Shepard je ideju o filmu u kojem američki novinari u Bosni traže Radovana Karadžića snimio na osnovi istinite priče iz 2000. koja je objavljena u magazinu EsquireFilm “The Hunting Party”, koji se prije godinu dana snimao u Bosni i Hrvatskoj, imao je nedavno premijeru na filmskom festivalu u Veneciji a prošlog vikenda počeo se prikazivati u SAD-u. Riječ je o filmu koji je nastao na temelju istinitog događaja iz 2000., o kojem se pisalo u američkom magazinu Esquire. U tekstu piše kako je grupa američkih novinara koji su izvještavali s bosanskih ratišta, nakon pijane noći, odlučila krenuti u lov na Radovana Karadžića i nagradu od 5 milijuna dolara. U filmu koji je režirao Richard Shepard, s kojim smo ekskluzivno razgovarali u Veneciji, uloge novinara dobili su Richard Gere, Terrence Howard i Jesse Eisenberg. Filmska priča je nešto izmijenjena u odnosu na original, u filmu novinari love ratnog zločinca Lisicu, koji je oličenje Radovana Karadžića i glumi ga Ljubomir Kerekeš, zato što je on sa svojim vojnicima ubio trudnu Magdu (Kristina Krepela), djevojku s kojom se Gereov lik svojedobno zabavljao.

Važniji od priče filma je način na koji ju je Shepard prikazao. Kao i njegov prethodni film “Matador” s Gregom Kinnearom i Pierceom Brosnanom, “The Hunting Party” je crna komedija, obiluje apsurdnim humorom.

NACIONAL: Jeste li namjerno odlučili miješati nekoliko žanrova u ovom filmu kako biste dobili satirični film?
- Nastojao sam to učiniti. Prva priča koja je objavljena u magazinu Esquire doista je bila zabavna i cinično se zezala na temu rata u Bosni. Razlog je bilo to što novinari koji su krenuli u lov na Karadžića nisu vjerovali da su ih zamijenili za agente CIA-e, nisu vjerovali da će im Boris, paranoik i pripadnik UN-ovih snaga, pomoći u lovu, ništa im nije bilo vjerojatno. Priča je bila avanturistička, to me također privuklo, ali način na koji je bila ispričana, to me je osvojilo. To je ozbiljna priča koja nije ispričana na ozbiljan način i to mi je bio najveći izazov. Priča o lovu na ratnog zločinca na prvi pogled ne nudi mnogo prostora za smijanje. Zato sam je odlučio prikazati najiskrenije što sam mogao kako bi publika shvatila u kakvoj su se smiješnoj situaciji našli ti novinari. Osim toga, volim filmove koji miješaju žanrove i dosađujem se dok gledam akcijske filmove koji završavaju pucnjavom u skladištu. Moj omiljeni film je “Posljednja pljačka” s Benom Kingsleyjem, jer je zabavan i dramatičan. U ovom filmu napetost sam održavao na drukčiji način, publika će doći u situaciju da se smije i onda sama sebe zapita treba li se uopće smijati dok se gleda ovakav film. Mislim da je to dobro, to je način da publiku zainteresira za film koji nije imao prevelik proračun. Lako onima koji su stvarali “Transformere”, oni imaju goleme robote i ne moraju se brinuti ni o čemu. Ja sam imao samo žive ljude i morao sam nešto stvoriti.

NACIONAL: Koliko vam je bilo teško održati ravnotežu između humora i ozbiljnog dijela filma koji govori o ratnim zločinima u Bosni?
- Bilo mi je jako teško, osobito kad je riječ o ratu u Bosni. Naravno da nema ničeg smiješnog u tragediji, ubojstvima i silovanjima koja su se ljudima događala tijekom rata u Bosni. Budući da se radnja filma odvija nakon rata i da se većinom temelji na istinitim događajima, te su i najluđi dijelovi filma istiniti, osjećao sam da mogu film napraviti na ovaj način. Međutim, da sam ga napravio predramatičnim, nitko se ne bi smijao; da sam ga napravio presmiješnim, dramatični dijelovi filma izgledali bi neuvjerljivo. Stoga sam dugo montirao film, koji je isprva izgledao previše smiješan, zatim mi je izgledao previše ozbiljan, sve dok nisam dobio pravi odnos. Možda se ovakav film neće svima svidjeti, ali to mi nije bila ni namjera jer nisam snimao film s proračunom od 150 milijuna dolara. Zato sam prvo želio da se svidi meni a zatim i drugima.

---

RICHARD GERE i Terrence Howard kao TV-reporter i snimatelj koji u Bosni love Radovana KaradžićaNACIONAL: Što mislite, kako će film biti primljen u Americi, gdje se u posljednje vrijeme snima sve više filmova o ratu u Iraku, ali koji nemaju previše duhovitih trenutaka?
- Svi mi želimo ispričati određenu priču. Da mi je netko prije tri godine rekao da ću snimati film u Bosni, rekao bih mu da je lud. Međutim, privukla me ova priča, avantura u priči. Bio sam u Bosni, u područjima u kojima su bili i ti novinari, otišao sam u planine, susreo se s ljudima iz UN-a i NATO-a i slušao sva ona sranja o tome kako će oni pronaći Karadžića i Mladića. Pa prošlo je 10 godina a oni se još uvijek kriju u planinama. Tamo postoji određen balkanski smisao za humor i mnogim ljudima u Bosni je taj humor pomogao da na čudan način prežive rat. Pogledajte film “Ničija zemlja” redatelja Danisa Tanovića, to je bio film o ratu u Bosni koji je bio duhovit, a moj je film smješten u poratno razdoblje. S druge strane, ne znam je li još moguće snimiti ratni film o događajima u Iraku s određenom dozom humora. Ne znam odakle bi taj humor došao. Moj film bavi se poratnim razdobljem i njegova priča sadržavala je otprije humor u sebi. Kada publika pogleda ovaj film, nadam se da će biti svjesnija što se događa u Bosni i što smo mi kao svijet napravili u Bosni. Nadam se da će osjetiti neugodu jer smo mi dopustili tragediju u Bosni odnosno na cijelom Balkanu. Nažalost, sve se to ponovo događa jer su Karadžić i Mladić još uvijek na slobodi.

NACIONAL: S obzirom na to da se radi o američkom filmu, vrlo je hrabro od vas to što izravno krivite UN i CIA-u za to što su Karadžić i Mladić još uvijek na slobodi.
- Ja krivim sve one službene organe koji su trebali uhvatiti njih dvojicu. Moramo im postaviti neka pitanja jer su plaćeni da nešto naprave, a oni to nisu napravili. Razgovarao sam s ljudima koji su prestali raditi za Haaški tribunal. Bilo je ljudi koji su iskreno željeli da se Karadžić i Mladić ulove, ali postoji razlog zbog čega su oni još uvijek u bijegu, i to nije fikcija. Oni nisu u bijegu zato što ih se ne može uloviti. Ako se može naći Karadžićeva izdavača knjige i kazališnog agenta, onda bi se morao naći način da i njih dvojicu ulovimo. Znao sam da ću ovim filmom stati na žulj onima koji su trebali naći Karadžića, a nisu ga našli, njihovoj nekompetentnosti i sranjima koji dolaze od međunarodne zajednice. Drago mi je što sam im stao na žulj.

TERRENCE HOWARD, Richard Shepard, Diane Kruger i Richard Gere na svjetskoj premijeri filma na filmskom festivalu u VenecijiNACIONAL: Jeste li se zato odlučili za završetak filma u kojem novinari predaju ratnog zločinca muslimanskom narodu da mu oni presude?
- Mnogo ljudi s kojima sam razgovarao u Bosni reklo mi je da su se prije nekoliko godina slagali s idejom da se Karadžića uhiti i preda sudu u Haagu. U međuvremenu, izgubili su vjeru u Haaški sud i ne znaju hoće li se pravda dostići. Pitao sam ih što bi onda htjeli da se dogodi, a oni su mi rekli “da ga ostave u nekom gradu”. Ne mogu reći da je to mišljenje svih ljudi u Bosni, ali mi je jasno da, ako ne vjeruju da će ga međunarodna zajednica ikada uhvatiti, zašto bi onda vjerovali da će ga ikada osuditi. Richard Gere nije se složio s tom teorijom i sa završetkom filma, on misli da muslimanski narod nije osvetoljubiv i ne bi ubili Karadžića kad bi ga netko izbacio usred muslimanskoga grada. Četiri sata smo Gere i ja raspravljali o završetku filma i on je na kraju popustio.

NACIONAL: Na temelju čega ste odabrali Ljubomira Kerekeša za ulogu Radovana Karadžića?
- Upozorio bih da on ne glumi Karadžića nego kombinaciju Karadžića, Mladića i drugih ratnih zločinaca. Na audiciji smo imali mnogo Muslimana, Srba, Engleza i Amerikanaca, zapravo glumaca iz svakog dijela Europe. Na kraju smo odabrali Kerekeša, hrvatskoga glumca koji je glumio u komedijama, što mi je bilo zanimljivo. On je imao onu aroganciju koju sam primijetio na videosnimkama Karadžića. Dobro je što je on za američku publiku potpuno nepoznat glumac jer kada, primjerice, Jeremy Irons glumi negativca, onda to publici izgleda lažno. Kerekeš će, kao novo lice, publici izgledati autentičnije.

NACIONAL: Kako to da ste odlučili snimati u Bosni ako mnogi Amerikanci misle da to područje ni dan-danas nije sigurno?
- To je bio problem jer je Sarajevo grad na UN-ovoj listi u koji se ne preporučuje putovanje, na istoj listi su Irak, Iran i Pakistan. Čisto je ludilo to što UN izjednačuje Bosnu s Irakom. Sarajevo je predivan grad, filmski život je sve vitalniji, ali smo imali problema kad smo trebali unajmiti svjetlo ili kamere, zbog čega smo morali sve vući sa sobom. Bilo je čudnih situacija, osiguravajuća društva rekla su nam da ne smijemo snimati u Bosni. Kad sam rekao da inzistiram na tome, rekli su da glumci moraju imati tjelohranitelje iako im doista nisu trebali. Ljudi misle da rat u Bosni još traje, tako su mislili ljudi iz osiguravajućeg društva u Los Angelesu. Nemate pojma što smo sve trebali potpisati prije dolaska u Bosnu. Primjerice, odvjetnica osiguravajućeg društva je tražila da svi novinari iz originalne priče potpišu pristanak da se film snimi, što su oni i napravili. Nakon toga je rekla da i Radovan Karadžić mora potpisati pristanak. Rekao sam joj: “Ovo je jebeno fenomenalno. Probajte vi dobiti njegov potpis. Jeste li vi uopće normalni?”

NACIONAL: Što ste naučili od Gerea, što ste dobili od njega?
- Mnogi glumci, kad žele nešto reći, žale se na smještaj ili na šminkericu, i žele da ih odmah snimate u krupnom planu. Takvi ne pričaju o umjetničkoj strani svoje glume. Gere je, za razliku od njih, potpuno posvećen poslu. Mnogo smo pričali o ovom filmu, želio sam čuti i njegovo mišljenje. Uživam u takvim razgovorima, a ne o tome zašto ga nisam snimio u krupnom planu. Uživam i kada se ne slažemo, da bismo došli do toga kako najbolje snimiti neku scenu. Gere ne samo da je pomagao dok smo snimali film, nego i dok sam ga montirao. Tijekom četiri ili pet mjeseci koliko je trajala montaža, ja sam mu svaka tri do četiri tjedana slao novu verziju filma. On bi je analizirao i rekao, primjerice, “sjećam se da je kod ove scene bio snimljen sjajan trenutak koji se nepotrebno izostavio”. Čak i ako se isprva ne bih složio s njim, ubrzo bih shvatio da je on u pravu. Takav odnos imao sam i s Gregom Kinnearom na snimanju “Matadora”. Ako svi želimo napraviti jednak film, onda je dobro kada svi sudjelujemo u tome.