Objavljeno u Nacionalu br. 616, 2007-09-03

Autor: Nina Ožegović

RAZGOVOR: MARIJA UJEVIĆ GALETOVIĆ

'Kiparstvo nije samo za muškarce'

MARIJI UJEVIĆ GALETOVIĆ, tautorici najboljih zagrebačkih spomenika - kipova Šenoe, Matoša i Krleže - izišla je u izdanju Konture raskošna monografija

Marija Ujević Galetović u Parku skulpturaMarija Ujević Galetović u Parku skulptura“Na Silbi se oporavljam i skupljam snagu, ali ne dobivam inspiraciju - ne možeš konkurirati ljepoti prirode”, kaže najveća hrvatska kiparica i akademkinja Marija Ujević Galetović (74), u prijateljskim krugovima poznata i kao odlična ribarica i kuharica, kojoj je nedavno u izdanju Konture objavljena raskošna monografija. Tekst je napisao Ive Šimat Banov, “najveći hrvatski poznavatelj kiparstva”, kaže, s kojim je veže “prijateljstvo u radu i moru”. Monografija ima 270 stranica, prati sve njezine kiparske faze, zatim donosi biografski prikaz njezina života, a završava “njezinim izletom u slikarstvo”. “To je lijepa knjiga i jako sam zadovoljna”, kaže.

“U Dalmaciji ima puno ljudi talentiranih za umjetnost, osobito kiparstvo, ali ne realiziraju svoj talent jer je priroda toliko lijepa da im je dovoljna ljepota postojanja; tu ustanem, gledam ljepotu i postajem hedonist”, nastavila je Marija Ujević Galetović, nekonvencionalna i originalna umjetnica, koja je prošle godine u središtu Silbe na djedovini od 700 četvornih metara napravila prekrasan Park skulptura. Projekt je sama financirala; zapušteno zemljište trebalo je očistiti i bagerom izravnati, kaže, zatim podići visoke kamene zidove, kuhati radnicima, posuti sivim šljunkom i na kraju napraviti stepenice, koje nikad u životu nije projektirala. Park ima i pozornicu, na kojoj se održavaju koncerti, pa sve funkcionira kao kulturni centar. Postavila je šest skulptura, a među njima i poznatu “Ženu-mačku”, i tri reljefa.

NACIONAL: Kiparstvom se bavite više od 40 godina. Koja svoja djela smatrate najboljima?
- To su spomenik Augustu Šenoi, aktovi s izložbe “Sve što znam o Evi” u Rijeci, zatim slike izložene na izložbi “Isto i drukčije” u Domu hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu, grobnica-kapelica za Brunu Bušića na Mirogoju te “Meta”. Spomenik Augustu Šenoi je najzagrebačkiji spomenik: ležerno se naslonio na oglasni stup i s njim čini cjelinu, odražavajući atmosferu Zagreba. Napravila sam i mali pješački otok tako da je nastao trg. Kad radim neku skulpturu, uvijek razmišljam kako će funkcionirati u prostoru. Važno je stvoriti prostor života, a ne komemorativne nedodirljivosti. Grobnica za Brunu Bušića više je arhitektonski projekt i nije samo lijep spomenik nego i dom živog bića. Izložbu aktova u Rijeci smatram najživotnijom izložbom, a izložbu slika divnom promjenom.

NACIONAL: Kako ste se odlučili na tu promjenu - slikarstvo?
- Htjela sam spasiti neke crteže od vlage u podrumu i sunca na tavanu pa sam ih pretočila u slike. Uživam u slikanju, slikarstvo mi pruža veliku mogućnost imaginacije. Kad sam počela slikati, nekim kolegama slikarima to nije bilo drago. Pitali su me što će mi to i zašto se miješam u njihovo područje. To je izlet, a izlete uvijek treba raditi.

