U šest epizoda prikazat će se najpoznatije brodske olupine od antike do Drugog svjetskog rata; na fotografiji je nalaz antičkih amfora u Jadranskom moruOvog tjedna na HTV-u kreće emitiranje prve od šest epizoda dokumentarnog serijala “Veliki brodolomi Jadrana”, najvećeg dokumentarnog projekta o Jadranu posljednjih desetljeća. U tom će serijalu producentske kuće Ring Multimedija, u kvalitetnoj BBC-jevoj maniri, biti ispričane priče o šest najpoznatijih brodskih olupina koje leže na dnu Jadrana. Kvalitetne podvodne snimke hrvatskih istraživača podmorja, animacije koje rekonstruiraju povijesne događaje te povjesničari i svjedoci pojedinih brodoloma iz nekoliko zemalja čine serijal atraktivnim materijalom koji će prikazati javnosti dosad nepoznatu podvodnu baštinu Hrvatske. Tako će u serijalu “Veliki brodolomi Jadrana” biti ispričana priča o austro-ugarskom putničkom parobrodu Baron Gautsch na kojem je pred početak I. svjetskog rata u blizini Pule poginulo više od 200 ljudi, uglavnom žena i djece. Jedna od epizoda govori o potonuću jednog od najmodernijih ratnih brodova austro-ugarske mornarice krajem I. svjetskog rata Szent Istvánu, jedna o antičkim brodolomima na Jadranu, a jedna o potopljenim torpednim čamcima u II. svjetskom ratu. No možda je najzanimljivija epizoda koja govori o olupini talijanskog broda Re d’Italia, otkrivenoj prije tri godine upravo za vrijeme snimanja serijala. Ta oklopnjača potopljena je kraj Visa 1866. u slavnoj Viškoj bitci, u kojoj je na strani Austrije sudjelovao velik broj hrvatskih mornara i njezino je potonuće označilo neočekivani poraz nadmoćne talijanske flote.

Pobjeda Austrije u toj pomorskoj bitci spriječila je talijansko osvajanje jadranske obale te omogućila njezino kasnije pripajanje Kraljevini SHS, u čemu je presudnu ulogu imalo upravo potonuće Re d’Italije kao zapovjednog broda. Legenda kaže i da je Re d’Italia prevozila veliku količinu zlatnika, namijenjenih uspostavi talijanske vlasti na Visu i u Dalmaciji općenito, čija bi vrijednost danas bila i nekoliko milijuna eura. Pronalazak tog broda, na 120 metara dubine, omogućen je zahvaljujući skupoj, sofisticiranoj opremi bez koje to ne bi bilo moguće. Hrvatsko-francuska ekspedicija, na čelu s povjesničarom, arheologom i ronilačkim instruktorom Jasenom Mesićem, bila je prva koja je 2005. locirala slavnu brodsku olupinu. Do nje su se, zbog velike dubine, spuštali posebnom mini podmornicom koju im je osigurala francuska tvrtka Comex. Najam broda na kojem je plovila ekspedicija dnevno stoji 14.000 eura, što u slučaju ove ekspedicije nije stajalo ni centa. U akciju pronalaska Re d’Italije uključilo se i hrvatsko Ministarstvo kulture, koje je za ekspediciju izdalo potrebne dozvole za istraživanje podmorja. O tom pronalasku govori šef ekspedicije Jasen Mesić i autor epizode o talijanskom brodu, danas pomoćnik ministra kulture Bože Biškupića.

U EKSPEDICIJI su sudjelovali vrhunski podvodni snimatelji i istraživači podmorja, s ciljem da olupine pokažu javnosti“Otkrivanje područja Viške bitke i broda Re d’Italia bilo je najdublje podvodno istraživanje koje su ikad radili hrvatski istraživači. Sreća je da smo već u startu ukrcali kamermana, tako da u seriji ništa nije režirano. Brod smo našli već nakon tri dana, pri čemu su nam najviše pomogle karte lokalnih ribara na kojima su ucrtana mjesta na kojima im najčešće zapinju mreže. Bio je to nevjerojatan trenutak - iz te male podmornice, ploveći uz ravno, pješčano dno, odjednom se pred nama ukazala golema olupina veličine zgrade. U brod nismo ulazili, odmah smo ga zaštitili kao plavu grobnicu. Na njemu je poginulo više od 400 ljudi i u njegovo se istraživanje ne može ići sve dok se ne može garantirati poštivanje mrtvih i nedevastiranje samog broda. Stoga smo mogli odnijeti samo uzorke s gornje palube, jedan tanjur i jedno postolje kompasa, koje smo mogli uzeti bez destrukcije integralnog dijela olupine. Istraživanje unutrašnjosti broda tek predstoji, a moći će se realizirati tek kad se osmisli tehnički i metodološki način. U principu tehnologiju za to zasad nemamo, svako istraživanje bi vodilo devastaciji.”

Najteže je bilo, priča, dokazati da je to zaista Re d’Italia, što su uspjeli na temelju usporedbe borbenog kljuna i topova pronađenog broda sa slikama i nacrtima iz talijanskih arhiva koje su imali. Njegovo ministarstvo se, priča, u taj projekt uključilo u samom početku jer se radi o zaštiti kulturne baštine, ali i zbog toga što ono na taj način istodobno dolazi u posjed dokumentacije “korisne za praćenje stanja tih spomenika”. Njemu je, kao podvodnom arheologu, bilo važno i da se kroz te dokumentarce prikaže i etablira struka podvodne arheologije, da se vidi što znači biti istraživač podmorja.
“Iza tih otkrića stoji milijun poslova za koje se ne zna. Sad kad je Apoksiomen izvađen, nitko ne govori o tome da je 36 dana trajala priprema samo da bi ga se izvadilo, na čemu je radilo 30 ronilaca. Želio sam da ti dokumentarci budu svojevrsna počast našim istraživačima podmorja, pogotovo sad kad nam je preminuo kolega Mario Jurišić, dugogodišnji šef Odjela za podvodnu arheologiju, moj bivši profesor, suradnik i mentor.”

Jasen Mesić ronjenjem se počeo baviti sa 17 godina. Kao student povijesti i arheologije počeo je volonterski roniti za OdjelSNIMATELJSKA EKIPA pratila je i dokumentirala sva događanja na brodu i pod morem za potrebe televizijskog serijala za podvodnu arheologiju Hrvatskog restauratorskog zavoda u Zagrebu, gdje se zaposlio odmah nakon diplome te kasnije postao i njegov voditelj. Kasnije je postao voditelj Službe za arheologiju u istom zavodu, da bi prije dvije godine, nedugo nakon što je započelo snimanje dokumentaraca, došao na mjesto pomoćnika ministra. U Hrvatskom restauratorskom zavodu Mesić je upoznao istraživača podmorja Danijela Frku, jednog od autora dokumentaraca s kojim je 2002. objavio knjigu “Tajne Jadrana”.

“Frka je bio stručni vanjski suradnik zavoda i postao mi je mentor. Skupa smo radili, on je proučavao brodske olupine i fotografirao ih, a ja sam počeo raditi na zaštiti antičkih brodova čime se tada nitko od kolega nije bavio. Tako smo počeli surađivati na knjizi, iz koje je i proizišla ideja o ovim dokumentarcima. Njihov koautor Marino Brzac uspio je nabaviti brod i organizirati ekipu ronilaca, uključila se i producentska kuća Ring Multimedia i počeli smo pripremati materijale. No nekoliko mjeseci kasnije postao sam pomoćnik ministra i povukao sam se iz projekta.”

DANIJEL FRKA, fotograf i istraživač podmorja, jedan je od autora dokumentaracaAutori dokumentarne serije “Veliki brodolomi Jadrana” Danijel Frka i Marino Brzac, kažu da su na ideju o serijalu došli jer su željeli prikazati povijest pomorstva na Jadranu kroz priče o potopljenim brodovima koje ih “oduvijek fasciniraju”. Kako su oboje instruktori Hrvatskog ronilačkog saveza, Danijel Frka i Marino Brzac poznaju se od ‘98. kada su oboje sudjelovali u vađenju antičkog kipa Apoksiomena iz mora pokraj Lošinja. Danijel Frka iz Kraljevice, jedan od najpoznatijih hrvatskih istraživača i fotografa podmorja, o tome kaže:

“I Marino i ja smo u životu obišli puno potopljenih brodova i odlučili smo pokušati napraviti seriju dokumentaraca koji bi onima koji ne rone prikazali kako to pod vodom izgleda. S obzirom na to da se obojica bavimo i povijesnim istraživanjima, spojili smo jedno i drugo. Uostalom, svaka pomorska nacija je napravila nekakvu retrospektivu svoje povijesti preko istraživanja potopljenih brodova, što smo i mi željeli. Zato smo se i začudili kad nam je trebalo dvije godine da pronađemo producentsku kuću koju će takav projekt zainteresirati, pogotovo zato što se takvo što u Hrvatskoj na televiziji nije moglo vidjeti zadnjih 30 godina. Većina lokaliteta će se prvi put moći vidjeti na televiziji, dok će nove snimke onih već viđenih, poput olupine austro-ugarskog bojnog broda Szent István, biti neusporedivo bolje. Uz to će prikazati i unutrašnjost broda, koju još nitko nije snimio zbog velikog rizika.” Najzahtjevnije je bilo, kaže, okupiti ekipu koja će provesti 50 dana na moru, a da se pritom sastoji od iskusnih ronilaca školovanih za tzv. tehnička, dubinska ronjenja koja prelaze granice sportskog ronjenja. To znači da se roni na dubine veće od 40 metara i to ne s bocama punim zraka, već napunjenim plinskim mješavinama. Takvih ljudi, kaže Frka, u Hrvatskoj još uvijek nema mnogo, jer su se takva ronjenja donedavno koristila isključivo u komercijalne svrhe, za iskorištavanja nafte i plina ili održavanja podvodnih postrojenja. Ni on nije profesionalni ronilac u tom smislu, već je inženjer prometa zaposlen u riječkoj tvrtki Rijeka promet, koji se ronjenjem i istraživanjem podmorja bavi u slobodno vrijeme. Roni već 32 godine, instruktor je i tajnik Ronilačkog kluba Adria iz Kraljevice gdje živi. Ima troje djece, dvojica sinova bave se ronjenjem, a njegova supruga također roni. Najveća vrijednost serije za njega je što su uspjeli doći do nekoliko bivših časnika njemačke i britanske ratne mornarice, koji su zapovijedali brodovima prikazanim u dokumentarcu. Oni su im, iako u poznim godinama, detaljno opisali potonuća svojih brodova i okolnosti u kojima su stradali. Najuzbudljiviji trenutak ekspedicije za njega je bio onaj kad su pronašli britanski torpedni čamac MCB 655 potonuo krajem II. svjetskog rata na sjevernom Jadranu, jer ga je zapovjednik tog broda sir Derrick Holden-Brown kontaktirao još prije 10 godina izrazivši želju da se olupina pronađe. Njegova lokacija je nedavno pronađena, ali je trebalo potvrditi o kojem se brodu radi.

JASEN MESIĆ, pomoćnik ministra kulture, bio je šef ekspedicije koja je pronašla Re d'Italiju“Prvi put sam na njega zaronio baš za vrijeme ove ekspedicije i na temelju nacrta i izgleda samog broda mogao sam potvrditi da je to upravo brod Britanca koji ga traži već 10-ak godina. Odmah sam mu telefonirao, a on je zaplakao kad je čuo. To mu je jako puno značilo, ipak je taj brod bio grobnica njegovih ratnih drugova. On je taj brodolom sasvim slučajno preživio: brod je naletio na podvodnu minu, koja je tako malen brod u sekundi raznijela u komade. Međutim pukom slučajnošću ga je eksplozija bacila u zrak i pao je u more ostavši pri svijesti. Svi koji su u tom trenutku bili kraj njega su poginuli. Nekako se uspio maknuti iz zapaljenog mora koje ga je okruživalo te usput i spasiti nekoliko članova posade. Kaže da mu ni danas nije jasno kako je preživio te da je presudno bilo to što se uspio uhvatiti za neku dasku što ga je spasilo.”

