Kada je nešto prije ponoći, 23. studenoga 2003., postalo očito da su izbore osvojili HDZ i Ivo Sanader, veliki dio javnosti sa zebnjom je gledao u predstojeće četiri godine. Jer u periodu «trećesiječanjske vlasti», HDZ je predvodio nedemokratske tendencije, a u pojedinim slučajevima podržavao čak i skupine koje su tražile nasilnu smjenu vlasti. Zato su bili opravdani strahovi kako će Sanaderov dolazak u Banske Dvore gurnuti Hrvatsku u međunarodnu izolaciju.

Ali kada je u petak 13. listopada Vladimir Šeks raspustio sadašnji saziv Hrvatskog sabora, situacija – srećom – nije niti približno onakva kako su predviđali skeptici. Četiri godine svoje vladavine nova Hrvatska demokratska zajednica završila je s pozitivnim rezultatom. Istine radi, ni približno onako spektakularno kao što je to Sanader obećavao u prošloj predizbornoj kampanji, ali unatoč korupciji, kriminalu i sporom približavanju Europskoj uniji, situacija u Hrvatskoj danas je bolja nego u jesen 2003.

Koliko god Zoran Milanović tvrdi da je za progres najvažnija «vitalnost hrvatskih građana», a ne kvalitetna vlada, ipak nije moguće poricati vrijednost pojedinih poteza koje je povukao Ivo Sanader. Na stranačkoj razini, HDZ se transformirao u kudikamo tolerantniju pa i pristojniju političku snagu negoli je to bila u prošlosti. Zahvaljujući ovoj promjeni, u Hrvatskoj je realno znatno opala razina ksenofobije i javno iskazane mržnje prema manjinama, posebice Srbima. Nasilnički ispadi prema pojedincima i imovini, danas su stigmatizirani i nema opasnosti da se kao u 90-tima, ovakvi vandalizmi prikazuju kao zaštita nacionalnih interesa.

Slaba strana Sanaderove vlade jesu brojni primjeri korupcije, a u nekima su sudjelovali i ministri. Uostalom niti premijer još uvijek nije pokazao kako se uspio tako obogatiti da si može priuštiti kolekciju satova koji ukupno vrijede oko stotinu tisuća eura. Kada se tome dodaju afere u koje su upadali Miomir Žužul, Božidar Kalmeta, Božidar Vukelić, Andrija Hebrang i Damir Polančec, postaje jasno da javnost ima pravo sumnjati kako su pojedini bivši i sadašnji ministri, najblaže rečeno, svoje javne dužnosti iskoristili i u privatne svrhe. Na kraju krajeva, javna kontrola predstavlja jedan od temelja demokracije, i niti jedan ministar ne smije se ljutiti ako građani žele provjeriti koliko je, u figurativnom smislu, dubok njegov džep.

Nova vlada, bez obzira hoće li ju voditi SDP ili HDZ, morati će se odlučnije baviti korupcijom. Tek kada uništi ovu hobotnicu, stvoriti će se uvjeti za napredak hrvatskog društva. U životnom smislu to je puno važnije od dileme hoće li pobijediti lijeva ili desna koalicija. Jer u stvarnosti Hrvatska ima samo jedan smjer, a to je ulazak u Europsku uniju.

Drugo krucijalno pitanje je gospodarstvo. Hrvatska se razvija, dolaze strani investitori, ali sve ide presporo i bez jasne strategije. Sanader nije uspio «Pokrenuti Hrvatsku» kao što je to obećavao prije četiri godine, ali nije niti skrenuo s ispravnog kursa. Biti će interesantno vidjeti hoće li mu birači više honorirati pozitivne poteze ili ga kazniti zbog neispunjenih obećanja i pružiti priliku sposobnim gospodarstvenicima kakvi su Ljubo Jurčić ili Radimir Čačić.