NACIONAL: Napravili ste brojne skulpture u bronci, alabastru, aluminiju i poliesteru, među prvima ste radili u boji, dobili ste mnoge nagrade. Što vam znači kiparstvo?
- To nije zvanje nego izbor, kao i svaka umjetnost. To je borba za trajanje. Čovjek želi trajati. Sve prođe, no skulptura ostaje. Kiparstvo ima vječni ton, moji kipovi u Parku skulptura na Silbi stajat će tu i za stotinu godina. Možda će doći neki divljak i odrezati im ruku ili nogu, ali oni će i dalje tu stajati. Kipare pamtimo po kipovima, zapravo po konturi spomenika, koja je najvažnija za memoričnost skulpture. Ako se ne možemo sjetiti nijednog kipa nekog kipara, tada on ne postoji. Svi znamo konturu spomenika kralju Tomislavu, ali ne znamo kakve ima brkove, ili kakav rep ima njegov konj.


MARIJA UJEVIĆ GALETOVIĆ s majkom, sestrama i braćom na Cmroku 1937.MARIJA UJEVIĆ GALETOVIĆ s majkom, sestrama i braćom na Cmroku 1937.NACIONAL: Kako nastaju vaši spomenici?
- Uvijek prvo nacrtam glavne konture skulpture. Zatim se taj oblak ideja počne formirati i nastaje prvi crtež, koji je opisan, zatim drugi manje opisan, pa treći... Onda radim u glini, pa dorađujem u gipsu, a zatim model ide u ljevaonicu i tek onda vidim što sam napravila. Postupak je dosadan, dugačak, čekaš da sve faze budu gotove. No crtež je osnova i nema dobrog umjetnika koji je slab crtač. Pokušavam izraziti svoj doživljaj osobe, ono što ona emanira u svijetu. Moja “Žena-mačka” iz 2001. izražava ono vječno žensko o čemu su između dva rata bajali književnici i dramatičari. Uvijek želim čuti tuđe mišljenje i zapitkujem druge što misle o mom radu. Samo budale ne žele čuti tuđe mišljenje, a ja nisam budala.

NACIONAL: Miroslava Krležu upoznali ste u Društvu hrvatskih književnika. Kako vas se dojmio?
- Tamo je bila ležerna atmosfera, svaku se večer jelo, pilo i pušilo - otkako književnici prestaju pušiti, više nema dobrih romana. Te su večeri svi skakutali oko Krleže, a ja sam primijetila da ima jako žive oči. Imala sam 17 godina i nisam puno znala o njemu, čak sam zaspala na njegovoj predstavi “U agoniji”, a probudila se tek onda kad su počeli pucati. Zapamtila sam živost očiju, ležernost u ponašanju i tromost tijela. Za njegova života napravila sam skicu na kojoj je dominiralo njegovo tijelo kao gojazna masa. Nije mu se svidjela, no tijelo je naša sudbina. A spomenik ne može biti samo opis fizičkog tijela nego psihološka analiza, emanacija duha. Moj Krleža na Sofijinu putu je stari, osamljeni skeptik.

'TRKAČICA' iz 2001.'TRKAČICA' iz 2001.NACIONAL: Spomenik A. G. Matošu jedan je od vaših najkarakterističnijih radova. Jeste li ga radili po fotografijama?
- Ne, nego po njegovoj masci, iako sam imala njegovu fotografiju na klupi s Olgicom, njegovom srednjoškolskom ljubavi. Matoš mi je puno bliži nego Krleža, bio je najinteligentniji hrvatski književnik. Sve što je zapisao u knjizi “Misli, pogledi”, koju je uredio moj otac, i danas stoji. Otac nam je stalno govorio da trebamo čitati Matoša, no u to sam vrijeme voljela Jesenjina; imponirali su mi boemi Tin Ujević, Frano Alfirević... Prvo sam osmislila nekoliko verzija, a kad sam napravila ovu varijantu, odmah sam znala da je to ona prava. Pozvala sam kolegu i rekla mu da brzo počne lijevati. Bojala sam se da nešto ne pokvarim.

