Zoran FerićAmerički pisac John Irving u romanu “Svijet po Garpu“, objavljenom sredinom 70-ih, koji ga je proslavio diljem svijeta, stvorio je i lik Roberte Muldoon, zapravo bivšeg Roberta Muldoona, proslavljenog igrača ragbija koji je operativnim zahvatom promijenio spol. Transseksualka Roberta Muldoon bila je prijateljica majke glavnog lika, jedne od prvih američkih feministica, i imala je poslije svoje rodne metamorfoze popriličnih problema. Robert je, naime, radio i kao sportski komentator ragbi utakmica, ali su se, nakon što je počeo uzimati hormone i postao žena, televizijske kompanije potajno dogovorile da je više ne angažiraju kao komentatora, iako se nakon promjene roda njeno znanje o ragbiju nije ni za trunku umanjilo. Mediji su u tom romanu iz sredine 70-ih kolektivno diskriminirali jednu osobu samo zato što više nije muško. A dotad se bavila nečim što se smatralo muškim sportom. Prošle je subote u Jutarnjem izišao intervju sa sportskom kolumnisticom LA Timesa Christine Daniels, koja je prije nekoliko mjeseci izazvala veliku buru u javnosti nakon što je u kolumni objavila da je promijenila rod. Sportski novinar koji je komentirao ragbijaške utakmice, Mike Penner, transformirao se u Christine, koja je pak uz veliku podršku kolega i javnosti nastavila svoj posao. Veliko medijsko zanimanje za priču Christine Daniels, koja je kao javna osoba promijenila rod i nastavila komentirati nešto što se još uvijek percipira kao primarno muški sport, pokazuje koliko se svijet promijenio. Christinina priča još uvijek nije nešto sasvim obično i izaziva primjeren interes u javnosti, ali uskoro će i to, vjerujem, biti nešto svakidašnje kao što je obično i kad osoba iz naše blizine poveća grudi ili operira nos.

Živimo u svijetu u kojemu bi transformacija, tranzicija ili metamorfoza mogle biti ključne riječi. Zapanjujuće su slične sudbine književnog lika i stvarne osobe, s tom razlikom što se stvarna osoba lakše integrirala u društvo koje je već prilično senzibilizirano na mijene svih vrsta. Uostalom, svijet danas živi u znaku neprestanih mijena, pa iako je izreka o mijeni koja je jedina stalna vrlo stara, do druge polovice 20. stoljeća ljudi se nisu susretali s tako markantnom mogućnošću mijene kao danas. Po tome bi ključne knjige koje su opisivale, ali i anticipirale našu civilizaciju bile Ovidijeve “Metamorfoze“ i Kafkin “Preobražaj“. Fenomen posvemašnje metamorfoze, koji trenutačno živimo, a koji danas i nije toliko začudan, relativno je mlad i kreiran je upravo u drugoj polovici 20. stoljeća. Obuhvaća niz znanstvenih dostignuća i društvenih promjena i na njega smo se postupno navikavali 40-ak godina. U ljudskoj svijesti najčešće se javlja kao mogućnost promjene, neka vrsta oslobađajuće nestalnosti i jasan bijeg od definiranja. A Christine Daniels, Michael Jackson i Cher njegovi su tipični junaci eksponirani u medijima. Vratimo li se malo unatrag, to bi mogao biti čovjek koji je prvi presadio ljudsko srce. Ili pioniri plastične kirurgije. Zaista, medicinski je danas moguće zamijeniti gotovo sve ljudske organe osim mozga, a već sutra bit će ih moguće i uzgojiti. Tijelo je već danas u zdravstvenom smislu prilično zamjenjivo, ali je postupak još skup i neizvjestan jer za organe moraju postojati donori. Međutim, čim organe bude moguće uzgojiti, moći ćemo, kad navršimo izvjestan broj godina, ići na veliki servis, a možda će nam izdati i potvrde, kao za registraciju, da smo ispravni i da možemo upravljati automobilima, motorima ili avionima. Svijest o toj važnoj unutarnjoj promjeni donijet će nam prilično slobode.

Tijelo se pokazuje kao oslobađajuća nestalnost i kad se radi o estetici. Domete estetske kirurgije danas svakodnevno pratimo, a fatalne greške takvih postupaka koje nas danas plaše - kad vidimo da se nekomu, recimo, raspada nos ili gnoje usnice - uskoro će biti moguće otkloniti. Roditi se sa zečjom usnom ili nakaznim nosom prije je bila osuda za cijeli život, kao što je bila osuda i roditi se, recimo, kao muško. Govori se da je tijelo hram duše i u tom ga smislu itekako još uvijek trebamo čuvati, ali tijelo je nerijetko i kavez u kojemu duša skapava i optimistično je misliti o njegovoj posvemašnjoj zamjenjivosti. Naravno, da me krivo ne shvatite, operacija promjene spola i ta rodna transformacija neusporedivo je kompliciranija nego operacija nosa, ali stvar se u osnovi svodi na isto: čovjek po svojoj želji ili pak dubokoj unutarnjoj potrebi može mijenjati izgled, spol i svoj položaj u društvu. Christine Daniels, osim što je promijenila odjeću i hormonalno ustrojstvo, a možda će i spol operacijom, promijenila je i crkvu. Iz katoličke je prešla u protestantsku, onu koja ju je prihvatila i gdje se osjećala bolje. Nije promijenila Boga u kojega vjeruje i koji joj je, kako kaže, pomagao u teškim trenucima. Tijelo je, dakle, samo djelić onoga što svakodnevno živeći danas možemo mijenjati. Možemo mijenjati i mijenjano ideje, ideale, ideologije, religije, svoje duhovno ustrojstvo, svoj pogled na svijet, svoje mjesto u svijetu, zaposlenje, životne partnere neovisno o spolu, domovine, države i kontinente. I tako, živeći u sjeni permanentne mijene, pitamo se u kojoj mjeri i koliko uistinu možemo promijeniti i sebe. Završio bih s literaturom, kad sam već tako i počeo, antologijskom pjesmom Lidije Bajuk s naslovom “Dvojstvo“:

Dok vrijeme leti i sve je u mijeni,
ja u sebi vječno pitanje šutim:
Ima li muškog u meni, ženi?
Ima. I tebe ženskog u sebi ćutim.
Ne boj se snova, ni stiha, ni riječi.
Što dobivam time ako ti šapnem?
Da li je mudro sve jasno izreći?
Bolje ovako. Na dlan da ti kapnem.