SAMURAJI u sukobu u 'Skrivenoj oštrici'Japanski veteran Yôji Yamada počeo je pisati i režirati davno prije nego što se većina današnjih redateljskih zvijezda rodila, no njegovi su filmovi rijetko pronalazili put na Zapad. Veći dio karijere Yamada je utrošio na golemi serijal o putujućem trgovcu Tora-sanu, režirajući između 1969. i 1995. čak 46 filmova, sve do smrti glavnoga glumca Kiyoshija Atsumija. Mnogi od nas upoznali su se tako s Yamadom tek prije nekoliko godina, kada je njegova čarobna povijesna melodrama “Sumrak samuraja” prikazana na prvoj Reviji azijskog filma. U međuvremenu, Yamada je snimio još dva samurajska filma, “Skrivenu oštricu” i “Ljubav i čast”, također prema romanima Shuuhei Fujisawe, zaokruživši bavljenje samurajima u trilogiju. “Skrivena oštrica” upravo se pojavila u videotekama, a nadajmo se da ćemo jednoga dana dočekati i završno poglavlje trilogije, “Ljubav i čast”.

Najkraće rečeno, “Skrivena oštrica” potvrđuje Yamadu kao jednog od najzanimljivijih živućih redatelja. Nadovezujući se pričom, motivima i atmosferom na “Sumrak samuraja”, Yamada nas ponovo odvodi u 19-stoljetni Japan, u doba velikih društvenih promjena. Glavni se samuraj ovoga puta zove Munezo Katagiri (Masatoshi Nagase) a poput kolege iz prethodnog filma razapet je između vjernosti sloju kojem pripada i sumnji u njegovo poštenje, starih i novih vrijednosti, razuma i srca. Munezo je zaljubljen u kućnu pomoćnicu Kie (Takako Matsu), no pripadnost različitim društvenim slojevima njihovu vezu čini nemogućom, budući da su oboje časni i staloženi ljudi kojima je strana svaka nepromišljenost.
Reći da nas Yamada “odvodi u stari Japan” nije samo fraza, jer za razliku od goleme većine njegovih suvremenih kolega, Yamada uistinu ima osnovnu odliku najvećih majstora klasičnog narativnog stila, onu da nas privremeno mogu preseliti u neki fiktivni svijet i natjerati da apsolutno povjerujemo u njegovu logiku te se identificiramo s likovima, proživljavajući njihove probleme, strahove i zadovoljstva kao da su naši. Netko će reći nema veze, jednako tako “operiraju” i sapunice, no bit je svih umjetnosti, od Homerovih epova ili antičkih tragedija naovamo, da proživite čuvenu Aristotelovu “katarzu”, a s Yamadom je osjećaj zagarantiran i najzahtjevnijim filmofilima. Nakon stotina i stotina po dužnosti viđenih filmova, rijetko vas koja priča može iznenaditi, no ne sjećam se kada sam toliko želio da se u nekom filmu nešto dogodi, kao da Katagiri napokon pokaže Kie što osjeća, u prizoru koji bi natjerao suze na oči Maxu Ophülsu ili Douglasu Sirku.

Opsežnija analiza “Skrivene oštrice” pokazala bi dvije glavne karakteristike Yamadine genijalnosti. Prva je rijetko viđena suptilna sposobnost pričanja priče i građenja likova imanentno filmskim postupcima, onima koje dnevna kritika obično previdi na račun nekih prvoloptaških i senzacionalističkih estetskih parada, koje pamtimo dok se ne pojave neke druge, bizarnije i još prolaznije. Maštovitom kompozicijom kadra, primjerice rasporedom ljudi koji se u njemu istodobno nalaze, Yamada portretira klasne razlike među svojim junacima efektnije negoli da se o njima priča danima. Slično vrijedi i za njegovo sugeriranje emocija diskretnim pomacima kamere, zahvaljujući kojima znamo što će likovi reći davno prije nego što progovore, i brojne druge stvari, no takva bi analiza zahtijevala posve drugi oblik od novinske recenzije. Ukratko, Yamadin je “užerežijski” stil fantastičan, kao da gledamo Forda, Hitchcocka ili Chabrola, samo u drugom žanru.

