Objavljeno u Nacionalu br. 620, 2007-10-02

Autor: Stjepan Mesić

EKSKLUZIVNO S EAST RIVERA

Mesićev dnevnik iz New Yorka

PREDSJEDNIK REPUBLIKE STJEPAN MESIĆ otkriva o čemu je sve razgovarao sa svjetskim vođama tijekom svog prošlotjednog posjeta New Yorku

Stjepan Mesić i Ban Ki-moon: predsjednik mu je iznio svoje viđenje prijeko potrebne reforme Ujedinjenih narodaStjepan Mesić i Ban Ki-moon: predsjednik mu je iznio svoje viđenje prijeko potrebne reforme Ujedinjenih naroda Petak poslije podne. Posljednji u nizu susreta što sam ih imao, otkako sam stigao ovamo u rano nedjeljno poslijepodne, kako bih na čelu hrvatskoga izaslanstva sudjelovao na 62. redovitom zasjedanju Opće skupštine svjetske organizacije. Moj je sugovornik glavni tajnik Ujedinjenih naroda, južnokorejski diplomat Ban Ki-moon. U pratnji suradnika otišao sam pješice prema zgradi Tajništva. Hotel u kojemu smo odsjeli praktično je preko puta sjedišta Ujedinjenih naroda. Tako izbjegavam u najvećoj mogućoj mjeri kretanje New Yorkom u koloni vozila pod policijskom pratnjom.

Dočekao me Ban Ki-moon i srdačno pozdravio. Razgovor je odmah počeo. Naravno, najprije o Ujedinjenim narodima i njihovoj toliko potrebnoj reformi. Naglasio sam ono što sam dan ranije rekao i u svojem govoru u Općoj skupštini: da je nezaobilazno pretvoriti Ujedinjene narode iz odraza svijeta kojega više nema, onoga iz vremena završetka Drugoga svjetskog rata, u instrument održavanja i očuvanja mira i stabilnosti, te građenja napretka u svijetu u kojemu živimo danas i u kojemu će živjeti generacije što dolaze.

Ban Ki-moon pozorno me saslušao, a potom me informirao koliko se daleko dospjelo u reformi Ujedinjenih naroda i koji se sljedeći koraci planiraju. Posebno mi je zahvalio što sam sudjelovao na sastanku na vrhu koji je prethodio zasjedanju Opće skupštine, a održan je na njegovu inicijativu kako bi se bavio samo jednom temom: klimatskim promjenama.

Ustali smo nakon pola sata. Na odlasku sam se obratio šefu kabineta glavnoga tajnika: “Poznajem generala Nambiara, bio je kod nas u Hrvatskoj.“ Doznao sam, naime, da je prvi čovjek u Ban Ki-moonovu uredu indijski diplomat, brat generala Satisha Nambiara, prvoga zapovjednika “plavih kaciga“ u Hrvatskoj. Indijac mi je odgovorio na tečnom hrvatskom jeziku i objasnio da je kao mladi diplomat sedamdesetih službovao u bivšoj Jugoslaviji. Šalim se: “Evo, vi govorite hrvatski, sreo sam ovdje više ljudi koji govore hrvatski, mogli biste razmisliti da naš jezik proglasite službenim jezikom Ujedinjenih naroda.“ Nasmijali smo se.

Ban Ki-moon mi je još rekao kako mu je tog jutra ministrica Kolinda Grabar-Kitarović predala pismo premijera Sanadera u vezi sa skandaloznom presudom Haaškoga suda tzv. vukovarskoj trojci, te dodaje kako će s pismom biti upoznati članovi Vijeća sigurnosti i Opće skupštine. Zahvaljujem mu. Znam da on više i ne može učiniti. Ponovno u hotelu skidam kravatu i presvlačim se u sportsku odjeću. Vrijeme je da krenemo, kroz neopisivu gužvu u samome gradu, ali i na autocesti, prema zračnoj luci što nosi ime ubijenoga američkog predsjednika Johna Fitzgeralda Kennedyja.


S PREDSJEDNIKOM IRANA Mahmudom AhmadinedžadomS PREDSJEDNIKOM IRANA Mahmudom AhmadinedžadomPutem prema aerodromu razmišljao sam o svemu što se događa poslije haaške presude Mrkšiću, Šljivančaninu i Radiću. Vijest o tome dočekala me kasno prije podne, kad sam došao u prostorije naše Misije pri Ujedinjenim narodima. Iskreno sam zaprepašten i ogorčen. Znam, međutim, da si kao predsjednik Republike ne mogu, a i ne smijem priuštiti luksuz da se prepustim emocijama. Razumijem naše građane koji već reagiraju, razumijem njihove motive i mogu se s njima samo složiti. No građanin smije biti bijesan, građanin smije i ne znati sve relevantne podatke, a ipak reagirati, ja to ne smijem. Zapravo, nijedan odgovoran političar to ne smije, ili - bolje rečeno - ne bi smio. Ali možda se zanosim iluzijama. Možda i previše očekujem, barem od nekih. Jer padaju već izrazi i prijetnje koji nemaju ama baš nikakve veze sa stvarnošću i koji nam u očima međunarodne zajednice mogu samo naškoditi. Ma kakva veleizdaja, ma kakav fijasko hrvatske politike, ma kakav prekid svake suradnje s Haaškim sudom!?

Diktiram izjavu za naše medije. Prvo - jasno izražena ogorčenost presudom, drugo - jednako jasno izražena potreba da se presuda revidira u nastavku postupka, kako bi se vratilo “ozbiljno poljuljano povjerenje u Haaški sud“ koji nam je pomagao i pomagat će nam i dalje u individualiziranju krivnje za počinjene ratne zločine. To je nešto na čemu inzistiram, nešto što sam dosad nebrojeno puta ponovio, a ponavljat ću i dalje: naime, da se samo individualiziranjem krivnje možemo suprotstaviti tezi o kolektivnoj krivnji naroda. Dakle: Haag nam je pomagao, Haag nam pomaže i trebamo ga i dalje. Ali kad se s nečim ne slažemo, onda ćemo to i reći - Haagu i međunarodnoj zajednici. I reći ćemo to mi, izabrani predstavnici građana.

Na kraju dodajem i ovu rečenicu: “Ne bi bilo dobro kad bi se ova presuda pretvorila u predmet predizborne kampanje.“ Možda se to nekima neće svidjeti, ali moram to reći. Heroji Vukovara i žrtve Vukovara zaista nisu zaslužili da postanu sredstvo kojim se bezočno manipulira u pribavljanju dnevnopolitičkih poena. Oni su zaslužili našu trajnu zahvalnost, ušli u povijesno pamćenje Hrvatske, ali nikada ne smiju ni za koga biti instrumentom stjecanja jeftine popularnosti.
Razmišljam: do izbora u Hrvatskoj ostala su još nepuna dva mjeseca. A za dva tjedna Opća će skupština, u skladu s ustaljenom praksom, saslušati izvješće o radu Haaškoga suda.

PREDSJEDNIK MESIĆ s izaslanstvom B'nai B'ritha, jedne od triju židovskih organzacija s kojima se sastao u New YorkuPREDSJEDNIK MESIĆ s izaslanstvom B'nai B'ritha, jedne od triju židovskih organzacija s kojima se sastao u New Yorku U ovim trenucima ja sam jedini od visokih predstavnika države koji u predstojećim izborima nema nikakvih vlastitih interesa. Iznio sam, doduše, nedavno prigodom otvaranja Zagrebačkoga velesajma svojevrsnu gospodarsku platformu, odnosno - kako sam tada rekao - naznačio granice ispod kojih nitko tko pretendira na to da vodi Hrvatsku ne bi smio ići, ali to je i sve, dalje neću ići, niti to smijem. A svi su drugi već do grla umočeni u predizborne okršaje. Nikako ne bi bilo dobro kad bi se to reflektiralo u zaoštravanju bilo prema Haaškome sudu, bilo prema međunarodnoj zajednici, odnosno Ujedinjenim narodima - osnivačima toga suda. Možda bi bilo najpametnije da ja odem na tu sjednicu Opće skupštine i da mirno i razložno kažem ono što u ovome trenutku u ime Republike Hrvatske treba reći. Još ću o tome razmisliti. A razgovarat ću i s premijerom. Vjerujem da će shvatiti. Jer u pitanju je ne Hrvatska za nekoliko tjedana ili mjeseci, nego Hrvatska u vremenu što je pred nama i u svijetu u kojemu živimo.

Usput: dan nakon sjednice o radu Haaškoga suda, Opća će skupština Ujedinjenih naroda odlučivati o novim nestalnim članicama Vijeća sigurnosti. Hrvatska je jedan od kandidata u tzv. skupini istočnoeuropskih zemalja, protukandidat nam je Češka. To je šansa koju ne bi trebalo propustiti, a još manje pokvariti. Izbor u Vijeće sigurnosti bio bi nam veliko priznanje, a ujedno i prilika da se dokažemo kao zrela demokratska zemlja, duboko i iskreno privržena idealima svjetske organizacije.
U zrakoplovu za Frankfurt rekapitulirao sam protekle dane u New Yorku koji su doista bili ispunjeni i zanimljivi.
Imao sam dva ključna istupanja, jedno na summitu o klimatskim promjenama, drugo u Općoj skupštini. Na tome “klimatskom summitu“, to mi se čini osobito zanimljivim, u cijeloj raspravi samo je jedan govornik pokušao uvjeriti okupljene kako globalnoga zatopljavanja nema, kako je to mit, te kako će se nepotrebno potrošiti golem novac za otklanjanje nečega što postoji samo u fantaziji pojedinih skupina. Bio je to češki predsjednik Vaclav Klaus. U svom negiranju očitoga ostao je potpuno usamljen, a mlaki aplauz zaradio je samo posljednjom rečenicom svoga govora: “Ako već želite štedjeti energiju, predlažem da počnete štedjeti ovdje i smanjite hlađenje u dvorani Opće skupštine.“ Ja sam govorio na panelu koji se bavio podtemom: ublažavanje posljedica klimatskih promjena. Nakon uvodne rečenice u kojoj sam rekao kako sada “nije pet minuta do dvanaest, nego pet sekundi do dvanaest“, jasno sam ustvrdio da je je globalno zatopljavanje činjenica, a da se njegovim posljedicama možemo othrvati samo zajedničkom, usklađenom akcijom. To ću stanovište ponoviti i u Općoj skupštini.

PREDSJEDNIK NA RUČKU u povodu visokog skupa o promjeni klime za šefove državaPREDSJEDNIK NA RUČKU u povodu visokog skupa o promjeni klime za šefove država Inače, u govoru u Općoj skupštini upozorio sam kako na mnogim ključnim područjima kasnimo, i kako to kašnjenje postaje sve opasnije. Spomenuo sam ostvarivanje tzv. milenijskih ciljeva svjetske organizacije, njezinu reformu, smanjivanje jaza između “onih koji imaju i onih koji nemaju“, globalni terorizam i - naravno - klimatske promjene. Varirao sam pri tome frazu iz svojega prvoga govora u Ujedinjenim narodima, onoga godine 2000.: “Vrijeme istječe.“ Nisam htio zloupotrijebiti svoj istup, ali niti propustiti priliku, pa sam podsjetio na hrvatsku kandidaturu za Vijeće sigurnosti i ukratko ocrtao Hrvatsku i njezinu politiku. Govorio sam kao drugi po redu na prijepodnevnoj sjednici. U samoj dvorani Opće skupštine i u zgradi svjetske organizacije, ali i izvan nje, imao sam niz susreta. Razgovarao sam s predsjednicima Latvije, Indonezije, Nigerije, Gvineje, San Salvadora, Turkmenistana i Srbije, kancelarkom Savezne Republike Njemačke, premijerima Vijetnama, Crne Gore i Albanije, da spomenem samo neke. Teme razgovora: Ujedinjeni narodi, bilateralni odnosi, naša kandidatura za Vijeće sigurnosti.

Susreo sam se i s predsjednikom Opće skupštine, makedonskim diplomatom Srdjanom Kerimom.
Osobito zanimanje novinara izazvao je moj susret s iranskim predsjednikom Ahmadinedžadom. Kad sam prihvatio iransku inicijativu za taj sastanak, imao sam na umu dvije stvari. Prvo, da za nas gospodarski odnosi s Iranom mogu biti vrlo korisni i da smo potpuno nepotrebno dopustili da oni stagniraju. I, drugo, da sa svakim treba razgovarati, pa i s onim s kim se u nekim pitanjima ne slažete. Ahmadinedžadu sam jasno rekao kako svaka država ima pravo na primjenu nuklearne energije u mirnodopske svrhe, ali i kako je potrebno potpuno surađivati s Međunarodnom komisijom za nuklearnu energiju. Ne manje jasno rekao sam mu, a to je naznačeno i u priopćenju što smo ga objavili nakon sastanka, da za Hrvatsku nije prihvatljivo negiranje notornih povijesnih činjenica (holokaust!), kao ni dovođenje u pitanje egzistencije suverenih država, članica Ujedinjenih naroda (Izrael!). Nisam imao dojam da je prihvatio to što sam govorio, ali rastali smo se uz njegovu napomenu kako je to zanimljiv razgovor koji moramo nastaviti u Teheranu.

Sudjelovao sam i u radu tzv. Clintonove inicijative koja već treću godinu zaredom okuplja velik broj istaknutih ljudi iz politike, ali i gospodarstva, kulture, medija i javnoga života. Raspravlja se o konkretnim problemima suvremenoga svijeta i dogovaraju još konkretnije mjere njihovoga razrješavanja. Bivši američki predsjednik (a na tradicionalnome primanju susreo sam i sadašnjega - Georgea W. Busha) srdačno me pozdravio, sada već kao staroga znanca. Govorio sam u sklopu panela koji se bavio temom “Stvaranje multietničkoga društva“, a među panelistima je bio i medijski tajkun Rupert Murdoch.

SA ŽELJKOM KOMŠIĆEM,predsjedavajućim Predsjedništva Bosne i HercegovineSA ŽELJKOM KOMŠIĆEM,predsjedavajućim Predsjedništva Bosne i HercegovineI samo još nekoliko natuknica o aktivnosti tijekom pet newyorških dana. O temi vanjska politika u sklopu suvremenog liderstva govorio sam na skupu u organizaciji Ureda za partnerstvo Ujedinjenih naroda i Zaklade Louis Blouin, sastao sam se s predstavnicima triju židovskih organizacija, na poziv predsjednika Nazarbajeva bio sam na inauguraciji novoga sjedišta stalne misije Kazahstana pri UN-u, prisustvovao sam otvaranju izložbe o mjestima svjetske kulturne baštine u Hrvatskoj, a na dirljivoj ceremoniji što ju je organiziralo naše veleposlanstvo u Washingtonu, koja je održana u Misiji Republike Hrvatske pri Ujedinjenim narodima, predao sam odlikovanje umirovljenome američkom admiralu Robertu Lunneyju kao znak priznanja za njegovo višegodišnje uporno pronalaženje rođaka mornaričkoga dočasnika Tomicha u Hrvatskoj.

Tomich se prilikom japanskoga napada na Pearl Harbour 1941. svjesno žrtvovao kako bi spasio druge mornare i spriječio eksploziju kotlovnice broda u koji je bio ukrcan. Predsjednik Roosevelt odlikovao ga je najvišim odlikovanjem SAD-a, ali ono nikada nije bilo predano obitelji poginuloga, jer je američka mornarica nije mogla naći.
Let do Frankfurta prošao je mirno. Dobrim sam dijelom spavao. U kratkom nastavku do Zagreba već sam u rukama imao hrvatske novine. I znao sam: vratio sam se kući.

Vezane vijesti

'Nikolić - četnički vojvoda ili redizajnirani predsjednik?'

'Nikolić - četnički vojvoda ili redizajnirani predsjednik?'

Uoči inauguracije Tomislava Nikolića na mjesto predsjednika Srbije, novosadski Dnevnik objavio je osvrt bivšeg predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika