Fabijanić, fotografiran na prozoru iznad dvorišta Gliptoteke, umjesto poznatih fotografija interijera za obljetnicu rada postavio je izložbu portreta osoba s intelektualnim teškoćamaDamir Fabijanić, jedan od najuspješnijih hrvatskih fotografa, u ponedjeljak je u zagrebačkoj Gliptoteci otvorio neobičnu izložbu kojom obilježava 20 godina profesionalnog rada. Iako najpoznatiji po pejzažnim i arhitektonskim fotografijama, a pogotovo po turističkim fotografijama hrvatske obale, 20. obljetnicu svog rada odlučio je obilježiti neočekivanim projektom - portretima osoba s intelektualnim teškoćama. Izložba pod nazivom “All inclusive” nastala je sasvim neplanirano u suradnji sa zagrebačkom Udrugom za promicanje inkluzije, odnosno uključivanja osoba s posebnim potrebama u aktivan život u zajednici. Kratka suradnja s tom udrugom promijenila je njegov plan da svoj jubilej obilježi fotografijama interijera te rezultirala za njega “iznimnim iskustvom”. Damir Fabijanić, inače 52-godišnji inženjer strojarstva, iza sebe ima 40-ak samostalnih izložbi u metropolama poput Madrida, Lisabona, Atene, Buenos Airesa, Berlina i Pariza. I danas slovi kao jedini hrvatski fotograf koji je 1992. izlagao na najvećem europskom Festivalu fotografije u francuskom gradu Arlesu, a njegovu je monografiju “Dubrovnik” nezavisni pariški izdavač Marval 1993. uvrstio među 28 najljepših fotografskih knjiga svijeta.

NACIONAL: Kako je došlo do vaše suradnje s Udrugom za promicanje inkluzije?
- Izložba kojom sam planirao obilježiti obljetnicu i kojom sam se prošle godine kandidirao na natječajima Ministarstva kulture i Grada Zagreba trebala je biti presjek onoga po čemu sam zapravo najpoznatiji - najrazličitijih interijera koje sam zamislio prikazati kao boksove, tj. kućice. Oni su trebali prikazivati faze u mom profesionalnom radu, od ratnih interijera, preko kičastih kupaonica pa sve do tunela u izgradnji. Međutim, na natječaju nisam dobio dovoljno novca, što je stvari zakompliciralo, a istovremeno sam dobio narudžbu da za Institut Otvoreno društvo iz New Yorka napravim reportažu o zagrebačkoj Udruzi za promicanje inkluzije, koja ovom izložbom obilježava 10 godina postojanja. Dogovoreno je da snimim osobe s mentalnim teškoćama koje ta udruga uključuje u normalan život. Riječ je o ljudima koji su prije živjeli u institucijama zatvorenog tipa, a kojima spomenuta udruga omogućava gotovo normalan život. Oni žive samostalno, uz eventualnu pomoć, te rade jednostavne poslove poput lijepljenja deklaracija na proizvode. Udruga im pronalazi stanove i sufinancira ih te im dodjeljuje staratelje koji im po potrebi pomažu. Ideja je pokazati kako bi se moglo zbrinuti veliki broj ljudi s posebnim potrebama, za razliku od klasičnog zatvaranja u institucije u kojima su mnogi od njih nesretni. Dosta njih bi, uz malu pomoć, moglo živjeti samo ili u grupicama a da nisu nikome na teret i da se ne osjećaju kao u zatvoru.

NACIONAL: Zbog čega ste odustali od plana da 20. obljetnicu rada obilježite onim radovima po kojima ste poznati?
- Bilo je dogovoreno da za njih snimim samo nekoliko fotografija. Međutim, kao svaki put kad radim, ispucao sam maksimalni broj fotografija i kući sam se vratio s jako puno materijala. Te sam ljude snimao na nekoliko lokacija: u njihovu domu, u susjedstvu, na radnome mjestu te u posjetu Hrvatskom saboru gdje su dobili priliku predstaviti sebe i udrugu. Kad sam kasnije pregledavao fotografije, pojavile su se nekakve čudesne stvari i shvatio sam da imam odličan materijal koji bi bilo šteta ne iskoristiti za samostalnu izložbu. Fotografije su ispale odlično jer je s tim ljudima bilo prekrasno raditi - oni su nevjerojatno iskreni, poput djece, zbog čega ih je bio užitak snimati. Potpuno su prirodni, kod njih nema nelagode pred kamerom ili kalkuliranja o tome kako će ispasti i koju pozu trebaju zauzeti ne bi li sakrili koji svoj fizički nedostatak - ne opterećuju se stvarima kojima se mi opterećujemo, a to su sve momenti koji se na fotografijama vide.
Ponašali su se kao da nisam imao fotoaparat i s užitkom su sudjelovali u tome, što je jako rijetko u mom poslu. Osim toga, činilo mi se važno da moja izložba ne bude samo o meni, nego da i njima donese neku korist, upozori na njihov problem. Izložba mi je draga i u autorskom smislu, jer će sad ljudi govoriti kako je ovo neki novi Fabijanić s obzirom na to da se radi o portretima po kojima nisam poznat. Iako portrete, osim za sebe, radim već 12 godina za časopis Croatia kompanije Croatia airlines, u kojem sam glavni urednik fotografije, te za arhitektonski časopis Oris.

NACIONAL: Kako biste komentirali to što se tužne ljudske priče, pa čak i tragedije sve češće koriste u marketingu kako pojedinih proizvoda, tako i umjetnika?
- Ideja o ovoj izložbi nije došla iz kalkulantskih razloga, cilj je bio da se tim ljudima pomogne. Na fotografijama se vide trenuci iz njihove svakodnevnice i na njima se vidi da ti ljudi sasvim normalno žive. To nisu bile situacije teške za gledanje, nisu to momenti na koje je Stipe Božić mislio kad je rekao da nije imao snage snimiti unesrećene vatrogasce. Slažem se da je socijala trenutačno nešto što se nosi, što je moderno i kroz što se nekakvi poeni nekome zbrajaju. Međutim mene socijala nije nikad zanimala, a ove ljude ne bih stavio u tu kategoriju jer žive normalno i - što je najvažnije - sretni su.

---

Fabijanić sa sinovima Lukom, Tinom i Bartolom te suprugom Augustom sredinom 90-ihNACIONAL: S obzirom na prethodne projekte, smatrate li se društveno angažiranim fotografom?
- Da, mogao bih to reći. Uvijek se trudim ispričati priču o nekom problemu za koji mislim da je bitan, a koji netko drugi još nije prepoznao. Kako sam prije Domovinskog rata snimao kulturnu baštinu Dubrovnika za Zavod za obnovu Dubrovnika, tako sam 1991. i 1992. mislio da je jako važno otići tamo i slikati posljedice razaranja. Smatrao sam da se treba koncentrirati na Dubrovnik kao na naš najpoznatiji grad te fotografirati razrušenu baštinu i pokazati je svijetu. Knjigu sam izdao i dijelom financirao sam, ministarstvo nije pokazalo nikakav interes, a ta je monografija obišla svijet. Kada sam s Daliborom Martinisom i ljudima iz arhitektonskog studija 3LHD osmišljavao projekt koji će predstaviti Hrvatsku na svjetskoj izložbi EXPO 2005. u Japanu, zbog istog je razloga izabrano da tema bude sol - upravo zbog hrvatskih solana, poput one na Pagu otkud sam rodom, koje nestaju i u kojima izumire tradicionalan način na koji se sol stoljećima brala. Također, još sam 1998. u Muzeju za umjetnost i obrt postavio izložbu na kojoj su na jednome mjestu bile fotografije prekrasne arhitekture naše obale, a na drugom užasi kakvi se kod nas grade.

NACIONAL: Za objavljivanje monografije o Dubrovniku dobili ste i državno odlikovanje Danice hrvatske. Zašto ste ga odbili?
- Odbio sam ga zato što ga je dodjeljivalo ministarstvo koje istodobno nije željelo moj projekt podržati financijski. Čak su mi uskratili već dodijeljen novac za drugo izdanje te iste knjige. Uostalom, odlikovanje su mi dodijelili 1998., kad ga je svaka šuša dobila. Knjigu sam napravio 1992., ne zato da bih dobio odlikovanje, i bilo mi je smiješno da mi za to daju priznanje godinama kasnije. Dubrovnik sam snimao sedam dana nakon najžešćeg napada na njega, sedam dana nakon što je zbog iste stvari tamo poginuo fotograf Pavo Urban.

NACIONAL: S obzirom na to da ste inženjer strojarstva, kako ste odlučili postati fotograf?
- Fotografija me zainteresirala još u osnovnoj školi. U Martićevoj, blizu stana gdje smo živjeli, bila je Narodna tehnika kamo se odlazilo na razne tečajeve poput fotografije, elektrotehnike, modelarstva… Tamo smo provodili puno slobodnog vremena, ako ne bismo bili na tečaju, sjedili bismo ispred i pričali. Ne mogu točno odrediti trenutak u kojem sam se zaljubio u fotografiju, jednostavno sam od svih tečajeva izabrao taj i time se bavio iz hobija. Bila mi je jako romantična cijela ta procedura razvijanja fotografija, smrad ruku po kemikalijama i čekanje da se u mračnoj komori na bijelom papiru pomalo počnu ocrtavati obrisi slikanoga. Roditelji su mi iz Rusije donijeli prvi aparat, loš i jeftin Zorki kakvi su se uglavnom u tadašnjoj Jugoslaviji kupovali, i s njim sam odlazio fotografirati. Počeo sam naručivati iz inozemstva knjige o fotografiji i iz njih sam učio, a već su me tad oduševili fotografi Edward Weston, Andrè Kertész i Robert Capa iz sredine 20. stoljeća. No IZLOŽBA fotografija Damira Fabijanića 'All inclusive' otvorena je u ponedjeljak u zagrebačkoj Gliptoteci i on njome obilježava 20 godina profesionalnog radasve je postalo ozbiljno tek kad su mi za 18. rođendan roditelji kupili prvi Nikon. Bio je prošvercan iz Hong Konga, prijatelj mog oca je bio kapetan koji mi ga je donio. Bio je pravo čudo za naše pojmove, prijatelji su dolazili k meni vidjeti ga. I to je bilo presudno - od tada sam se počeo ozbiljno baviti fotografijom, a uskoro i zarađivati. Čak sam želio otići u SAD studirati fotografiju, ali to je tada bilo vrlo neuobičajeno. Osim toga, u mojoj je obitelji vladala atmosfera “pusti fotografiju, upiši radije nešto sigurno”. Kako su roditelji bili ekonomisti, racionalni ljudi, nije ni čudo što su se bojali da neću od toga moći živjeti. Čak mi je i brat, arhitekt Nenad Fabijanić, govorio da dobro razmislim od tome, pogotovo kad sam obznanio da planiram postati slobodni umjetnik. Razmišljao sam o studiju arhitekture, gdje je moj brat već bio postao asistent, čak sam bio osmi na prijemnom, ali sam ipak odustao i upisao strojarstvo. Nakon diplome čak sam pet godina radio u projektnom birou projektirajući centralna grijanja, ali sam imao više posla vezanog za fotografiju kojom se nikad nisam prestao baviti.

NACIONAL: Poznati ste najviše kao fotograf arhitekture. Koliko je na to utjecala profesija vašeg brata?
- To je na neki način bilo presudno. On je trebao fotografa, ja sam to bio. U početku je provjeravao svaki moj kadar, kasnije je stekao povjerenje. Za njega sam, dok je on bio student a ja srednjoškolac, dosta fotografirao i scenografije koje je radio za televizijske emisije - zahvaljujući tome sam imao priliku snimiti ljude poput Catherine Deneuve i Orsona Wellesa. Međutim, od početka sam najviše fotografirao arhitekturu. Prvo sam radio za brata, a kasnije su me angažirali i drugi arhitekti poput profesora Kincla. Zapravo sam vrlo brzo zauzeo taj prostor arhitekture i takoreći radio za sve arhitekte. Kad sam dobio prvi ozbiljniji posao u fotografiji, dao sam otkaz u birou. Već sam 1987. postao samostalni umjetnik i to sam ostao do danas. Svi su bili šokirani što se odlučujem za tako nesigurnu egzistenciju, a ja sam se jedino bojao da mi fotografiranje jednog dana ne postane mora. Međutim, to se nikad nije dogodilo.

IZLOŽBA je nastala u suradnji s Udrugom za promicanje inkluzijeNACIONAL: Kakva je, po vašem mišljenju, situacija u hrvatskoj fotografiji?
- Mislim da se, zahvaljujući sve naprednijoj tehnologiji u fotografiji, sve više brkaju stvari. Događaju se iste stvari kao i kad su se prije 15 godina pojavili PC kompjutori pa su svi postali dizajneri. Morale su proći godine da bi se shvatilo kako je PC tek alat dizajnera. Zato se pitam treba li proći 15 godina da se isto dogodi i s digitalnom fotografijom, da ljudi shvate da to ne može svatko. Osim toga, u Hrvatskoj su jako raširene neutemeljene predrasude o naručenoj fotografiji. Smatram da je baza profesionalne fotografije upravo naručena fotografija, čega u Hrvatskoj ljudi nisu svjesni. Kod nas ima previše priča umjetničkih fotografa koji su se u subotu rano digli i naletjeli na lijepu sumaglicu, dok ima premalo visoko profesionalnog rada. I struka i mediji podcjenjuju naručenu fotografiju, što je nelogično: ne može se usporediti kada fotograf mora reagirati u sekundi i iskoristiti maksimum iz situacije koja mu se nudi, a koja nikad nije savršena, s okolnostima u kojima fotograf satima leži na livadi i čeka odgovarajuće svjetlo da slika pejzaž. Umjetnost je napraviti umjetnost od narudžbe. To najbolje i razlikuje profesionalca od amatera: naručena fotografija se mora snimiti sad i ovdje, nema čekanja idealnih uvjeta. Naravno da i ja svašta snimim usput, ali inzistiranja na razdvajanju tih dviju kategorija u umjetničkom smislu nema nigdje. Naručitelj i traži određenog fotografa jer želi njegov pristup temi. To je kao da se obezvrijede radovi Helmuta Newtona ili Michelangela jer su rađeni po narudžbi.

Posljednji projekt: časopis Iće i piće

NACIONAL: Vaš posljednji projekt bio je pokretanje časopisa Iće i piće. O čemu je riječ?
- Riječ je o prvom i jedinom eno-gastronomskom časopisu u Hrvatskoj. U taj se projekt uključila i moja supruga Augusta, koja je direktorica i šefica marketinga, a koja je marketinška savjetnica za proizvođača dijetetske hrane Schneekoppe u Hrvatskoj. Njezinim stopama krenuli su i naši sinovi Luka i Tin: Luka je završio studij menadžmenta u Dubrovniku i radi u tvrtci Colgate-Palmolive, a Tin je upravo upisao Zagrebačku školu ekonomije i menadžmenta. Najmlađi Bartol ima 17 godina i još je u gimnaziji. Nitko od njih ne pokazuje afinitet prema fotografiji.

Biografija

Rođen 17. listopada 1955. u Zagrebu
1980. diplomirao na Strojarskom fakultetu u Zagrebu
1988. postavlja prvu veliku samostalnu izložbu u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt
1992. izlaže na najvećem europskom Festivalu fotografije u francuskom gradu Arlesu
1993. njegovu monografiju ‘Dubrovnik’ pariški izdavač Marval uvrstio među 28 najljepših fotografskih knjiga svijeta
1995. dobiva Veliku nagradu Zagrebačkog salona za izložbu paške čipke
1998. prima Nagradu ‘Josip Račić’ za izložbu ‘10 godina poslije’ koja je proglašena izložbom godine
2005. dobiva Nagradu ‘Bernardo Bernardi’ za osmišljavanje hrvatskog paviljona za svjetsku izložbu EXPO 2005.