Drugi pokazatelj veličine njegova autorstva je mudro uslojavanje značenja priče opozicijama koje Yamada, poput svih ostalih velikih redatelja, nikad do kraja ne razrješuje. “Skrivena oštrica” problematizira brojne suprotnosti, recimo između tradicije i modernosti, želja i dužnosti, zakona i morala, razuma i emocija, potiskivanja osjećaja i bijesa, no Yamada ni u jednom trenutku ne “odabire stranu”, nego poput Forda ili zrelog Hitchcocka zauzima poziciju rezigniranog promatrača, pripovjedača odveć zrelog za držanje propovijedi. Upravo su zato njegovi svjetovi i likovi toliko višeznačni i uvjerljivi. Obično su mladi ti koje proglašavamo velikim nadama, no napravimo ovoga puta presedan i proglasimo jednom od najvećih nada današnje kinematografije Yôjija Yamadu, na Zapadu prekasno otkrivenog redatelja koji 13. rujna slavi sedamdeset i šesti rođendan.

300
CONTINENTAL FILM
Povijesni spektakl "300" mnogi su proglasili fašistoidnim i nazadnim, iščitavajući iz odnosa autora stripa "300" Franka Millera ("Sin City") i redatelja filma Zacka Snydera ("Zora živih mrtvaca") prema Perzijancima njihovu huškačku mržnju prema današnjem Iranu. Najblaže rečeno, "300" uistinu nije politički korektno djelce, no njegova najveća vrijednost upravo i leži u silini kojom autori prezentiraju vlastite stavove, zahvaljujući kojoj će se i najveći pacifisti barem dva sata identificirati s nevjerojatnom filozofijom Leonide i njegovih Spartanaca. Kao i svim sličnim filmovima, recimo dokumentarcima glasovite Leni Riefenstahl, i filmu "300" će s godinama reputacija samo rasti, a estetsko bogatstvo u kritičkim prosudbama totalno zasjeniti njegovu ideološku nastranost.
300, am. pov. akcić, 2006.
R: Zack Snyder
GL: Gerard Butler, Lena Headey, Dominic West, Rodrigo Santoro
FILM: 4 i pol
DVD: 3

ALPHA DOG
BLITZ
Filmovi koje Nick Cassavetes režira posljednjih godina bolji su od mekih pornića u kojima je početkom 90-ih glumio, no još uvijek nedovoljno dobri da bismo prestali pisati o njemu kao sinu beskrajno darovitijeg tatice Johna. To vrijedi i za kriminalističku dramu "Alpha Dog", zanimljiv film snimljen prema istinitim i ne tako davnim događajima, koje je Cassavetes, međutim, bespotrebno opteretio tobože artističkom a zapravo kičastom režijom, posebice jalovo i derivatno jašući na sve dosadnijem trendu hinjenog dokumentarizma. Ipak, priča o zabludjelim američkim klincima dovoljno je zanimljiva da bi je teško upropastio i Larry Clark, kojem bi eklektik Nick Cassavetes ipak mogao držati predavanja iz režije.
Alpha Dog, am. krim. drama, 2006.
R: Nick Cassavetes
GL: Emile Hirsch, Justin Timberlake, Anton Yelchin, Ben Foster
FILM: 3
DVD: 3

SLUČAJNI PREDSJEDNIK
BLITZ
Nekoć jedan od najprestižnijih holivudskih filmaša Barry Levinson ("Gostionica", "Kišni čovjek", "Dobro jutro, Vijetname", "Bugsy", "Avalon") godinama nije snimio pravi film. Nažalost, to vrijedi i za "Slučajnog predsjednika", političku satiru o komičaru koji postane američki predsjednik, koja se nakon obećavajućih prvih pola sata posve bezrazložno pretvara u rutinski triler o korporacijskim mućkama. Skrpan od dvije priče koje su mogle nositi svaka svoj film, "Slučajni predsjednik" na kraju ne uspijeva suvislo prezentirati niti jednu. Šteta, jer s malo discipliranijim Levinsonom, film je mogao biti puno bolji, osobito zato što Robin Williams i Christopher Walken već godinama nisu bili ovako dobro raspoloženi.
Man of the Year, am. humorna drama, 2007.
R: Barry Levinson
GL: Robin Williams, Laura Linney, Christopher Walken, Jeff Goldblum
FILM: 3
DVD: 3