MATT DAMON u ulozi Jasona BourneaZavršavajući prije tri godine kritiku “Bourneove nadmoći” - drugog dijela serijala o Jasonu Bourneu, odmetnutom amnezičnom CIA-inu superagentu i “stroju za ubijanje” koji traga za vlastitim identitetom - napisao sam da je Paul Greengrass dao uvjerljivu injekciju konceptu “realističkog Jamesa Bonda”, te da bi bilo dobro da ostane u redateljskoj stolici pri realizaciji sljedećeg nastavka. To se i dogodilo, Greengrass se nakon velikog odjeka svog prethodnog filma “Let 93”, dokumentarističko-furiozne rekonstrukcije zbivanja od 11. rujna, vratio blockbusterskom projektu Bourne, nošen istom energijom i intenzitetom kojima je oblikovao spomenuti “Let 93”. No prije nego se pozabavimo samim filmom, nije naodmet nakratko se zadržati na odrednici Jasona Bournea, odnosno filmova o njemu, kao “realističkog Jamesa Bonda”.
Kreativno-producentski tim projekta Bourne, početno temeljenog na romanesknoj trilogiji Roberta Ludluma, odlučio je širokoj publici ponuditi drugačijeg superagenta od već istrošena Jamesa Bonda, koji se udavio u radikalnoj stilizaciji na svim razinama, od akcijske do erotske. Novi superagent, za razliku od Bonda, bio je američki plebejac a ne britanski bonvivan, što je u startu značilo da će biti riječ o prizemljenijem, praktičnijem, riječju - “realističkijem” protagonistu. Protagonistu koji će ostavljati dojam čovjeka “od krvi i mesa”, a ne fikcije temeljene na idealiziranim mačističkim pretpostavkama koje je ironijska, a pokatkad i samoironijska nota jamesbondovskih filmova šarmantno ublažavala, ali nipošto ne i dokidala. U skladu s tim bio je i tretman ostalih likova u čijem se profiliranju inzistiralo na tzv. punokrvnosti za razliku od jamesbondovskih strogo funkcionalnih tipova. Sama akcija ostala je podjednako stiliziranom, po kanonu eskapistički shvaćenog žanra akcića, međutim bila je umotana u realističko ruho. Dok filmovima o Jamesu Bondu i sličnim eskapističkim igrarijama, uključujući i drugi te aktualni četvrti izdanak serijala “Umri muški”, nije padalo na pamet “kontaminirati” artificijelnost svoje poetike iole realističkijim stilskim prosedeom, režiser i producent Doug Liman, scenarist Tony Gillroy i direktor fotografije Oliver Wood inzistirali su upravo na prožimajućoj realističkoj sugestiji kao razlikovnoj točki što sa sobom donosi, šahovski rečeno, prednost u kvaliteti.

Formula je u potpunosti uspjela: i kritika i publika “Bourneov identitet” oduševljeno su prihvatile (što je utjecalo na davanje otkaza Pierceu Brosnanu radi stvaranja “realističnije” verzije Jamesa Bonda u plebejskom obličju Daniela Craiga), a iznimno važan čimbenik tog prihvaćanja bio je Matt Damon u ulozi Bournea.

JOAN ALLEN kao šefica CIA-e Pamela LandyNajisplativiji glumac današnjice osobit je po spoju dominirajuće “običnosti” s dodirom ekstraordinarnosti - on je s jedne strane tipični zgodnički “dečko iz susjedstva”, no za razliku od klasičnih predstavnika toga glumačko-karakterizacijskog tipa (James Stewart, Gary Cooper, Henry Fonda) nije visok i vitak nego relativno nizak i nabit, što ga dovodi u vezu s klasičnim predstavnicima tipa tzv. dobrog lošeg momka (James Cagney, Edward J. Robinson), od kojih je međutim privlačniji i (naizgled) “mekši”; također, zahvaljujući tjelesnoj građi i dobroćudno-mladalačkom licu, Damon ostavlja dojam dečkića, što je rijetka pojava u povijesti glumačkih zvijezda, no unatoč tome, za razliku od podjednako dječačkog Lea DiCaprija, lakoćom utjelovljuje zrele osobe koje nerijetko sadrže (skrivenu) mračnu stranu. Upravo takav, s dozom neuobičajena pomaka od zadanih standarda, Matt Damon bio je idealan izbor za Jasona Bournea, baš kao što je prije te uloge, sa sličnim pomakom, sjajno utjelovio Toma Ripleyja u “Talentiranom gospodinu Ripleyju” Anthonyja Minghelle, a poslije mafijašku krticu u “Pokojnom” Martina Scorsesea.

Osobno, nisam dijelio oduševljenje “Bourneovim identitetom”. U spomenutoj kritici, pisanoj za Hrvatski filmski ljetopis, konstatirao sam kako je na djelu jamesbondovska infantilnost “s dodatkom tipično hollywoodski nezrele ‘egzistencijalističke’ ambicije i dokumentarističkim pakovanjem koje nije moglo sakriti eskapističku srž stvari”.

Međutim “Bourneova nadmoć”, s kojom je režijska palica iz Limanovih prešla u ruke Paula Greengrassa, u to vrijeme najpoznatijeg po Zlatnim medvjedom nagrađenoj političkoj drami “Krvava nedjelja”, popravila je stanje. Dok je publika odlično primila i ovaj film, kritika je uglavnom bila suzdržanija, glavne prigovore upućujući dominaciji akcije nad psihologizacijom i nepregledno režiranim scenama automobilskih potjera. No zapravo Greengrass je, slijedeći generalan Limanov prorealistički koncept, učinio racionalan potez inzistirajući na kaotičnim brišućim panoramama u oblikovanju prizora furioznih automobilskih jurnjava, učinkovito spajajući s jedne strane stilizaciju i dokumentarističku sugestiju, a s druge je implicitno dao do znanja da su jurnjave tu ionako reda radi, da bi se poštivale konvencije žanra, dok on osobno na njih ne želi trošiti previše kreativne energije. Što se tiče psihologizacije, ona je kudikamo bila izražajnija u Greengrassovoj nego Limanovoj izvedbi.

Kod Limana je više na djelu bila alibi negoli stvarna psihološka profilacija likova; osobito odnosu Bournea i njegove ljubavi Marie nije bila posvećena dostatna pozornost. Za razliku od tog jezgrovnog i jedinog bitnog muško-ženskog odnosa, “Bourneova nadmoć” ponudila je čak četiri junakove relacije s izražajnim ženskim likovima - tri od njih bile su epizodna karaktera i sukcesivno su se smjenjivale (Marie, agentica CIA-e Nicky i Bourneovo “rusko otkriće” Irena Neski), dok se odnos Bournea i CIA-ine šefice Pamele Landy (sjajna Joan Allen) protezao kroz cijeli film, sugerirajući poseban značaj. Ono što je osobito zanimljivo u vezi s tim jest da je par excellence akcijski junak uronio u mrežu psiholoških i dominantno tek latentno erotskih odnosa s raznim ženama, stvarajući tako alternativu maskulinom natjecanju u fizičkoj i mentalnoj snazi s muškim konkurentima, natjecanju koje obično ultimativno obilježava tipičnog akcijskog junaka kojem se ženski likovi najčešće dodaju tek kao opake protivnice ili erotski interes, u oba slučaja obično od sporedne važnosti.

U trećem dijelu serijala, “Bourneovu ultimatumu”, stigao je novi zaokret. Očekivano produbljenje odnosa Bourne - Pamela Landy nije se dogodilo, a u igri je opet Nicky (Julia Stiles), koju uz Bournea, sugerira se, nešto bitno veže iz prošlosti. Sve ostaje na naznakama, jer film je očito zamišljen kao produljenje predigre, a koitus, tj. opsežniji i dublji uvid u Bourneov identitet i odnose iz prošlosti odgađa se za sljedeći nastavak. “Bourneov ultimatum” de facto funkcionira kao interval koji Greengrass realizira po larpurlartističkom principu čistog filma - od početka do kraja, kroz niz furioznih potjera i napetih situacija od Moskve preko Pariza, Londona, Madrida i Tangera do New Yorka, film teče u jednom dahu, u kontinuirano intenzivnom ritmu i tempu.

Sve je podređeno kinetici, shvaćanju filma kao umjetničke vrste (i medija) kojoj je doslovna fizička, ali i oblikovna dinamičnost presudna dimenzija. “Let 93” već je pokazao koliko je umješan Greengrass u takvu prosedeu, a “Bourneov ultimatum”, oslobođen zaloga autentične rekonstrukcije stvarnih događaja, u ležernijoj varijanti to potvrđuje.
Ono malo tradicionalno shvaćenog sadržaja što u njemu postoji ima dozu intrigantnosti u naznaci da Bourne nije samo žrtva mračnih CIA-inih birokrata, nego da mrak stanuje i u njemu samom, no ta neugodna mogućnost odmah se neutralizira stavljanjem maksimalna naglaska na prljave ilegalne rabote šačice CIA-inih pokvarenjaka koji su zloporabili “svete” patriotske osjećaje i djeluju mimo znanja i volje “poštene” američke vlade i “zdravih snaga” u samoj CIA-i. Takvo stereotipno i smiješno podilaženje lažnoj slici američke politike, po mjeri patriotskih liberala, nepotrebno u film unosi dozu iritacije, a ona, bojim se, ni u sljedećem nastavku neće iščeznuti. No ostaje nada da će Bourne do samospoznaje doći oslanjajući se na ženske likove, što bi cijelu priču učinilo kudikamo zanimljivijom.

BOURNEOV ULTIMATUM

The Bourne Ultimatum, am. akc. tirler, 2007.
R: Paul Greengrass Gl: Matt Damon, Julia Stiles, Joan Allen, David Strathairn

ocjena: 3 (tri) zvjezdice