko vikend putovanja u London, Pariz, Bruxelles ili Amsterdam, ljetnog odmora u Turskoj, Tunisu, Siriji ili Egiptu pa sve do egzotičnih putovanja u Keniju, Kinu, Dubai, Kubu ili Tajland. Predsjednica Udruge hrvatskih putničkih agencija Maja Stanić za Nacional je prokomentirala putovanja hrvatskih građana: “Hrvatski građani oduvijek su voljeli putovati, između ostalog i u inozemstvo, pa je to vidljivo i danas. Naši ljudi najčešće idu u Austriju, Njemačku, Francusku ili Italiju, ali sve su češći i odlasci u prekomorske zemlje. Tome treba pridodati i individualne odlaske građana u inozemstvo, što se višestruko povećalo s pojavom low-cost zrakoplovnih karata. Prema našim podacima, putovanja u inozemstvo svake se godine povećavaju za nekih 15 posto”, zaključuje Maja Stanić.