Veljko BarbieriMalo je ljudi čulo priču o tome kako je Posejdon za vrijeme velike pobune zatrašio pomoć od jastoga, oklopljenog vladara dubina. Budući da ih je Posejdon iskreno volio i opraštao im sve nepodobštine, ribe, školjke, glavonošci i rakovi toliko su se uzoholili, da više nisu slušali nijednu njegovu zapovijed. Takav je kaos zavladao u podmorju da se više nije znalo tko čime upravlja, tko koga napada i jede, tko odlučuje o sudbini žitelja prostranstava ispod morske površine. Svi osim šutljivih i odanih jastoga kojima je čvrstom rukom vladao najveći jastog Astakos na utjehu gospodara Posejdona. Pa je upravo njega pozvao bog u svoju palaču u podvodnim pećinama kod Eubeje kako bi raspravili što učiniti da se dokine bezvlašće. "Reci mi, snažni i mudri Astakosu, kako bi ti ovim nevoljama stao na kraj?", upita ga bog. A jastog zakorači par koraka unatrag i raširi goleme brkove: "Ti znaš, gospodaru, da nemam kliješta poput mog zlog rođaka hlapa, da nemam moćne vilice poput divljih morskih pasa, niti snažan stistak poput hobotnica, a i oklop mi je slabiji nego u školjaka. Ja ti ne mogu pomoći snagom, već samo mudrošću kojom si me obdario." "To i tražim od tebe, umni viteže. Jer mogu ih sve potamaniti, ali tada bi moje carstvo opustjelo i ne bi u njemu bilo života, premda istinske radosti u ovom pobunjenom podmorju već odavno nema!" Jastog tada protrlja nazubljene brkove i oštra ticala, sklupča oklopljeni rep i zamisli se. Palača utone u tišinu, umire se struje i valovi, samo su iz podmorja i dalje dopirali urlici pomahnitalih bića. A onda nakon duga razmišljanja progovori mudri rak: "Bože moj svemoćni, na strahuj da će podmorje ostati pusto.

Natjeraj ih da još nesmiljenije tamane jedan drugoga, pa kad doista opustoše more, dopusti mi da iz njihovih lešina i trupala izvadim jaja, i kad se izlegu mladunci, uzgojiti ću ih i podučiti da žive u skladu s tvojim zakonima!" Poslušao je bog savjet mudrog raka, a kad se ovaj vratio među svoje, stanu svi jastozi huškati pomanitale ribe, rakove, glavonošce i školjke i uskoro se zametne krvavi boj u kojem su jedni nasrtali na druge tako bjesomučno da su istrijebili jedni duge. Preživjela je jedino golema hobotnica i velika morska psina, ali i oni su se odmah sukobili, a hobotnica je udavila psinu snažnim krakovima dok joj je pas ipak uspio izgristi i progutati utrobu. Tada podmorjem zavlada jezovit mir, a modrilje je bilo purpurno od krvi. Pa se pokrenu Astakosovi jastozi i dadu se na posao. Na svojim dugim nogama jezdili su opustošenim morem i parali trupla i lešine poginulih u velikom boju, a iz njihove utrobe izvlačili jaja, marljivo ih noseći na nazubljenim oklopima i ticalima. Kad su ih posijali diljem podmorja, stanu stražariti i bdjeti nad već oplođenim grozdovima. Nakon nekog vremena izlegu se ribe, a Astakos im priprijeti da će ih on i njegovi odmah posjesti ako se ne budu pridržavali Posejdonovih zakona. Potom je isto učinio s tek izleglim rakovima, pa glavonošcima i školjkama dok na kraju na napuči more novim sojem bića koja su odmalena naučila kako se poštuje poredak i zakon. Za nagradu Posejdnon odobri Astakosa i njegove da i dalje čeprkaju po lešinama uginulih morskih stvorova, a oni to čine još i danas od čega im je meso tako slatko i kažu nema mu u podmorju premca.