BORIS LEINER (50), najbolji bubnjar novog vala, koji je svirao s Azrom, Vješticama i Šo!Mazgoonom, 19. listopada prvi put izlaže svoje skulptureOvaj gipsani rad zove se ‘Glazbena torta’ i na njoj sam prikazao sve faze glasovnog razvoja, od primordijalnog krika na početku ljudske civilizacije do rocka i elektronske muzike u 21. stoljeću. Evo, tu je reljef harfistice, ovo je pijanistica, a ovo sam ja za bubnjevima. Stavio sam i natpis: Život je duga pjesma, ali arija prestaje prerano za sve”, objasnio je Boris Leiner (50), jedan od najboljih bubnjara bivše zemlje, najpoznatiji kao član novovalne rock skupine Azra, kojemu se 19. listopadaotvara u Čakovcu, a zatim u studenome i u Zagrebu, prva samostalna, a odmah velika izložba skulptura.

Karijatida od kredeLeiner je svirao u Azri, Aerodromu, Vješticama i Šo!Mazgoonu, ali je i studirao likovnu umjetnost na akademijama u Zagrebu i Utrechtu. Prijašnjih godina napravio je u tišini nekoliko portreta poznatih, primjerice, Relje Bašića, Boška Petrovića i Arsena Dedića te Sai Babe, no tek se zadnje dvije godine nakon obiteljske tragedije - gubitka kćeri - sklonio od svjetla reflektora i bacio na glinu, gips, aluminij i žicu. Najviše pozitivnih kritika dobio je za svoj rad “Pjesnici”, za koji čak dobiva, kaže, i narudžbe, a pokazao ga je na zajedničkoj izložbi glazbeno-likovnih umjetnika “Idi za srcem”, održanoj 1999. u ZKM-u.

PRVA I NAJBOLJA postava Azre: Branimir Štulić, Mišo Hrnjak i Boris Leine, velike zvijezde početkom 80-tih “Ova skulptura je ‘Omladinka s mobitelom’”, nastavio je Leiner objašnjavati svoje skulpture u ateljeu na Gornjem gradu. “Za nju su me inspirirali današnji omladinci, koji hodaju gradom glave zagnjurene u brojeve mobitela i ne vide ništa i nikoga oko sebe. Ova aluminijska se zove ‘Smrt bijela kost’ i označava oplakivanje mrtvog ljubavnika, a ova od glinamola je ‘Jalova plesačica’. Na Akademiji su nas učili da radimo kompaktne forme, jer ih je lakše lijevati, međutim, ja volim ples oblika - i rupa je oblik - pa zato radim tim stilom.”

NACIONAL: Što vas je ponukalo da tek sada, više od dva desetljeća nakon što ste upisali zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti, priredite svoju prvu samostalnu izložbu skulptura?

- Sve ove godine svoju sam lijenost objašnjavao fazom akumulacije. No zbog nesretnih okolnosti zadnjih godina povukao sam se iz svijeta rock and rolla i bavio kiparenjem u terapeutske svrhe. Picasso je rekao da ništa vrijedno nikada nije nastalo bez usamljenosti i imao je pravo. Tom izložbom u Čakovcu i u Zagrebu zatvaram puni krug - 30 godina “rockanja” i povratak kiparstvu. Dakle, idem iz jednog nesigurnog posla u drugi.

IAKO JE BUBNJAR, Leiner na pločama i koncertima često pjeva NACIONAL: Kako je nastala vaša prva skulptura?

- To je bila karijatida od krede. Nastala je pod satom matematike u gimnaziji. Dok su ostali vadili brojevima korijenje na živo, ja sam skrivećki rezbario nožićem u školskoj kredi malu karijatidu. Nekoliko godina kasnije tu sam krhku ženicu, koja je u međuvremenu i pukla u struku na dva dijela, predao kao domaći rad za upis na ALU, i prošao.

NACIONAL: Uglavnom radite portrete, primjerice, napravili ste portret Relje Bašića, Boška Petrovića, Arsena Dedića i Johnnyja Štulića. Kako ste se opredijelili baš za portret, dakle, za ljudsko lice, i što najviše želite izraziti portretom - karakter, osjećaje?

- Zanimaju me ljudi od formata, majstori svog posla, velikani duha. A lice je ogledalo duše, život se piše na licu. Prisjećam se grotesknog i deformiranog, a istovremeno zanimljivo lijepog lica slavnog pisca Henryja Millera, zatim lica skladatelja Igora Stravinskog pa Keitha Richardsa iz Rolling Stonesa. Ali nije dovoljno biti dobar zanatlija, treba biti tankoćutan i moći izraziti suptilnost karaktera u svom stilu. Završavao sam portret prijatelja Srđana Sachera kad mi je rekao: “A kad će umjetnička intervencija? Osjećam se kao kod ‘šnel’ fotografa.”
Likovni orkestar

NACIONAL: Osim portreta, radite i falusne simbole s prikazima orgija. Hoćete li i njih izložiti na izložbi? Kako su oni nastali? Jesu li oni odraz vaših seksualnih maštarija?

- Strasna potreba za interpretacijom seksualnog čina muči me od davnina. Erotika je polje s kojeg se lako sklizne u vulgarnost. U tim prikazima slavim život, jer je libido, uz ljubav, glavna pokretačka energija. Žena me fascinira u svim svojim pojavnim oblicima i oblinama. Ja ne otkrivam, ja samo bilježim noćne aktivnosti vođen putenom strasti.

NACIONAL: Radite u bronci, žici, gipsu. Koji vas materijal najviše privlači?

- Najradije gnječim glinu. Meka i podatna, ona bilježi najfiniji trag ruke. S druge strane, blato je poveznica mog djetinjstva provedenog u Slavoniji i Međimurju. Veli se da je glina rođenje, gips smrt, a bronca uskrsnuće skulpture. Bronca je finale u obradi, ali je i najskuplja pa često rad ostaje u gipsu ili terakoti.

S ČLANOVIMA njemačkog reggae benda Freedom Lovers s kojima je svirao 1993. u zapadnom dijelu Berlina (lijevo). Hrvatsku je napustio početkom rata, a vratio se nakon tri godine NACIONAL: Kako biste definirali svoj kiparski stil? Naime, oblici su vam jako razvedeni, skulpture nisu kompaktne…

- Tonko Maroević moje hrvanje s materijalom naziva morfološki pluralno i stilski eklektično. Moja djelca su žanrovski različita i ovise o mom trenutačnom duhovnom stanju, katkad nastaju spontano, a pokatkad po narudžbi. Tvrdoglavo inzistiram na figuraciji, ali ne klišeiziranoj, jer se bojim prosječnosti. Na Akademiji su nas učili da kip bacimo s vrha brda. Sve ono što se odlomi i otpadne je suvišno. Ali mene privlači i razvedena i rupičasta forma. Dakle rupa, crna rupa kao negativni prostor, kao izvrnuti Svemir, jednako mi je važna kao i puni volumen.

NACIONAL: Još ste 1998. osnovali likovno-glazbenu koloniju Likovni orkestar čiji su članovi, primjerice, Davor Gobac, Ivica Percl, Damir Urban, Jadranka Bastajić Yaya i drugi već iduće godine imali izložbu “Idi za srcem” u ZKM-u. Možete li se prisjetiti tih dana i ispričati više detalja o toj inicijativi?

- Ima puno glazbenika čiji se umjetnički talent pretače iz medija glazbe u medij likovnosti. Ideja mi je bila da nas okupim i prezentiram na zajedničkoj izložbi. Nazvao sam koloniju Likovni orkestar i izlagali smo u nekoliko gradova. U tome su mi puno pomogli Sandra Babac i Aco iz udruge “Idi za srcem”. Priča je trebala imati i humanitarni karakter - od prodaje radova postotak je trebao ići u fond “Gladni glazbenik”. Ali nismo prodali ništa, a kad su nam iz Nove Gradiške vratili slomljeni rad Žana Jakopača, i to bez isprike i naknade štete, ugasio sam projekt.

Poznanstvo s Johnnyjem ŠtulićemNACIONAL: Bistu Johnnyja Štulića napravili ste još prije 20-ak godina. Ta je bista bila izložena na pozornici na koncertu “Johnny, vrati se”. Je li bio zadovoljan rezultatom?

- Prvu verziju Johnnyjeve biste napravio sam još u Utrechtu za vrijeme studija na likovnoj akademiji, a drugu po sjećanju za vrijeme snimanja filma “Sretno dijete”. Zamišljena kao umjetnička provokacija, poput spomenika narodnom heroju, trebala bi stajati pokraj Kulušića, kultnog kluba iz doba novog vala. Kad ju je Johnny vidio, poručio je da ga ja želim pokopati živa. On na sve gleda crno - očito ima premalo sunca tamo u Nizozemskoj gdje godinama živi.

NACIONAL: Od 1979. bili ste bubnjar zagrebačke grupe Azra. Kako danas gledate na svoj dolazak u bend, prve koncerte, prve ploče? Što vam je to značilo kao mladom rockeru iz Čakovca?

- Potkraj 70-ih došao sam na studij u Zagreb i nisam znao tko mi nosi glavu. Bio sam jedan od stotine frustriranih studoša koji nisu znali što hoće, ali unatoč tome, to su htjeli odmah. Štulića sam upoznao 1978., koji je to naše osjećanje jasno i glasno artikulirao u pjesmama. U Zagreb su zatim došli Pankrti i Stranglersi donoseći novi zvuk i frišku energiju. Fascinirala me snaga buntovnih poruka Štulićevih stihova i zarazne melodije tako da sam se u to bacio bez ostatka i bez otpatka. Bili smo drukčijeg svjetonazora i pogleda na show business od drugih bendova, zapravo, nismo znali zakonitosti posla i brdo love nam je iscurilo kroz prste. Johnny je vojničkom disciplinom vodio Azru i znao je govoriti da samo gladni trbusi daju dobre boksere. A mi smo bili itekako gladni - gladni svirke, žena, ljubavi i kruha.

Povratak zanimanja za AzruNACIONAL: Kako biste definirali vaš odnos?

- Johnny i ja smo bili prijatelji koji sve dijele. Od besparice do hrpe para, od zajedničkih snova do žena. Johnny je 1984. otišao u Nizozemsku s “jednostavnim” planom da snimi album na engleskom jeziku, nađe dobrog basista i osvoji svijet s Azrom. Na njegov poziv ostavio sam sve i došao u Utrecht. To je simpatičan grad ispresijecan kanalima zamućene vode koju premošćuju stotine mostova. Sjetio sam se mame kako mi govori: “Pazi samo da ne završiš ispod mosta kao klošar.” Matematički gledano, opasnost je bila velika. Snimali smo onu nesretnu ploču “It Ain’t Like In The Movies At All” i bili u stalnoj potrazi za basistom. Nije lako naći Trećeg čovjeka. U očaju smo dali oglas u novine. Javio nam se telefonom basist s bogatim iskustvom. Željno smo ga čekali u stanu kad je zazvonilo. Otvorio sam vrata, a kad tamo crnac s bijelim štapom. Pomislio sam, slijepi prosjak i već sam vadio kovanicu iz džepa kad se predstavio: “Ja sam vaš basist.” O, živote! Ajde dobro, isprobali smo ga. Super je svirao, ali ipak - ne hvala. Bojali smo se da nam u žaru svirke ne padne s bine. “See you later”, dobacio nam je na odlasku.

NACIONAL: O Johnnyju Štuliću i njegovu sukobu sa suradnicima govorilo se svašta. Kakav je zapravo bio kao vođa benda, kao pjesnik, kao prijatelj? Jeste li ikada nakon prekida komunicirali?

- Johnny je pjesnik, a “pjesnici su čuđenje u svijetu”. U početku je bio vulkan kreativne energije, prodoran i plodan pa smo ga slijedili bez pogovora. Vježbali smo i manijakalno tulumarili. Sjećam se kad smo 1980. trebali putovati u Dubrovnik na svirku. Snježna je mećava okovala zemlju. Stali su vlakovi i avioni u zraku. Johnny je donio suludu odluku da idemo taksijem za Rijeku pa obalom do Dubrovnika. Stigli smo održati koncert, a čitava je zarada otišla na taksi. Nije nam bilo drago, ali Johnny nas je umirio riječima: “Jesti se ne mora, ali svirati se mora!” Zbog svoje konfliktne naravi zavadio se s mnogima, pa i sa mnom. Rastali smo se u svađi i nismo se čuli ni vidjeli punih 16 godina.

NACIONAL: Kako tumačite današnji veliki revival zanimanja za Azru među klincima od 20-ak godina, koji štuju Johnnyja kao svog muzičkog gurua? Je li to pomalo precijenjano?

- Johnny je pjevao kako je govorio, govorio kako je mislio. S Azrom sam proveo najluđe godine života. Iako su pjesme još žive, Azra je spomenik vremena koje se ne može vratiti. Azra je snažno utjecala na emocionalni doživljaj svijeta kroz nekoliko generacija. Njegov povratak bio bi tsunami. On to nikad nije radio zbog para i zato cijenim njegovo NE. I kao što danas pjeva umorni buntovnik Bob Dylan “I used to care but things are a changin” tako i Johnny danas uživa u nekom drugom sportu.

NACIONAL: S 15 godina imali ste prvi bend - čakovečki VIS Kanibali. Zašto ste osnovali bend, a niste, recimo, priredili izložbu ili predstavu? Dakle, otkuda ljubav za bubnjanje?

- U obitelji nisam imao umjetnika, no moja mama je hrabra umjetnica života jer je sama fino odgojila troje djece kao samohrana majka. Ritmička pulsacija bubnjeva hipnotički me privlačila. Lupanje bubnja je direktna komunikacija sa svemirom - to je čisti seks. Kakvo samozatajno crtanje! Svjetla pozornice i vrišteće curice - to je pravi ekshibicionizam, meni tako drag.

NACIONAL: Početkom devedesetih otišli ste u Europu gdje ste surađivali s nekim bendovima - u Pragu, Kopenhagenu i Berlinu. O tome se malo zna u Hrvatskoj. O čemu se radilo?

- Kad su 1991. pali balvani u Kninu kao prve žrtve bezumnog rata, pobjegao sam u Berlin sa zadatkom da Vještice pokušam prodati na Zapadu. Iako je Berlinski zid bio srušen, duboka kulturno-povijesna rana još je dijelila grad. Izabrao sam zapadnu umjetničku četvrt Kreuzberg. Tu su prije mene pločnike gazili David Bowie i Nick Cave. Tu postoje stotine klubova s bendovima iz cijelog svijeta. U početku sam, da bih preživio, svirao u metrou za siću. Das Leben ist kein Zuckerschlecken - život nije samo med i mlijeko. Zatim sam preko oglasa našao bend Love Sister Hope, simpatične Nijemce s kojima sam snimio dva CD-a i svirao diljem Njemačke. Svirao sam i u reggae bendu Freedom Lovers. Uz to sam sredio svirke Vješticama. No nakon tri godine bez kvantnog skoka vratio sam se kući.

NACIONAL: Kako je tekao vaš muzički razvoj nakon Azre?

- Uz Azru, Vještice su moja velika ljubav. Raditi s Maxom i Sacherom, koji je najveći alternativac naše scene, bio je izazov i veselje. Ove smo godine ponovo pokrenuli Vještice, ali bez Maxa. S nama su mladi Miljan Bakić i Janko Novoselić. Razlog su nove pjesme koje se godinama kristaliziraju u retortama kućnog laboratorija alkemičara Sachera. Te pjesme nisu pop, to je ozbiljna, suvremena glazba, začudnih poliritmičkih obrazaca i finih melodija. A sviram i blues za moju ranjenu dušu u bendu Big Brothers.

Novi izazovNACIONAL: S Vješticama ste išli na europske turneje, nastupali ste na koncertima “Rock Against the War” u Pragu i Berlinu, koje je prenosio MTV. Postali ste prvi hrvatski bend koji je upisan u svjetsku glazbenu internet enciklopediju www.allmusic.com. Koja je bila ideja benda?

- Mi smo bili odrasli na angloameričkoj pop rock glazbi. Nakon Azre bio sam sit rocka, trebao mi je novi izazov. Moj prijatelj Sacher stvarao je neku otkačenu i originalnu glazbu. On me natjerao da iziđem iz kockastog rocka i zaokrenem prema poliritmiji. Osnovna ideja nam je bila totalno drukčija glazba. Stilski prepoznatljiva pentatonska melodija začudnih aranžmana i ritmova, dalje od uniformiranosti i reciklaže starih muzičkih rješenja. Više od godine dana smo Max, Sacher i ja bili zatvoreni u garaži i otkrivali nečuveno. Pokušavali smo se dovesti u dječje stanje igranja s glazbom. Picasso je rekao da mu je trebalo četiri godine da nauči crtati kao Rafael, a čitav život da bi crtao kao dijete.

NACIONAL: Što vam je osnovni pokretač u umjetničkom radu?

- Nepredvidljiv život i strah od smrti. I zahvalan sam nebu da mogu stvoriti nešto opipljivo iz zone fikcije, pa makar to bila i umjetnost.

NACIONAL: Što vam je bilo najuzbudljivije u rockerskoj fazi života?
- Bilo je razvratno uzbudljivo, no bojim se da čitatelji nemaju želudac za takve priče. Osim toga, i moja mama će ovo čitati.