KNJIGE O RJEŠAVANJU PROBLEMA hrvatsko-danskog obiteljskog terapeuta"Osim ugodne klime, planina, i mentaliteta ljudi, jedan od razloga zašto volim boraviti u Hrvatskoj je što slabo razumijem hrvatski jezik i uopće ga ne govorim. Time sam automatski socijalno izdvojen, pa većinu vremena provedem sam sa sobom, u svojim mislima što mi najviše odgovara", kazao je za Nacional, Jesper Juul, danski međunarodni stručnjak za obitelj i psihoterapeut, široj populaciji najpoznatiji po bestseleru "Vaše kompetentno dijete", prevedenom na trinaest svjetskih jezika i prodanom u više od 250 tisuće primjeraka, te direktor međunarodne organizacije FamLab za edukaciju roditelje, koji je prije nekoliko mjeseci u sklopu prvog hrvatskog Festivala zdravlja u boćarskom domu u Zagrebu predstavio svoju novu knjigu pod nazivom "Znati reći ne mirne savjesti".

Poput njegovih prethodnih triju knjiga izašlih u Hrvatskoj u izdanju nakladničke kuće Pelago, i u ovoj se autor obraća prvenstveno roditeljima, ovaj puta kako bi objasnio pravo značenje i važnost korištenja negacije u odgoju djece, te razbio predrasude o riječi koja se u modernom ili demokratskom odgoju smatra nepoželjnom i previše nametljivom. Osobno ne o kojem se govori označava iskreno, mirno, jasno i glasno odbijanje nekoga, bez grižnje savjesti. To je prema Juulu uvijek prijateljski, topli odgovor koji ne znači povrjeđivanje drugih osoba već poštovanje svojih želja, odnosno kažemo nekome ne jer u tom trenutku moramo sebi i svojim potrebama, vrijednostima i granicama reći da. Za brzi dolazak njegove posljednje knjige na hrvatsko tržište koja je u Danskoj izišla tek u veljači ove godine, neizravno je zaslužna njegova supruga, rođena Zagrepčanka Suzana s kojom je Juul u braku od 1989. godine, i radi koje u Hrvatskoj provodi mnogo vremena.

