REDATELJ SPIKE LEE ispred srušene kuće u New OrleansSpike Lee nije više toliko popularan i “kontroverzan” kao što je bio krajem 80-ih i početkom 90-ih godina, no njegovi su filmovi možda zanimljiviji nego ikada. U novom tisućljeću Lee je napokon shvatio da je film više pripovjedačka negoli propovjedačka umjetnost. Možda su mu godine donijele mudrost, pa je uvidio da je pomalo nepristojno zalagati se za prava potlačenih a snimati reklame za Nike i slične korporacije, a možda jednostavno zato što su mu filmovi jedan za drugim propadali na kinoblagajnama, pa je bio prisiljen okrenuti se pričama koje računaju na širi raspon publike od njemu bliskih imućnih Afroamerikanaca blago nečiste savjesti.

Nakon prvog posve komercijalnog Leejeva filma, solidnog “Insidera”, učinilo se kako je nekadašnji bundžija prerastao u holivudskog zanatliju, no dokumentarni serijal “Kada brane propuste: rekvijem u četiri čina”, o uzrocima i posljedicama zloglasnog uragana Katrine, pokazuje da je to bila samo varka. Lee nije odustao od društveno-političkog angažmana, samo ga je upakirao u drugi žanr. Čini se idealan, jer četiri sata dokumentarca “Kada brane propuste” i još blizu dva koliko traje dodatni film, među najzanimljivijim su trenucima Leejeve karijere.

Podijeljen u četiri čina, otprilike jednakog trajanja, “Kada brane popuste” prikazuje udar Katrine na New Orleans iz uistinu svih mogućih perspektiva, iscrpno, snažno i potresno. Prvi čin filma, u kojem se Lee uglavnom bavi kronologijom i faktografijom, slabiji je od ostalih, možda zato što je i u igranom žanru rijetko bio veliki pripovjedač. Ipak, nakon što dade korektan uvod u katastrofu, Lee u drugom činu počinje blistati kao tužitelj, sudac i krvnik svima onima koji su uništili grad i raselili njegovo stanovništvo. Lee je pritom vrlo suptilan i nimalo tendenciozan, pa dopušta da se čuju razne strane i razmišljanja, no njegov je stav o uzrocima katastrofe jasan. Netko će reći da bit dokumentarizma nije u zauzimanju strana, no nakon gledanja “Kada brane popuste” uistinu je teško imati razumijevanja za Busha, Condoleezzu Rice i ostale glavonje koji su uništavali prirodu, zanemarivali upozorenja stručnjaka, dopustili tragediju i potom danima čekali s organizacijom pomoći, dangubeći poput potonje u šopingu i na Broadwayu, sigurni da će lobiji koje oni zastupaju na kraju ionako iz svega izvući neku ekonomsku korist. Iako stavlja naglasak na rasne probleme, Lee je najbolji onda kada shvaća da su socijalne podjele mnogo dublje od rasnih i da vlada nije dopustila katastrofu zato što su žrtve crnci nego sirotinja. Treći i četvrti čin dalje razrađuju te ideje, svjedočeći o Louisiani kao zemlji Trećeg svijeta i američkoj koloniji, koja saveznoj državi daje brojne sirovine a zauzvrat ne dobiva ništa, osim zelenog svjetla za uništenje gradova i preseljenje stanovništva. Važno je reći da, baveći se politikom, Lee ne gubi iz vida ljudsku dimenziju tragedije, potresno no nimalo patetično prikazujući desetke različitih sudbina.

Efektno rušeći mit kako katastrofe u ljudima pobude samo ono najbolje, Lee prikazuje New Orleans kao pravi pakao, u kojem niti Sean Penn ne sjeda u spasilački čamac bez puške, ne sudeći ipak prestrogo o običnim ljudima koje rubne situacije pretvaraju u monstrume.

Dok je Katrina uništavala New Orleans, Spike Lee je bio u Italiji, na venecijanskom filmskom festivalu. Iako nije, poput Seana Penna, odmah požurio na lice mjesta i počeo spašavati nesretnike, njegov film odiše neposrednošću i iskrenošću, a gotovo dvosatni nastavak upućuje na to da ga je priča uistinu snažno okupirala. Šira publika rijetko kupuje i u videotekama posuđuje dokumentarce, no ovaj se uistinu isplati nabaviti.

Ono što osobito veseli jest činjenica da se Lee ne pojavljuje u filmu. Nakon sveprisutnog Michaela Moorea, redateljima kao da je postalo pravilo pojavljivati se u svojim filmovima, što najčešće rezultira nemotiviranom torturom samodopadnih tipova koji obično nemaju pretjerane veze s događajima koje prikazuju. “Kada brane popuste” je u tom pogledu staromodan film koji ne pruža estetski ništa senzacionalno, no pedantno, mudro i slojevito obrađuje svoju temu, postavljajući nove standarde u dokumentarnom prikazivanju uzroka i posljedica nekih velikih događaja.

GOSPOĐICA POTTERBLITZ
Nakon stanke duge golemih 11 godina, redatelj suvremenog obiteljskog klasika "Praščić Babe" Chris Noonan vratio se filmu "Gospođicom Potter", šarmantnom biografijom glasovite engleske spisateljice i ilustratorice dječjih knjiga Beatrix Potter. Sažeto napisan, suptilno režiran i zabavno odigran Noonanov film slabo je prošao na kinoblagajnama, odbivši svojom "običnošću" i jednostavnošću veći dio kritike, pogotovo britanske, koja se nije mogla pomiriti s činjenicom da je film o njihovoj sunarodnjakinji režirao Australac, prema scenariju Amerikanca, a Pottericu igrala Teksašanka Renée Zellweger. Šteta, no "Gospođica Potter" kvalitetom toliko nadmašuje recentni prosjek obiteljskog žanra da joj je zajamčen dug život na DVD-u i u prazničnim televizijskim filmskim terminima.
Miss Potter, brit.-am. biograf. drama, 2006.
R: Chris Noonan
GL: Renée Zellweger, Ewan McGregor, Emily Watson, Barbara Flynn
FILM: 4
DVD: 3

PISCI SLOBODEBLITZ
"Prosvjetna" drama "Pisci slobode" slijedi koncept nekoć popularnih "Opasnih misli", s tim da lijepu profesoricu koja se sukobi s problematičnim đacima umjesto Michelle Pfeiffer igra Hillary Swank. Film redatelja Richarda LaGravenesea (koji je napisao scenarij za "Kralja ribara" i adaptirao "Mostove okruga Madison") o posrnulim srednjoškolcima različitih etničkih skupina koje mlada i neiskusna vizionarka želi pretvori u vrijedne ljude krcat je neuvjerljivim zbivanjima, sumnjivim motivacijama likova i upitnim dijalozima, no kako je zasnovan na istinitoj priči, vrijedi mu barem malo povjerovati, ako ni zbog čega drugog, onda uobičajeno sugestivne Hillary Swank, koja bi na svojim plećima iznijela i puno slabiji film.
Freedom Writers, am. drama, 2007.
R: Richard LaGravenese
GL: Hillary Swank, Patrick Dempsey, Scott Glenn, Imelda Staunton
FILM: 2 i pol
DVD: 2

TRAGAČCONTINENTAL FILM
Nakon što je banalno osuvremenio kultni horor Tobea Hoopera "Teksaški masakr motornom pilom", nekadašnji tvorac videospotova Marcus Nispel dohvatio se svojevremeno poznatog norveškog spektakla "Ofelas", prebacivši priču iz Skandinavije u pretkolumbovsku Ameriku. Pustolovni akcić o Vikinzima koji ubijaju Indijance, sve dok im se ne usprotivi zemljak odgojen među crvenokošcima, negdje je na razini novog "Teksaškog masakra", što znači da ga valja preporučiti tek manje zahtjevnim poklonicima filmske akcije, kojima neće smetati spotovska montaža, trivijalna dramaturgija i posvemašnji izostanak logike. Dodatni minus filmu donosi još uvijek svježe iskustvo užitka u donekle sličnom, no stostruko superiornijem Gibsonovu spektaklu "Apocalypto".

Pathfinder, kan.-am.-pov. pustol. akcić, 2007.
R: Marcus Nispel
GL: Karl Urban, Russell Means, Moon Bloodgood, Clancy Brown
FILM: 2
DVD: 3