NACIONAL: Kako ste počeli modelirati?
- S 12, 13 godina napravila sam prvi portret brata u glini i žao mi je što ga nisam uvrstila u monografiju. Nastavnica crtanja u školi u Draškovićevoj ulici bila mi je kiparica Mila Vod, pravim imenom Ljudmila Wodsedalek, koja je prva uočila moj talent. Zatim sam postala članica KUD-a “Ognjen Prica” gdje su mi nastavnici bili Ante Despot i Kosta Angeli Radovani, prvi sjajan u metieru, a drugi u intelektu. Zatim sam upisala akademiju. Muški šovinisti su mi govorili da je taj posao rezerviran za muškarce, jer iziskuje veliku snagu i fizičku izdržljivost, međutim, to nije točno - postoje mnogo napornija zvanja. Kod nas se to mistificira pa se smatra kako kipar u znoju i muci satima kleše i kleše, kao što su se nekad mučili kovači. No to su bajke. Dobar kipar taj će fizički naporan posao dati nekom drugom da ga obavi.

NACIONAL: Diplomirali ste u klasi velikog kipara Frane Kršinića. Kako ste ga zapamtili?
- Pamtim ga kao pravog dalmatinskoga gospara, pomalo zatvorenog, ali vrlo inteligentnog i obrazovanog. Nije puno govorio, ali kada je nešto rekao, to je stajalo. Za razliku od Krste Hegedušića, genijalnog pedagoga, koji je bio konfliktan, s puno neprijatelja. Umjetnost je imala viši status nego danas i više se cijenio duh nego tijelo. Danas su važniji oni s ferrarijima nego umjetnici, a sve počinje i završava na robnoj kući.

'ZELENA GLAVA' iz 1978.'ZELENA GLAVA' iz 1978.NACIONAL: Koji su vaši uzori?
- Slikari me uopće nisu zanimali. Moji kiparski uzori bili su grčki umjetnici, a na akademiji Fran Kršinić kao crtač i zatim Krsto Hegedušić. Onda smo svi poludjeli za engleskim kiparom Henryjem Mooreom, koji je bio zvijezda naše mladosti. Bio je odličan kipar, čudi me da je Englez. Pojednostavnio je oblik, odbacio naturalizam, sublimirao značenja. Sviđao mi se i Vojin Bakić, prava kiparčina, na žalost nije dobro prezentiran u monografiji.

NACIONAL: Vaš otac je bio Mate Ujević, urednik prve Hrvatske enciklopedije, a majka je slikala. Jesu li utjecali na vaš životni izbor?
- Uvijek su mi davali podršku, ali nisu sjedili za vratom ni meni ni sestrama i braći. Moj otac je iz Krivodola, kao i svi Ujevići, sela pokraj Imotskog. Nastavnici su otkrili njegov talent i poslali su ga u školu u Split, gdje je završio klasičnu gimnaziju. Tu je upoznao moju majku Mariju Juras koja je kao izbjeglica došla iz Zadra u Split nakon dolaska Talijana. Jedan mi je djed Kaštelanac, a baka Luiga je sa Silbe. Tata je volio more i tako je napravio Pomorsku enciklopediju. Moja majka je savršeno slikala, no u to vrijeme nije bilo uobičajeno da žene upišu slikarstvo. To se smatralo nepoželjnim zanimanjima, tako da je studirala matematiku i fiziku. Na žalost, ostalo je samo nekoliko akvarela i jedno ulje.

NACIONAL: Kako je ta intelektualna atmosfera u obitelji utjecala na vaše formiranje?
- K nama su dolazili svi važni ljudi tog vremena, od Krleže pa nadalje, a ja sam kao dijete s ocem odlazila u atelje kipara Ivana Meštrovića i Pavla Perića. Bilo je i takvih zlatoustih srebroljubaca kakvih ima i danas, koji vas omađijaju, a zapravo kasnije otkrijete da prodaju maglu. Tada nije bilo televizije i Zagreb je živio drukčijim ritmom. Svake subote i nedjelje priređivali smo večere za desetak gostiju na kojima se diskutiralo o zanimljivim temama. To je bilo otrovno nadmetanje u individualizmu. Možda nikad ne bih postala kiparica da nisam odrastala u tako poticajnoj atmosferi. No od nas sedmero braće i sestara nitko osim mene nije krenuo u umjetničku avanturu - oni su liječnici, pravnici, profesori i ekonomisti.