Posljednje četiri godine, otkako je nakon 25 godina prestao biti ravnatelj i manager uglednog danskog Kempler Instituta Skandinavije, centra za postdiplomski studij za obiteljsku terapiju, u svojoj kući iznad Podsuseda s prekrasnim pogledom na Samoborsko gorje, provodi čak šest mjeseci godišnje. "Supruga Suzana i ja upoznali smo se 1989. godine na Maiorci gdje je ona učila španjolski, a ja pisao knjigu. U to vrijeme već sam bio oženjen s majkom svog sina Nicolaja u Danskoj, no nakon što sam se vratio s Maiorce, razveo sam se od tadašnje supruge. Došao u Zagreb gdje smo se Suzana i ja ponovo sreli, zaljubili i uskoro vjenčali na Trešnjevci", ispričao je Juul dodajući kako Suzana nikad nije namjeravala živjeti u skandinavskoj zemlji, no radi njegovog posla preselili su u Dansku koja je kako kaže za razliku od Hrvatske ravna poput palačinke. Ovaj ugledni svjetski stručnjak polovicu radnog vijeka proveo je obučavajući profesionalce, no ono što najviše voli je rad s obiteljima; roditeljima i djecom. Upravo ga je rad s problematičnom djecom u njegovim ranim dvadesetim godinama potakao da se počne baviti obiteljskom terapijom i pravilnim odgojem djece. "Kao dijete uvijek sam želio biti šumar. Do osamnaeste godine većinu vremena provodio sam u šumama rodnog gradića Ebeltofta, igrajući se i loveći ptice i vjeverice. No jednom sam pogledao preko polja i vidio četiri srne sa četiri laneta. Ta me scena toliko dirnula da više nikada nisam ubijao životinje", kazao je priznajući kako tada nije znao čine se želi baviti. U Danskoj je postojala matematička i jezična gimnazija, a budući da mu je matematika oduvijek bila apstraktna, a latinski nije uspio svladati, gimnaziju nikad nije završio. Stoga se s osamnaest godina odlučio za mornarski život. "Do višeg čina, drugog komandanta na prekooceanskom, putničkom brodu došao sam kada je na jednom putovanju, negdje u Indijskom oceanu, drugi komandant psihički obolio od previše alkohola te počeo halucinirati i ludovati. Morao sam brinuti za cijeli brod, bilo je užasno", kazao je. Poslije toga vratio se na kopno i upisao učiteljsku školu i filozofiju, te se zaposlio kao noćni čuvar u popravnom domu za djecu. "To su bile osamdesete godine, vrijeme kada se droga poput LSD-a tek počela pojavljivati u Danskoj. U domu je bilo mnogo ovisnika, problematične djece kojoj su odgajatelji krivim pristupom više odmagali nego pomagali". Tada je kaže, odlučio svoj profesionalni život posvetiti djeci s problematičnim ponašanjem, završio socijalnu psihologiju i vratio se u popravni dom ovaj puta kao psiholog. Problem u danskom popravnim domovima i ostalim takvima diljem svijeta je tvrdi, što se problematična djeca tretiraju kao zločesta djeca, a obitelj ne sudjeluje u oporavku djeteta. "Odgajatelji misle da će djeci s problematičnim ponašanjem pomoći ako ih natjeraju da završe školu, nađu posao, ožene se, kupe stan, ukratko ako ih stave u društvene okvire. Nitko ne želi upoznati tu djecu kao osobe, nitko ih ne vidi u pravom svjetlu, obiteljska povijest se ne uzima za ozbiljno, i to je najveći problemi i razlog zbog kojih u Danskoj imamo tako malo uspjeha u vraćanju problematične djece na pravi put", kazao je Juul koji je deset godina radio i sa samohranim majkama koje su u Danskoj živjele na rubu egzistencije. Juul ipak smatra da su skandinavske zemlje uvelike ispred ostalih zapadnih zemalja što se tiče odgoja djece. "Jedan od najvećih problema u današnjem odgoju djece i ujedno, jedan od čimbenika zbog kojeg danas ima daleko najviše destruktivnih ili samodestruktivnih tinejdžera i adolescenata u zapadnim, kapitalističkimzemljama je u tome što mnogi roditelji nemaju nikakvu dugoročnu ideju o tome kako djecu treba odgajati već reagiraju od sukoba do sukoba", kazao je. Stare odgojne metode po principu kazne i pohvale, koje su imale zadatak natjerati djecu da slijepo i bespogovorno poštuju autoritet roditelja i odraslih općenito, demokracija je odbacila prije pedesetak godina. Te stare metode bile su učinkovite, doduše samo izvana. "Budući da se svaki djetetov pokušaj da se ostvari kao individua u startu bilo spriječen, dijete se osjećalo ugroženo, frustrirano, ljutito, u stalnom strahu od kazne", kazao je. To je u kasnijoj dobi rezultiralo manjkom samosvijesti koja je prema njemu osnova za zdrav odnos prema sebi i drugima, čak puno važnija od samopouzdanja. Kako bi se što dalje odmakli od starog odgoja koji je većini modernih roditelja kao djeci prouzorokovao traume, te da njihova djeca ne bi morala prolaziti istu torturu, moderni roditelji često odlaze u drugu krajnost pa svu odgovornost odgoja svaljuju na dijete.

"U silnoj želji da se djeca osjećaju sigurnima i da se ne sukobljavaju s djecom roditelji im ništa im ne brane, sve im kupuju, sve dozvoljavaju, ispunjavaju sve njihove želje. Znam jednogodišnje bebe koje imaju tri para Nike tenisica!", govori Juul napominjući kako roditelji ne znaju preuzeti vodstvo već dopuštaju djeci da preuzimaju kontrolu nad njima i njihovim zajedničkim životom. "To je potpuno krivo", tvrdi Juul i dodaje: "Djeca ne žele moć, ona žele vodstvo." Sukoba se, tvrdi Juul, ne treba bojati: "Ako s djetetom imate 12 koflikta na dan, imate zdrav odnos". Ne treba bježati niti od odbijanja nekih zahtjeva djeteta. Primjerice sasvim je prihvatljivo djetetu reći "Ne želim se sada s tobom igrati, radije bi čitao novine". Upravo odgovori tipa "ja ne želim" spadaju u grupu osobnog ne o kojem govori u njegovoj posljednjoj knjizi. Istraživanja su, tvrdi, pokazala da djeca koja su sposobna mirno reći ne, u kasnije dobi kao teenejgeri slobodno i čvrsto mogu reći ne alkoholu, drogi i ostalim lošim iskušenjima u životu. Iako se bavi obiteljskom psihologijom Juul kaže kako nije lud za djecom. "Svi pretpostavljaju da obožavam djecu, što nije točno, volim ih jednako kao i odrasle. Nisam od onih koji prilaze djetetu čim ga vide poput primjerice moje žene koja ima odličan odnos s djecom. Ja sjedim po strani i oni spontano izaberu mene. Mislim da je to zato jer osjećaju da ne igram igrice. Ponašam se prema njima kao što bi se ponašao prema najboljem prijatelju", zaključio je. U svojoj tridesetogodišnjoj karijeri Juul je često radio s djecom traumatiziranom ratnim događanjima. Tako je tijekom rata u Hrvatskoj svake godine nekoliko mjeseci volontirao je po izbjegličkim kampovima u Zagrebu i Karlovcu, educirao psihoterapeute iz naše regije, jer se u to vrijeme u Hrvatskoj i Bosni nije znalo gotovo ništa o psihoobiteljskoj terapiji i radio sa traumatiziranim obiteljima. "Kada ste u to vrijeme dolazili u Hrvatsku, posebno prve tri godine kad je cijeli svijet okrenuo leđa i nitko nije činio ništa da pomogne, već ste na aerodromu mogli osjetiti zid bola u zraku. To je bilo strašno, a sve obitelji s kojima sam radio bile su u teškom stanju. Odrasli se nisu znali nositi s traumama, bili su jako zatvoreni, patili su u samoći i mraku, potiskivali bol da djeca ne vide. A djeca su bila izrazito nesretna i obavljala emocionalan posao kod kuće. Lavinu osjećaja koja je bila u obitelji, nosili su u sebi i iskazivala su na različite načine. Neki su bili agresivni i problematični u školi, neki su postali samozatajni i tihi. Nerijetko su djeca pokazivala i fizičke simptome stresa poput glavobolja i bolova u želucu", kazao je. Posebno se sjeća jednog seoskog dječaka iz Bosne kojem je strašno nedostajala zemlja s koje je morao pobjeći, a s kojom je bio vrlo povezan. "Prekrasno je pričao o svojoj zemlji, govorio je: znam da možemo živjeti negdje drugdje, ali to više nikad neće biti kao prije. Dom je dom. Nije dopuštao roditeljima da ga tješe". Tijekom razgovora s obiteljima shvatio je da hrvatske obitelji nose velike tajne, ovdje prvenstveno misleći na Blaiburg, od kojeg se mnoge nisu oporavile. "Naučile su patiti u tišini jer o tome nikad i nisu mogli govoriti", zaključio je. No Hrvatska je danas, deset godina nakon rata uvelike napredovala. To ponajprije, tvrdi dokazuju žene. "Kada sam prvi puta došao u Hrvatsku, žene uopće nisu govorile ako je u sobi bio muškarac. Danas su žene u Hrvatskoj lijepe, pametne, sposobne i pričaju kada god zažele. Problem je jedino u tome što si danas žene u Hrvatskoj između 20 i 45 godine ne mogu naći kompatibilnog muškarca jer oni nažalost nisu tako napredovali. Mislim da vaši muškarci, ako žele imati obitelj i ženu, trebaju emocionalno odrasti. Vaše žene mogu sve same, a muškarci su velika djeca s automobilima i motorima za koje se netko treba brinuti!", rekao je. Juul trenutačno osim održavanja seminara za roditelje diljem Europe, piše svoj posljednji priručnik o obitelji s teenejgerima. Hobi mu je kuhanje, posebno voli spremati talijansku hranu, a kada njegovu suprugu uhvati nostalgija sprema hrvatska jela, kako kaže, juhicu i čušpajz.

Jesper Juul na jesen i u Hrvatskoj namjerava otvoriti Europske školu za roditelje, FamLab koja će seminarima, predavanjima i savjetovanjima hrvatskim roditeljima pomoći u pravilnom i odgovarajućem odgoju. FamLab škole već nekoliko godina postoje u Danskoj, Norveškoj, Švedskoj, Austriji, Njemačkoj i Sloveniji.

"Volim biti u Hrvatskoj, moje omiljeno mjesto na svijetu je Istra gdje upravo gradimo kuću. No, priznajem da sam većinu svojih knjiga napisao malo južnije, u maloj kućici na Hvaru, u prekrasnoj, pustoj uvali Solatiša gdje Suzana i ja redovito provodimo ljeta", kazao je Juul koji je nedavno dobio hrvatsko državljanstvo. Uz smijeh dodaje kako će sigurno i umrijeti u Hrvatskoj.