Objavljeno u Nacionalu br. 620, 2007-10-02

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO

Apsurd, đavolje oružje

Masovni zločin plod je mržnje što proizlazi iz osjećaja da je čovjek u pravu kad brani ideju, narod, državu. Kad je spreman u ime discipline, reda i poretka ubijati neovisno o tome ubija li za državu koja se raspada, Jugoslaviju, ili onu koja je trebala nastati, Veliku Srbiju

Zoran FerićZoran FerićMile Mrkšić dobio je 20 godina. To je 7300 dana. U Vukovaru je poginulo 3000 ljudi. Pukovnik Mrkšić, zapovjednik napada na gradi dobio je samo 2,43 dana zatvora po oduzetom ljudskom životu. Veselin Šljivančanin dobio je 5 godina. Na Ovčari je stradalo 260 ljudi. Šljivančanin, koji je odgovarao samo za mučenje, dobio je 7,01 dana zatvora za mučenje jedne osobe. Kad bi se Mrkšićeva kazna pretvorila u godine, to bi iznosilo 0,00666 godina po ubijenom Vukovarcu. Brojke govore same za sebe, pogotovo šestice na kraju. Nekoliko sam puta to izračunao. Apsurd je, očito, đavolje najjače oružje. Jedna ubijena vukovarska osoba u međunarodnome platnom prometu vrijedi nešto malo više od 2 dana zatvora. Ima li gdje jeftinijeg ljudskog života nego na Međunarodnome sudu za ratne zločine koji su osnovale Ujedinjene nacije. Njihov neboder na East Riveru ima više katova nego što se pojedinim ratnim zločincima dosuđuje godina zatvora. To su brojke koje su ovih dana ogorčile čitavu Hrvatsku i barem na trenutak je, usred predizborne kampanje, ujedinile u tom osjećaju. Apsurd je opet pobijedio i ruga se onima koji su patili i poginuli i onima koji još uvijek pate živi. I patit će dok su god živi. No, gdje se skriva taj đavo koji ljudskim bićima nanosi toliko boli? Sasvim sigurno u politici.


U filmu “Predskazanje“ sin đavolov rodio se u obitelji političara i na kraju u politici i završio. Visoka politika nedvojbeno je jedno od đavolovih najjačih utočišta kao što su to i sudovi ili velike odvjetničke tvrtke. Vidjeli smo u “Đavoljem odvjetniku“ koji je upravo prošloga tjedna prikazan na televiziji, kad su nam stigle vijesti iz Haaga. U Bulgakovljevu romanu “Majstor i Margarita“ đavo se pojavljuje usred komunističke Moskve u eri stravične političke represije. I to je sasvim sigurno jedno od njegovih boravišta, kao što su to i Auschwitz, Jasenovac, Keraterm, Ovčara… Međutim, ova metafora univerzalnoga zla, personificirana u Luciferu, sotoni ili vragu, upozorava nas na univerzalnu prirodu zla. Ono nešto što je bilo zajedničko esesovcima u Auschwitzu, ustašama u Jasenovcu ili pukovnicima i majorima JNA u Vukovaru. Je li masovni zločin plod sadizma kao što je, nedvojbeno plod sadizma nabijanje starice na kolac? Neće biti. On je najčešće plod mržnje, a ovakva mržnja pak proizlazi iz osjećaja da je čovjek u pravu kad brani ideju, narod, državu. Kad je spreman u ime discipline, reda i poretka ubijati za tu ideju, narod i državu neovisno o tome ubija li za državu koja se netom raspada, Jugoslaviju, ili onu koja se trebala tek formirati, Veliku Srbiju. Siguran sam da su masovne zločine u povijesti najčešće činili štreberi. Oni koji su čitavu stvar malo preozbiljno i preosobno shvatili. Štreberi u politici, vojsci, tajnim službama ili sudstvu generatori su najstrašnijega apsurda. Grabežno umorstvo lakše je shvatiti. Moderna je individualnost iznjedrila i golemu količinu egoizma koji sasvim otvoreno vlada velikim biznisom, koji pokreće i politiku. I to je, dakako, đavolja rabota. Ali što pokreće tipove poput Šljivančanina ili Mrkšića? Jesu li oni zapovijedali napadom isključivo zato da pobijenima maznu marke iz čarapa ili povade zlatne zube? Vjerojatno ne. Oni su nešto branili. Jugoslaviju, komunizam ili srpstvo, svejedno. Oni su se štreberski stavili u službu onoga za što su mislili da je dobro. Onoga što su učili u školi. Ustaše su zli. Oni su ubili u Jasenovcu mnogo Srba i komunista. Možda je nekomu od njih dok je zapovijedao pred očima stalno bila slika Ciglane ili Gradine. Gadan je to štreberaj.

Povijest nam svjedoči o tome da se veliki igrači obično izvuku i da ceh plate sitni štreberi. Ponekad je to utjeha žrtvama. Ovaj put nije se dogodilo ni to. Štreberi nisu primjereno kažnjeni zbog šlamperaja tužiteljstva. A je li to stvarno šlamperaj ili opet nekakva đavolja matematika, čitat ćemo u memoarima neke Florence Hartmann za desetak godina. U istim novinama, na margini tih velikih vijesti i međunarodne političke groteske u koju se pretvorio sud u Haagu, dogodio se još jedan apsurd koji bi kao plod jednog drukčijeg tipa štreberaja možda valjalo zabilježiti. Na dojavu jednog asistenta u Baltic Modern Art galeriji u Britaniji policija je zaplijenila dvije fotografije poznate fotografkinje Nan Goldin zbog sumnje da su dječja pornografija. Jedna od djevojčica sjedi širom raširenih nogu i zbog toga je valjda spomenuti asistent pomislio da bi mogla nekoga uvrijediti. U istom broju Jutarnjeg gdje sam našao vijest o zapljeni fotografija na zadnjoj su stranici objavljene tri fotografije tek rođene gole djevojčice, izvjesne Nadje, tek rođene kćeri Tatjane Barbanove iz Altaja u Sibiru. Fotografije su dio vijesti o tome kako je spomenuta majka rodila djevojčicu od 7,75 kg, što je čini drugom najtežom bebom Guinessove knjige rekorda.

Na zadnjoj stranici novina nalazile su se, ne dvije, nego tri fotografije tek rođene gole bebe. Je li zbog toga trebalo zaplijeniti i spaliti sve primjerke Jutarnjeg, ali i Večernjeg, Novog lista i svih svjetskih novina koje su objavile fotografije gole bebe? Po kriterijima koji se primjenjuju na umjetničku fotografiju i dječje aktove izgleda da bi trebalo. A zašto to nije učinjeno? Da li zato što bi to bilo suludo? Vjerojatno ne. Još je luđe odmjeriti dva dana zatvora po mrtvom čovjeku, a ipak se događa. Zašto nitko nije reagirao? Zato što tek rođenu djevojčicu od skoro osam kila gledamo kao cirkuski, a ne seksualni objekt. Bolesna seksualnost je opasna prijetnja, a bolesna glad za informacijama u našoj je suvremenosti prihvatljiv modus ponašanja. A koliko ih ima po svijetu koji bi drkali na malu Nadju Barbarovnu? Po mjerilima paranoidne komesarske svijesti ovo bi trebao biti najveći pedofilski skandal u novome stoljeću, jer je globalnih razmjera. Mala se Nadja gola pojavila vjerojatno u više novina nego svojedobno karikature proroka Muhameda. Ali ništa. Masovni ubojice dobivaju 0,00666 godina po ubijenom ljudskom biću, plijene se umjetničke fotografije, a tisuće maloljetnih seksualnih ropkinja s krivotvorenim dokumentima legalno radi po europskim gradovima. Apsurd? Nastavlja se.

Vezane vijesti

Retro-sela za ugodnu starost

Retro-sela za ugodnu starost

U Švicarskoj gradit će se selo za oboljele od Alzheimera. Projektirano je da izgleda kao iz 50-ih godina kako bi ljude koji danas imaju 70-80… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika