Objavljeno u Nacionalu br. 621, 2007-10-08

Autor: Nina Ožegović

NOVA PROVOKACIJA SLAVNOG BIAFRANCA

Buntovnik hrvatskog kiparstva

RATKO PETRIĆ (66), provokativni kipar i pobornik angažirane umjetnosti, objavio je ekskluzivnu monografiju, a u zagrebačkoj galeriji Forum krajem mjeseca otvorit će izložbu

RATKO PETRIĆ (66),provokativni kipar i pobornik angažirane umjetnosti, objavio je ekskluzivnu mOnografiju, a u zagrebačkoj galeriji Forum krajem mjeseca otvorit će izložbuRATKO PETRIĆ (66),provokativni kipar i pobornik angažirane umjetnosti, objavio je ekskluzivnu mOnografiju, a u zagrebačkoj galeriji Forum krajem mjeseca otvorit će izložbuRatko Petrić (66), hrvatski kipar, Biafranac i umirovljeni sveučilišni profesor, najčuveniji po svojim provokativnim skulpturama iz sedamdesetih i osamdesetih godina "Orator", "Pečat", "Svevid" i "Gozba", nakon duže pauze ponovno je u žiži zanimanja. Upravo mu je objavljena raskošna monografija u kojoj su tekstove napisali Ive Šimat Banov, Ivica Župan i Branka Hlevnjak, koja pokazuje različitost njegovih zanimanja: od karikature i novinske grafike do gotovo klasične skulpture Charlija Chaplina ispred nekadašnje Kinoteke. U Aleji skulptura na Savskom nasipu, njegovom autorskom projektu, postavljena je i deveta skulptura "Putokaz" Zvonimira Lončarića, a potkraj mjeseca u galeriji Forum otvorit će izložbu nazvanu "Izložba" na kojoj će ironizirati "položaj umjetnika u društvu".

Petrić je zbog svog radikalizma, podrugljivosti i otrovnog humora često bio na meti kritičara, a publika nije uvijek razumijevala njegove poruke. Svoje je skulpture izrađivao od najčudnijih materijala - kartona, žice, poliestera, platna i mesa, a zatim ih među prvima bojao kričavim bojama. Nije posustao ni u devedesetima kada je realizirao skulpturu "CRO Cromanjonac" - sjedeću figuru oblijepljenu novinskim isječcima, npr. "Policija trenira gluhoću". Realizirao je 20-ak skulptura u javnim prostorima i dobio nekoliko važnih nagrada, primjerice, Nagradu Zagrebačkog salona i Vjesnikovu "Josip Račić". Također, u dvorcu Jakovlje u Hrvatskom zagorju godinama je držao kiparsku koloniju stvorivši prekrasni Park skulptura.

NACIONAL: Hoćete li na izložbi u galeriji Forum iznenaditi publiku nekom provokacijom?
- Razmišljajući o koncepciji izložbe, došao sam do zaključka da sam već sve napravio, sve ironizirao u svojim karikaturama, stripovima, grafici i skulpturama i protiv svega se bunio. Tada sam odlučio da ironiziram sam sebe, svoju struku, slikare i njihove karijere, izložbe i njihove ceremonije te razne snobizme. Nazvao sam je "Izložba", a začinio sam je peckavim humorom. U središte sam postavio scenu otvaranja izložbe s tri goleme figure: u sredini je kip ravnatelja Foruma Milana Bešlića s tekstom o umjetniku, a pored njega s jedne strane stoji umjetnik, tj. ja, a s druge sjedi gledatelj. Kad završe čestitanja i ljubljenja i svi odu kućama, ostat će scena otvaranja - umjetnik, ravnatelj i gledatelj. Ostalo ne bih želio otkriti. Nešto mora biti iznenađenje.

NACIONAL: Što je najviše odredilo vaš kritički odnos prema društvu?
- Kad sam došao u Zagreb na studij kiparstva nisam imao novca za život i počeo sam objavljivati karikature u kojima sam se bavio politikom, birokracijom, sovjetskim napadom na Češku… Družio sam se s karikaturistima Zoranom Pavlovićem, Fedorom Kritovcem, Zlatkom Bastašićem i Ivanom Šarićem, koji je još aktivan i objavljuje u Vjesniku. Zajedno smo izlagali, a zatim nas je pokojni Vladimir Maleković proglasio "Zagrebačkom školom karikature". Krasio nas je crni humor i manjak teksta. Kad sam počeo raditi prve skulpture nastavio sam raditi u tom ironičnom stilu. U bivšoj Jugoslaviji bilo je bezbroj zanimljivih motiva - svuda oko nas vladala je demagogija, a političari su nas zasipali lažnim obećanjima što me je užasavalo. Potekao sam iz radničkog miljea, otac mi je rano umro, no majka mi je usadila poriv za pravdašenjem tako da ne mogu trpjeti nepravdu i ponižavanje ljudi.