I 36-godišnji Marino Brzac iz Rijeke se ronjenjem bavi od mladosti, a ljubav prema ronjenju pretvorio je u profesiju. Dugo se bavio tehničkim ronjenjem, a posljednjih godina radi u inozemstvu na upravljanju podvodnim robotima. U ovoj je ekspediciji bio voditelj ronjenja i podvodni snimatelj. Najriskantniji zaron ove ekspedicije bio je ulazak u admiralski salon austro-ugarskog broda Szent István, koji je bio vrlo riskantan jer se moralo ući kroz vrlo malen prozor kroz koji ronioci nisu mogli ući s bocama s plinskim mješavinama. Morali su ih ostaviti izvan broda, provući se te unutra disati pomoću dugačkog crijeva. To je vrlo opasno jer je pritom moglo doći do prekida dovoda plina u slučaju da je crijevo negdje zapelo. Osim toga, na dnu brodskih olupina uvijek se nalazi debeli sloj mulja i dovoljno je da se perajama prođe blizu njega da se digne i smanji vidljivost gotovo na nulu, što onemogućuje da ronilac u predviđenom vremenu pronađe izlaz iz broda te ostane bez plina za disanje.

“Sigurnost je bila na najvišem nivou, jer je i najmanja pogreška mogla značiti kraj projekta koji smo pripremali dvije godine. Međutim, svako ronjenje na takvim dubinama nosi sa sobom rizike, pogotovo zbog toga jer smo željeli napraviti ekskluzivne snimke zbog kojih smo morali raditi stvari poput zavlačenja u Szent István. To su bili adrenalinski trenuci, ali je sve prošlo kako treba.”

Marinu Brscu ulazak u olupinu tog broda imao je i emocionalnu dimenziju - njegov je pradjed preživio upravo taj brodolom. “On je bio kormilar na tom brodu, koji su pokraj otoka Premuda 1918. potopili talijanski torpedni čamci. Na njemu je bio 1200 ljudi, od kojih je 89 poginulo. Zanimljivo je da je pradjed odmah nakon rata otišao u trgovačku mornaricu i doživio još jedan brodolom već na prvom sljedećem brodu na kojem je plovio. I taj je preživio.”

IRENA RADIĆ-ROSSI, podvodna arheologinja, bila je jedina žena u eskpediciji koja se profesionalno bavi ronjenjemJedina žena u toj ekspediciji koja se profesionalno bavi ronjenjem bila je podvodna arheologinja Irena Radić-Rossi iz Odjela za podvodnu arheologiju Hrvatskog restauratorskog zavoda. Ona je, kaže, izabrana jer je zavod morao na ekspediciju poslati nekoga tko će “voditi računa o tome da se ne naruši nalazište”, ali je bila i narator u epizodi koja govori o razdoblju antike. Kasnije ju je zamijenio kolega Kruno Zubčić jer se, kao majka četvero djece, morala vratiti zbog obiteljskih obaveza. Za ideju o dokumentarnom serijalu kaže da je odlična, jer je “svrha podvodnih nalazišta upravo u tome da ih netko i vidi”, ali joj je žao što inicijatori ovakvih i sličnih projekata nisu stručnjaci, odnosno arheolozi te državne institucije.
“Upravo su zato važni ovakvi projekti, jer će pokazati ne samo što imamo pod morem, već i način na koji način se to može prezentirati. Time raste svijest o arheološkom blagu Jadrana ali i šanse da se blago očuva. Uostalom, zahvaljujući podvodnom turizmu, koji se kod nas sve više razvija i za koji imamo odlične predispozicije, svaka olupina može Ministarstvu kulture donijeti i novac, koji se ponovno ulaže u zaštitu povijesne baštine.”