Ratna drama “Vjetar koji povija ječam” glasovitog Kena Loacha, nagrađena na prošlogodišnjem Canneskom festivalu Zlatnom palmom, relativno kasno stiže u hrvatske videoteke, no kako ovogodišnji canneski laureat, rumunjski film “Četiri mjeseca, tri tjedna i dva dana”, još nije prikazan niti u kinima, ne treba previše zanovijetati. Dok god kinodvorane na projekcijama imalo ambicioznijih filmova zjape prazne, bolji repertoar i ne zaslužujemo.

“Vjetar koji povija ječam” je dobar film, bolji od brojnih osvajača Zlatnih palmi, Zlatnih medvjeda i Zlatnih lavova, no pitanja koja nakon gledanja inicira ne tiču se toliko njegovih kvaliteta koliko nedostataka, a s tim u vezi i trajne sklonosti raznih festivalskih žirija da nagrade dijele neodgovorno poput glasača koji odlučuju o Oscarima, kao i stare navike kritike da “lijevo” orijentiranim filmašima tolerira nedostatke zbog kojih bi “desne” ismijavala i izvrgnula ruglu.

Potonje su riječi malo preteške, jer iznimno značajni i povremeno briljantni redatelj Ken Loach (“Kess”) sigurno nije zaslužio ismijavanje, no svi oni koji u nebo dižu “Vjetar koji povija ječam” morali bi se zapitati zbog čega im se onda nije dopadala “Duga mračna noć” Antuna Vrdoljaka, osim zato što potonji, tobože proganjani veliki Hrvat, koji je u socijalističkoj Hrvatskoj snimio više filmova nego što će u Tuđmanovoj eri obnašati funkcija, ima neusporedivo antipatičniju biografiju od Loachove. Kolega Pavičić prvi je usporedio ta dva filma, braneći “Vjetar...” neospornom činjenicom da je bolje režiran, no zanemarimo li to što Loach komponira kadrove, radi s glumcima i kuži montažu stostruko bolje od Vrdoljaka, razlike između tih autora u nekim fundamentalnim filmskim pitanjima uopće nisu velike.

Poput Vrdoljaka, i Loach koncipira svoje likove u “Vjetru...” kao nosioce različitih ideja, koji će kroz priču i dijalog jednoznačno elaborirati redateljev sud o određenoj temi. Tema je u ovom slučaju pobuna Iraca protiv britanske okupacijske vlasti i rat za nezavisnost, okončan 1921. godine kompromisnim primirjem koje je Irce gurnulo u građanski rat. Nosioci radnje su dvojica braće - jedan pragmatičar, zadovoljan mirom, određenom samostalnošću Irske i postojećim društvenim poretkom, a drugi idealist, uvjeren poput redatelja da Ircima probleme neće riješiti bilo kakva, nego socijalno pravedna država. Ipak, koliko god Loach težio dojmu uvjerljivosti i autentičnosti, “Vjetar koji povija ječam” prečesto ostavlja dojam mehaničke tvorevine lišene pravoga života.

Loachov film krcat je scenama koje bi morale pobuditi kod gledatelja neku emociju, poput likvidacije mladog izdajnika ili završnog stradanja jednoga brata, no to se nažalost ne događa, jer njegovi likovi nisu od krvi i mesa nego samo nositelji određenih ideja. Ispunjen velikim idejama i riječima, Loachov je film zapravo siromašan emocijama, a dodatni mu je problem nekoliko scena koje neugodno podsjećaju na neizbježnog Vrdoljaka, Vukotića i sive socijalističke drame. Jedna takva je ona u kojoj će se razni irski revolucionari predstavljati kao Danny, štiteći pravoga vođu, kao izišla iz “Akcije stadion” i “DMN”, a prizor u kojem mladi i revolucijom zaneseni Irci raspravljaju o opravdanosti primirja neugodno asocira na prizor nekog partijskog sastanka. Doslovan, pun odgovora za sva pitanje, Loach brza s jedne scene na drugu ne bi li problem obuhvatio iz svih mogućih kutova, no takva je strategija, umjesto pravim umjetničkim djelom, rezultirala profesionalno režiranim didaktičkim komadom socijalističke nostalgije.

Ken Loach doživio je brojne napade od šovinistički nastrojenih britanskih novinara, kojima se nije svidjelo provokativno prekapanje po imperijalističkoj prošlosti njihove domovine, no problem “Vjetra koji povija ječam” ne leži u ispravnoj ili pogrešnoj ideologiji, nego činjenici da je ona posve zasjenila estetiku. Loach mudruje o smislu revolucije, no u dva sata opsežne radnje i još opsežnijih dijaloga ne uspijeva dosegnuti dubinu i širinu spoznaje do koje je, recimo, došao pokojni Živojin Pavlović u antologijskoj završnoj rečenici remek-djela “Zaseda”, u kojoj rezignirani revolucionar Ivica Vidović krvnicima otprilike poruči: “I vi ste mi neka revolucija, j... vam m… seljačku!”