NACIONAL: Je li osnovna ideja likovne rupe "Biafra", osnovane 1970. godine, bila politički angažirana umjetnost?
- Tada se nije koristio taj termin, ali umjetnost "Biafre" najtočnije se može definirati politički angažiranom umjetnošću. U grupi su bili Miro Vuco, Stjepan Gračan, Branko Ružić, Ivan Lesiak, Rudolf Labaš, Zlatko Kauzlarić - Atač i drugi, i mi smo kritički promatrali svijet u širem društvenom kontekstu. No kritičari okupljeni oko tadašnje Galerije suvremene umjetnosti optuživali su nas da samo glumimo angažman, a "Biafru" su htjeli prikazati kao konzervativnu likovnu grupu, koja u doba procvata apstrakcije zastupa nazadnu figuraciju. Izbio je rat između pobornika figuracije i apstrakcije u kojem su nas napadali na vrlo prizeman način. No mi se nismo protivili apstrakciji nego dogmi koja se tako stvarala. Želimir Koščević je pisao da Biafranci plaše djecu i govore "Buuu!" Ti pogrešni stavovi o Biafrancima vuku se i danas. Zato nismo dobivali nagrade, o nama se nije pisalo u medijima, a glorificirali su se drugi umjetnici na čelu s Borisom Bućanom, Sanjom Iveković i Gorkim Žuvelom. Nije nam bilo lako, ali usprkos svemu ostao sam vjeran svom izričaju.

NACIONAL: Koji radovi najbolje prezentiraju vašu umjetnost?
- Moja najjača djela nastala su u doba "Biafre". To su ciklusi "Oratora", "Pečata" i "Abortusa", zatim "Rituala" i "Svevida", paPORTRET GRUPE 'BIAFRA'IZ 1981. GODINE: Stjepan Gračan, Rudolf Labaš,Valerije Michieli, Miro Vuco, Ratko  Petrić, Marijan Zanoški,Zlatko Kauzlarić i Ivan LesiakPORTRET GRUPE 'BIAFRA'IZ 1981. GODINE: Stjepan Gračan, Rudolf Labaš,Valerije Michieli, Miro Vuco, Ratko Petrić, Marijan Zanoški,Zlatko Kauzlarić i Ivan Lesiak skulpture "Bog Eros", "Automati". Moj pečat u istoimenom radu zabada se u tijelo čovjeka i simbolizira oruđe države i vlasti, koji odlučuju o ljudskom životu i mogu te staviti na crnu listu, isključiti te iz života i poslati u smrt. "Oratori" su nastali kao kritika nekih gubica, koji su stalno blebetali na televiziji lažući o boljitku. "Svevid" pak predstavlja unutarnje oko koje bolje vidi stvarnost od realnog oka. Raspali smo se nakon osam godina jer smo htjeli nastaviti individualnim putem. Za kraj smo napravili veliku izložbu u Umjetničkom paviljonu 1978. kada smo u prostor ugurali sve što smo napravili prikazavši kaos tadašnjeg svijeta. Tek se onda vidjelo koliko je to bila snažna umjetnost. Nakon toga postali smo profesori na Akademiji likovnih umjetnosti što je bio kuriozitet, a dva su Biafranca čak bili dekani - Stjepan Gračan i Zlatko Kauzlarić - Atač.

NACIONAL: Kako to da ste mirovinu dočekali na Odsjeku za restauriranje, a ne na Kiparstvu, koje ste završili u klasi Vanje Radauša?
- Studenti restauracije moraju znati napraviti realističko uho nekog oštećenog sveca, a ja sam kod Vanje Raduša odlično savladao anatomiju tijela. Divio sam se Radauševim ciklusima "Tifusari" i "Panopticum Croaticum", no on nije na mene presudno utjecao, kao ni jedan drugi umjetnik. Zanimao me pop art, ali mi smo konzerve koristili na sasvim drugi način. Oni su ih upotrebljavali kao predmet iz svakodnevnice, a ja sam im davao dodatno značenje: između konzervi stavio sam ljudsko oko i taj rad nazvao "Portret konzervativca".

NACIONAL: Što ste željeli poručiti izložbom "Poklonstvo bogu Erosu" u Salonu galerije Karas prije 30 godina kada ste u katalogu napisali "Sve je to onanija"?
- Tom izložbom htio sam pokazati pogrešan stav društva prema primitivnoj eksploataciji ženskog tijela u komercijalne svrhe, zatim otuđenje i gubljenje osjećaja. Tako je nastala platnena skulptura "Automati", koja prikazuje dvije figure sjedinjene u ljubavi, dok im je u leđa zaboden ključ za navijanje. Za ciklus velikih, žarko obojenih dojki od poliestera, nazvanih "Pejzaž", inspirirala me žuta štampa koja je degradirala žensko tijelo stvarajući od njega tzv. predmet žudnje za kamiondžije i pubertetlije. Izložio sam i golemu sjedeću skulpturu "Bog Eros", oblijepljenu tzv. erotskim fotografijama iz te loše, žute štampe. Ni danas ne razumijem tu količinu mržnje i gadosti s kojima su me tada zasuli.

NACIONAL: Kako ste se nosili s tim napadima kritičara i publike?
- Nisam bezosjećajan i nije mi bilo lako izdržati sve te bezrazložne optužbe. Kritika nije shvaćala što želim reći, a publici nije imao tko objasniti moje namjere. Bio sam prvi i jedini u puno stvari, primjerice, radeći skulpturu "Gozba" 1974. godine prvi sam upotrijebio živo meso, no i to je zaboravljeno. Moja supruga, slikarica Jadranka Fatur, često je bila žrtva mojih burnih reakcija. Ona mi je stalno ponavljala da se moram uzdići iznad tih optužbi i zato sam se bacao u nove cikluse zaboravljajući nepravdu koju su mi nanosili.

NACIONAL: Koliko je na vas utjecao boravak u Kansas Cityju?
- Američku umjetnost poznavao sam otprije iz literature tako da nije presudno utjecala na mene. Čak mislim da bi moja umjetnost utjecala na Ameriku da sam prihvatio poziv i ostao u Kansas Cityju. Tada bih bio prvi hrvatski profesor kiparstva u SAD-u, koji je to postao redovnim putem. Naime, Ivan Meštrović je postao profesor kao emigrant. Nisam se ugodno osjećao u tom stranom, egocentričnom svijetu u kojem ljudi obožavaju svoj način života. Prije povratka imao sam izložbu u Gradskoj vijećnici, jer nisam htio izlagati u muzeju - nakon raspada "Biafre" imao sam otpor prema institucijama. Izložbom sam ironizirao Ameriku, a posebno se isticala ženska figura s 50 sisa. Na svaku sam upisao kraticu naziva jedne američke države, po nogama prikačio nebodere i autiće, a na leđa prilijepio američku zastavu. Mislio sam da je ta skulptura "Amerika" duhovita i bezazlena, ali neka komisija za moral maknula ju je s izložbe i sakrila u WC. Tako sam i u SAD-u bio zabranjen.

MLADI RATKO PETRIĆ snimljen '80-ih na kiparskoj koloniji u BoruMLADI RATKO PETRIĆ snimljen '80-ih na kiparskoj koloniji u BoruNACIONAL: Zašto su vas osuđivali zbog realizacije gotovo klasičnih spomenika Charliju Chaplinu te Krešimiru Ćosiću i ostalim povijesnim ličnostima u Zadru?
- Najviše me proganjao jedan sveučilišni profesor koji je doktorirao na "Biafri". On me optužio da sam izdao svoja umjetnička načela. No zašto bih stalno trebao raditi kao Biafranac? Nakon što je u Zadarskom listu objavio uvredljiv tekst, tužio sam ga sudu.
No, napravio sam i avangardan spomenik Josipu Račiću, koji se nalazi u dvorištu osnovne škole na Srednjacima. Zamislio sam ga kao napušteni atelje, a sastoji se od prazne stolice s prebačenim kaputom i štafelaja na kojem je njegov autoportret.

NACIONAL: Što vas je potaklo da inicirate Aleju skulptura na Savi?
- Zagrebački salon je prije 20-ak godina odbio moj spektakularan projekt za Muzej suvremene umjetnosti koji bi prekoračivo Savu i protezao se s jedne na drugu obalu. Proglašen je previše futurističkim projektom. No prihvatio je Aleju skulptura na nasipu Save. Prva skulptura, moje "Kapi", postavljena je 1990. godine, a ostalih deset skulptura Branka Ružića, Mladena Mikulina, Stjepana Gračana, Mire Vuce, Marije Ujević-Galetović, Milene Lah i Šime Vulasa otkrivalo se godinama. Tek je prošle nedjelje otkrivena deveta spektakularna skulptura Zvonimira Lončarića "Putokaz", koja je najviša u Zagrebu. Slijede radovi Miroslava Šuteja i Dore Kovačević, a u drugoj fazi Ivana Kožarića, Vojina Bakića, Dušana Džamonje, Josipa Diminića i drugih.

NACIONAL: U čemu je najveća važnost tog projekta?
- Aleja skulptura je po nama važan zagrebački projekt kojim se popularizira suvremena hrvatska umjetnost, ali i educiraju brojni šetači, biciklisti, joggeri... Iako smo gradonačelnika očekivali na otkrivanju Lončarićeve skulpture, nije se pojavio. Vjerojatno je negdje morao piti vodu. Kad se završi aleja naš Bandić moći će tu dovesti bilo kojeg gradonačelnika ili državnika iz svijeta da zajedno pogledaju izložbu hrvatske umjetnosti na otvorenom. Moći će povesti i svoje 'peseke'.

Kipar koji nije štedio ni vlast ni kolege

Podrijetlom Zadranin, Ratko Petrić je poznat kao buntovnik i borac protiv licemjerja, koji nije štedio nikoga, ni vlast, ni državu, a niti svoje kolege. Zbog svog radikalizma, podrugljivosti i otrovnog humora često je bio na meti kritičara, a publika nije uvijek razumijevala njegove poruke. Ive Šimat Banov, jedan od autora Petrićeve monografije, nazvao ga je "Houellebecqom hrvatskog kiparstva".

Vezane vijesti

Plan HDZ-a za kontrolu radija i televizije

Plan HDZ-a za kontrolu radija i televizije

Potkraj prošle godine u saborsku je raspravu trebao biti upućen Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim medijima. No taj… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika