Kada je Ruut Veenhoven 1960. počeo proučavati sreću koristio je podatke iz društvenih istraživanja u kojima su pitali ljude koliko su bili zadovoljni svojim životom na ljestvici 0 do 10. Ali kako je disciplina sazrela i dobila na popularnosti, to je istraživanje okarakterizirano kao manjkavo. Prema njihovoj vlastitoj ocjeni, ovisnici o drogama rekli bi da su uvijek sretni.

Veenhovenova baza podataka koja obuhvaća 95 zemalja predvodi Danska sa ocjenom 8,2. Slijede ju Švicarska, Austrija, Island i Finska, sve zemlje sa visokim prihodima. Na drugom kraju ljestvice nalaze se najsiromašnije zemlje poput Tanzanije, Zimbabvea, Moldavije, Ukrajine i Armenije. Bogatstvo je bitno, ali većina studija pokazuje da su ljudi nesretniji u kapitalistički orjentiranim zemljama nego u onima sa slobodnim tržišnim ekonomijama. Hrvatska na toj ljestvici zauzima 54. mjesto i nalazi se u sredini tablice.

Veenhoven kaže da na početku nije mogao vjerovati da su Islanđani jednako sretni kao Šveđani iako njihova zemlja troši tek polovicu iznosa na socijalna davanja. U naglašavanju osobne slobode kao temelja sreće, ističe se istraživanje u kojem su siromašne Indijke koje su mogle same odlučivati bile sretnije od onih sa strogim očevima ili muževima.

U istraživanju je ispitivano i koliko dugo stanovnici neke zemlje žive sretno. Hrvati se mogu pohvaliti da u prosječnom životu koji traje 73 godine, čak 43 godine žive sretno. No, to nije ni blizu Švicarcima koji 63,9 godina provedu sretni.

Američki istraživači otkrili su da su bračni parovi zadovoljniji od samaca, ali da djeca ne podižu razinu sreće. Obrazovanje i kvocjent inteligencije ne utječu na razinu sreće, a zgodni ljudi tek su mrvicu sretniji od ne tako zgodnih. Općenito stariji od 65. su zadovoljniji svojim životima od mlađih, a za to su zaslužna prijateljstva jer su ljudi sa velikim krugom prijatelja sretniji.

Istraživači tvrde da možemo utjecati na vlastitu percepciju zadovoljstva i sreće. Kažu da se ljudi mogu naučili samokontroli, optimizmu i rješavanju negativnih misli.