Scena iz odličnog 'Blacklanda' Árpáda Schillinga, najintrigantnijega mađarskog redatelja, u kojoj Olimpijac izbjegava doping-testNa posve bijeloj sceni stoji mađarski Olimpijac, osumnjičen za doping, koji neuspješno pokušava izbjeći kontrolni test tvrdeći da se ne može pomokriti. Svlači se i penje na stol, a članovi odbora zaduženi za pretrage silom mu daju velike količine vode kako bi obavio zadatak. Dok ispija čašu za čašom, oni netremice bulje u njegove genitalije sve dok se nije pomokrio.

Riječ je o sceni iz "Blacklanda", političke glazbene satire Árpáda Schillinga, "enfant terriblea mađarskog teatra", koja je na petom Festivalu svjetskog kazališta u Zagrebu doživjela ovacije. Publika je sjajne glumce iz njegova teatra Krétakör, što znači krug kredom, tri puta zvala na pozornicu i od srca se nasmijala apsurdnim situacijama u kojima su ocrtavali mađarsku zbilju nakon ulaska u EU. Najviše smijeha izazvala je upravo scena s mađarskim atletičarem koji je pokušao prevariti sistem.

Ta je predstava odlično oslikala ideju ovogodišnjeg Festivala: prikaz angažiranih, a istodobno najpopularnijih predstava sezone koje su režirali najtraženiji redatelji Europe i svijeta. Uz Schillinga, publiku je ugodno iznenadio i francuski teatar Joëla Pommerata temom o odnosu roditelja i djece, dok su ostale redateljske zvijezde ponudile kritičke interpretacije klasičnih tekstova. Primjerice, ruski doajen Pjotr Fomenko, koji je predstavom "Rat i mir" već gostovao na Festivalu, sada je došao s Čehovljevom pričom "Tri sestre", najskupljom predstavom Festivala. Prema riječima umjetničkih ravnatelja Ivice Buljana i Dubravke Vrgoč, budžet festivala bio je 1,8 milijuna kuna, a svih 11 izvedbi šest predstava, izvedenih u HNK, ZKM-u i kazalištu Komedija, bilo je rasprodano - vidjelo ih je više od 4,5 tisuća gledatelja što potvrđuje veliko zanimanje zagrebačke publike za dobre kazališne predstave.

Predstava "Blackland" govori o sadašnjosti zemlje u tranziciji "crne do srži" - o korumpiranosti vlade, nasilju u obitelji i samoubojstvima, a nastala je na temelju SMS poruka u kojima su opisane najgroznije dnevne vijesti. Zatim je tekst tih vijesti projiciran na platnu i karikirano otpjevan, a nakon toga uprizoren uz puno humora u kratkim scenama, gotovo skečevima. U predstavi su bile zapanjujuće tri stvari: odabir teme, vrlo originalan redateljski pristup i odlični glumci, odjeveni u crne frakove, koji su pokazali hrabrost i spremnost na sve pa tako i na totalno razodijevanje. To je posebno došlo do izražaja u mračnoj sceni, jednoj od ključnih u komadu, kojom su ilustrirali mučenja zatvorenika u Abu Ghraibu te uputili kritiku Bushevoj vladi i bešćutnoj Europi.

SLOVENAC DIEGO DE BREA predstavio se predstavom 'Sumrak bogova' u izvedbi SMG-a iz Ljubljane, nastaloj prema scenariju Viscontijeva filma Schillingu su tek 34 godine, stidljiv je i introvertiran, ali "vjeruje u kazalište koje će uzdrmati svijet". Uz Budimpeštu, režirao je u Beču, Hannoveru, Berlinu i Milanu, a za režije je dobio nekoliko važnih kazališnih nagrada, primjerice Stanislavskog za režiju Čehovljeva "Galeba". Europa ga slavi kao jednog od najoriginalnijih i najinovativnijih redatelja, a njegove predstave uvijek se očekuju s velikim uzbuđenjem i publicitetom. Glumačku karijeru počeo je sa samo 17 godina, a već je na akademiji u Budimpešti režirao osam predstava, naznačivši svoj budući put - orijentaciju prema glumcu i eksperiment.
Širom Europe poznat je po specifičnoj metodi rada, tzv. strategiji ljetnih kampova. Izvan Budimpešte iznajmio je prostor bivših vojarni i u njih pozvao mlade glumce da mu se pridruže u kazališnom istraživanju. Htio je vidjeti što ta prva generacija mladih ljudi, odraslih u demokraciji, misli o društvu u kojem živi i kakav ima odnos prema slobodama koje ih okružuju. Osigurao im je skromni smještaj i redovite obroke, primjerice gulaš, te postavio stroga, gotovo vojnička pravila života. Naglasak je bio na intenzivnom istraživačkom radu. Neki su se ubrzo pobunili, a najviše ih je razočarao - manjak deserta. Schilling je na kraju zaključio da nova generacija ima puno banalniji odnos prema demokraciji nego njegova. Naime, od demokracije su prihvatili konzumerizam i hedonizam, ali ne i političku, društvenu i moralnu odgovornost. Zaključio je da se upravo tim problemom treba baviti njegov teatar - ispitivanjem sadržaja demokracije u Mađarskoj i Europi.

Francuski redatelj i pisac Joël Pommerat u zadnje je dvije godine apsolutna zvijezda europskog teatra - na festivalima osvaja brojne nagrade, publika skandira na njegovim predstavama, a mediji prate svaki njegov korak. Za razliku od ostalih francuskih redatelja, poznatih po ekstravagantnim ispadima, Pommerat je antizvijezda: jednostavnog ponašanja, nalik na "dečka iz susjedstva" i nesklon produciranju u medijima, ali iznimno posvećen radu i ozbiljnim, angažiranim temama.
FRANCUZ JOËL POMMERAT, apsolutna zvijezda europskih festivala Proslavio se na kazališnom festivalu u Avignonu na kojem je gostovao s čak tri komada, a u Zagrebu se predstavio provokativnim komornim djelom "To dijete" u izvedbi svoje trupe Louis Brouillard. Predstava je inspirirana šokantnim, istinitim iskazima majki o problemima današnjih roditelja, a francuska ju je kritika prošle godine proglasila kazališnim događajem sezone. Komad je nastao na neuobičajen način. Naručio ju je Fond socijalne skrbi Calvados postavivši Pommeratu nekoliko uvjeta: da se predstava temelji na pričama stanovnika d'Hérouville Saint-Claira, da se izvodi u domovima kulture i da omogući interakciju s publikom.

Pommerat nije bio oduševljen zadatkom, ali je ipak na kazališni način odgovorio na pitanje - što danas znači biti roditelj. Kada je shvatio da u projektu može spojiti umjetnost i društvenu situaciju, dva područja koja se - kako kaže - više ne dodiruju, odlučio je prihvatiti i taj izazov. Deset je dana razgovarao s nepoznatim ženama o odnosima u obitelji i odgoju djece, sakupivši veličanstvenu zbirku potresnih svjedočanstava. To ga je inspiriralo da napiše seriju tekstova koje je zatim postavio na scenu.

Najpoznatiji turkmenski glumac Anna Mele, poznat u Europi kao "kazališna zvijer", doputovao je u Zagreb, kako kaže, "sa svojim čarobnim ćilimom koji ne leti, ali ima posebnu energiju, čak i miris". Na scenu je istrčao poput skitnice, u pletenoj tunici, s pastirskom torbicom i krpenom lutkicom oko vrata te je uz zvuk zvončića napravio nekoliko krugova. Zatim je na podu rasprostro izlizani tepih, složio oko njega tri grane koje su simbolizirale kćeri kralja Leara, kutljačom zagrabio malo pijeska iz vrećice i započeo jednosatnu monodramu "Kralj Lear", nastalu prema motivima čuvene Shakespearove drame. Ekspresivno je izvodio sve likove, oponašao kas konja i svirao na drombulji transponiravši "Kralja Leara" u ambijent pustinjskog Turkmenistana, bivše republike Sovjetskog Saveza koju najčešće poistovjećujemo s naftom i bivšim predsjednikom diktatorom Saparmuratom Nijazovim Turkmenbašijem.

"Uvijek nastupam na tepihu", objasnio je Anna Mele. "U Turkmenistanu žive nomadi i u njihovim životima tepisi imaju važnu ulogu. Moja majka ih je tkala, a rade se od ovčje vune i jareće dlake kojom se na rubovima stvara crni, zaštitni okvir. Čovjek spava na sredini tepiha, a crni rub štiti ga od zmija."

Iako je njegov otac želio da mu sin studira medicinu, upisao je filmski fakultet u Aškabadu. Po povratku iz vojske u Afganistanu, u aškabatskom kazalištu mladih susreo je zanimljivog redatelja Ovliakulija Kođakulijeva s kojim je osnovao prvi nezavisni teatar u Turkmenistanu - Awara, što je zapravo simboličan naziv, a znači hodočasnik. Zajedno su napravili niz predstava utemeljenih na Shakespearovim djelima. Zbog političkih razloga redatelj je morao emigrirati u Taškent u Uzbekistanu, no njihova se suradnja nastavila.

Anna Mele, najbolji turkmenski glumac Predstave osebujnog flamanskoga glumca, redatelja i majstora joge Luca Percevala, trenutačno zaposlenog u čuvenom berlinskom teatru Schaubühne, smatraju se najatraktivnijima u Europi. U Zagrebu se predstavio novom interpretacijom najvažnijeg djela Arthura Millera "Smrt trgovačkog putnika". Priču je skratio i smjestio u današnju Njemačku, a likove obitelji Loman postavio ispred televizora i raskošne šume koja simbolizira džunglu surovog kapitalizma. "Bio sam inspiriran iskustvom svog oca. I on je dobio otkaz i otišao u mirovinu pa se u tim danima, kao i mnogi Nijemci u njegovoj situaciji, nije odvajao od televizora, tupo mijenjajući programe", rekao je Perceval koji je nedavno potpuno promijenio način života shvativši da mu izmiče kontroli. Tada je joga u njegov život unijela mir i višak energije.

Malo razočaranje Festivala bilo je gostovanje Slovenskoga mladinskog gledališča iz Ljubljane svojim prošlogodišnjim hitom "Sumrak bogova" u režiji Diega de Bree. Ova visokoestetizirana predstava inspirirana je kultnim filmom "Sumrak bogova" Luchina Viscontija, dakle usponom nacizma u Njemačkoj u tridesetim godinama prošlog stoljeća, no nedostajalo joj je dinamike, ritma i glumačke strasti.