MIROSLAV KRLEŽA na Sofijinu putuMIROSLAV KRLEŽA na Sofijinu putuNACIONAL: Predsjednik Tuđman pozvao vas je zajedno s drugim umjetnicima na Brijune da ga portretirate. Kakvo je to bilo iskustvo?
- U to su vrijeme svi rogoborili protiv Tuđmana, pa su tako i nas kritizirali zaboravljajući da su Tita portretirali čak tri puta i tada to nikome nije smetalo. Samo što su se pred Titom svi tresli, a pred Tuđmanom nitko. Na Brijunima sam pokušala napraviti Tuđmanov portret u glini, no budući da nije bio fotogeničan, nije mi se svidio i - razbila sam ga. Kad nisam zadovoljna svojim skulpturama, ja se raspalim i sve porazbijam. Na Brijunima su neki pokušavali napraviti njegov portret, ali mislim da je kasnije jedino Zlatko Kauzlarić Atač realizirao rad. Ja sam lijepo lovila ribe i pušila unatoč tome što to nije bilo dopušteno. Odjedanput se ispred mene pojavila pepeljara. Vjerojatno su primijetili kako smo živčani što ne smijemo pušiti pa su nam pokušali izići u susret. Jeli smo neko neukusno meso, a kad sam se zapitala kako to da nema ribe, na stolu su se pojavile japanske lignje i neke grozne školjke. Po sjećanju sam napravila studiju biste, međutim, bila je zakočena fizičkom sličnošću i dosadna. Važnost portreta ili kipa ne smije biti u fizičkoj sličnosti nego u izrazu lica, mimici, osobnosti, emanaciji. Kad bi doslovnost bila najvažnija, tada bi najbolji pisac bio sudski zapisničar.

NACIONAL: Kako ste živjeli od skulpture i kako ona kotira na domaćem tržištu?
- U početku nisam imala novca i radila sam pepeljare od emajla na bakru, no onda sam počela sudjelovati na natječajima, primjerice, radila sam Kozaru, Seljačku bunu i Augusta Cesarca, i živjela sam dobro. Moji radovi nikad nisu bili preskupi. Moje male skulpture uvijek su se brzo prodale u galerijama, najčešće kao dar za liječnike. Zato ih zovem “doktorski kipovi”. One su malene, zelene, dobro izgledaju i stanu u stanove. Velike skulpture traže dnevni boravak od stotinu kvadrata, što nema puno ljudi. Imam i stalnog kupca u Austriji, on je kolekcionar koji kupuje radove od puno hrvatskih umjetnika, primjerice, u kolekciji ima Bakićeva i Keserova djela, zatim radove Nives Kavurić-Kurtović. Što se tiče tržišta umjetnina, mi ga nećemo imati dok ne uđemo u EU. Na svjetskim aukcijama iz Hrvatske pojavio se jedino Bukovac, no od živućih - nitko!

Kiparica bez ateljea

Marija Ujević Galetović nikad nije uspjela skupiti dovoljno novca da kupi atelje. "Kad bih zaradila dva milijuna, cijena ateljea bi skočila na četiri", kaže. "Kad sam zaradila četiri, cijena se popela na šest milijuna i opet ga nisam mogla kupiti. Jednom sam bila u nekom vlažnom ateljeu u podnajmu u koji mi je ušla voda nakon poplave, a drugi je bio prenizak i nisam mogla raditi visoke skulpture. A ne mogu se seliti u Zaprešić ili Podsused, rođena sam u Voćarskoj ulici, čovjek sam grada, Zagreb je moja koža."

Lijepo je malo debelo

Poznati aktovi Marije Ujević Galetović su zaobljeni, čak debeli, a ona to objašnjava ovako: "Zar nije lijepo malo debelo? Strašno je kad kosti strše na sve strane, a veličanje kostura započeto s Twiggy je prestrašno. Kiparstvo voli čvrste oblike, a crteži tih ženskih aktova nastali su u studentsko doba, kada nisam imala vremena za razmišljanje pa su ti radovi ostali svježi."

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika