Pred Hrvatima su, ne izbori, ne hladna zima, ne škola, ne ogromni računi za grijanje, nas čeka televizijska “jesenska šema”. Jedina prava vijest je da Hloverka napušta TV Novu a kamo će, zna se. Ostali poznati TV voditelji i još poznatije voditeljice ostat će u svojim kućama. S ekrana će nam se smiješiti žene koje će polugole buljiti u blesimetre, jedna će se kesiti na kraju priloga o mrtvim kineskim rudarima, druga će smrtno ozbiljna pročitati da se u nekom zoološkom vrtu rodila mala panda, s naglaskom na “mala”. Kad se nešto dogodi blesimetru, dogodi se i voditeljici. Gleda nas iskolačenim očima pa obara pogled, prčka po papirima, onda krene prilog bez najave, na kraju priloga gospodična se tajanstveno zacereka. Sirote ženice. Pred trideset godina sve je bilo drugačije. Tada su se na ekranima jedine televizije ukazivale Jasmina Nikić, Helga Vlahović, Željka Fattorini, Ksenija Urličić i legenda, pokojna Gordana Bonetti. To nisu bile nafrakane fufice koje ni o čemu nisu znale ništa a o svemu sve. Djevojke su bile obrazovane osobe koje su odlično govorile i svoj jezik i nekoliko tuđih. Nije bilo jecanja, lupetanja, nesnalaženja... Nitko u Jugoslaviji nije znao broj njihovih sisa. Zbog njih smo sve mi htjele postati žene koje će do posla doći znanjem, radom i školovanjem. Sjećam se da sam tada za Arenu intervjuirala Helgu Vlahović, ženu mojih godina. Osjećala sam se onako kako bih se i danas osjećala u njenom društvu, neugodno zbog toga koliko gospođa zna više od mene i sretno jer razgovaram s nekim toliko dragim, pametnim i toplim. A danas... Gledam u Gloriji voditeljicu s javne televizije kako preko cijele stranice polugola jaše na boci za ronjenje.

Na drugoj stranici tu bocu drži u ruci onako kako bi fotograf želio da zgrabi njegovu bočicu. Znala sam se pitati zašto se žene u ženskom listu daju slikati kao da poziraju za pornočasopis. Skužila sam, to je poruka. Cure, ako želite uspjeti u životu, bocu među noge pa na Hrvatsku televiziju! Ne mora biti baš boca. Pred nekoliko godina, tada anonimna, danas jedna od najpoznatijih hrvatskih voditeljica na privatnoj televiziji, polugola je zajahala ogromnu bananu. Ostalo je povijest. TV voditeljice junakinje su naših života. Znamo koji su broj sisa imale “prije”, koji nose danas, s kolikima su bile, kako se zove onaj od sutra, najdraže im je jelo puževi u avokadu sa šampanjcem, na Sejšelima, nije istina da imaju trideset kila i ne hrane se uglavnom kokainom, to su “geni”, bore se protiv ubijanja životinja, ove će jeseni voditi glavni šou, neće reći na kojoj televiziji iako naciju ždere neizvjesnost, još je “rano”. One su stalno kod kozmetičara, estetskog kirurga, masera, zubara, osobnog trenera, na modnoj reviji, trendi partiju, boci, banani, raskrečene na stolici i svake večeri na ekranu. Većina njih još i studira, neke su pred diplomskim, jedna je diplomirala arhitekturu i govori pet jezika. Ajmo joj vjerovati. Baš sam zločesta? Ma nisam. Jasno mi je da živim u žalosnom vremenu kada je takozvanim uspješnim ženama tijelo jedina svjedodžba. Ipak me izjeda zašto mlađahni, jednako talentirani voditelji, nikad na golom, kožnatom, ljubičastom kauču ne razvale svoje tanušno tijelo, oko vrata im ručnik. Rekla sam, oko v r a t a. Zato jer imaju malene? I voditeljice su imale male pa su ih povećale. Meni svakodnevno stižu mailovi s informacijama kako ga mogu produžiti za sitne pare. Hrvatski TV voditelji ne znaju za internet? Ona gospodična jaše na bočetini.

Možda bi mnoge Hrvatice dale ne znam što da onaj voditelj s javne televizije koji se ovih dana potukao ili nije potukao na trajektu pokaže čime ga je majka priroda obdarila. Sigurna sam da hrvatski TV voditelji svoje mališane ne produljuju zato što to boli. Kako znam da su im majušni? Da nisu, vidjele bismo ih gole. A da se bar pokažu u gaćicama, tangicama, mudanticama... Uvijek se nešto može tutnuti među obrijane noge. Konzervicu omiljenog piva kreiranu samo za takva snimanja, nogometnu loptica u specijalnom obliku, vibrator bez onog šireg dijela kroz koji se uvaljuju baterije, paziti da bude ružičast, ne u nekoj od trendi boja da se kroz mokre gaće ne nazre nešto zlatno, srebrno ili mrkosmeđe. Spomenula sam obrijane noge zato što nemam pojma kakve noge nose hrvatski TV voditelji. Možda oni nose dlake? Dugačke? Kovrdžave? Stare dva dana? Stare tjedan dana...

Kod voditeljica dlake smiju biti samo na glavi, uvijek u natprirodnoj količini. Ako već TV dečkići ni u ludilu neće pokazati što nose ispod gaća, neka bar u Gloriji razjape usta, pruže jezičinu prema otvorenoj oštrigi, na Stonu, primjerice. To bi imalo višestruku težinu. Reklamirali bi Ston koji je biser našega mora i poručili nam da znaju lizati. Snovi pusti. Nema šanse. Naši su dečki uspjeli jer su muškarci koji s blesimetra čitaju muški pametno i dostojanstveno. Polugole ženice su tamo zato što fenomenalno jašu boce i banane. Pa ipak... Nije sve baš tako crno. Ne mogu vam riječima opisati svoju sreću kad sam sasvim slučajno, jedne večeri, na televiziji naletjela na Idu Prester, fenomenalnu mladu ženu. Pamet, ljepota, šarm, duh, talent, obrazovanje, sve u dvadeset i nešto godina. Čim sam je čula nazvala sam kćer i rekla, uključi TV, vidjet ćeš neku Idu. Mamaaaa, rekla mi je, mamaaaa... Koju n e k u Idu?! Svi smo ludi za Idom. Shvatila sam da moja kći i ja u istoj zemlji gledamo različite žene. I da možda na našim ekranima ima još Ida a ja to ne znam. Nema veze, ako je i jedna jedina, ja sam sretna. Ipak se kreće.