JODIE FOSTER Prva polovina i sredina 70-ih, vrijeme republikanske vladavine u Americi, donijela je tri filma koja su reprezentativno iskazivala tadašnji Zeitgeist. Bili su to “Prljavi Harry” Dona Siegela s Clintom Eastwoodom, “Death Wish” Michaela Winnera s Charlesom Bronsonom i “Taksist” Martina Scorsesea s Robertom De Nirom. Sva tri filma u središtu su imala lik izrazitog individualca zgrožena prevladavajućim stanjem društva i morala, individualca jasnih i nepokolebljivih etičkih stajališta te beskompromisna djelovanja. Taj individualac, svjestan sterilnosti društva koje je pod utjecajem lijevo-liberalnih ideologija te dubioznih psihologijskih “spoznaja” razvilo mnogo veće razumijevanje za zločince nego za njihove žrtve, svjestan deficitnosti pravosuđa i beskrupuloznih odvjetničkih spekulacija, preuzimao je pravdu u svoje ruke.

Sama činjenica da je djelovao “mimo (demokratske) procedure” te da je u njemu bila prisutna snažna doza asocijalnosti bila je dovoljna da ga lijevo-liberalni kritičari proglase fašistoidnim. Nisu se pritom obazirali na činjenicu da su fašistoidni tipovi ljudi gomile, čopora, u kojima se jedino osjećaju sigurnima, niti na to da uvijek traže kolektivnog neprijatelja koji je uzrok svim njihovim nevoljama, niti da samostalno, bez (ideologijskog) vodstva, nisu sposobni ni za kakvu suvislu akciju. Bilo je dovoljno ne poštovati “institucije sistema”, biti “čovjek na svoju ruku”, pa da ti nalijepe za ono doba najgoru moguću etiketu. I tako, zahvaljujući ideologijskoj rigidnosti i manjku znanja svojih kritičara, a bome i radikalnom licemjerstvu te prirodnom manjku inteligencije maskiranom tobožnjom znanstveno-teorijskom slojevitošću i dubinom, iskonski republikanski individualist postao je fašist, ili barem fašistoid.

U to doba odrastao sam u socijalističkoj Jugoslaviji, a kad sam malo poodrastao, kao pasionirani čitatelj crne kronike počeo sam se suočavati s apsurdnim presudama za ubojstva počinjena u samoobrani. U ondašnjoj Jugoslaviji nije bilo nimalo neobično da osoba koja u nuždi npr. potegne nož i ubije jednog od nekolicine napadača što su je potencijalno smrtonosno cipelarili dobije tri do pet godina zatvora (po tumačenju ondašnjih sudaca, praktično je bilo nemoguće ne prekoračiti granice nužne samoobrane), a da istovremeno neka druga osoba za tzv. obično ubojstvo također dobije pet godina zatvora. Ispadalo je da nema bitne razlike između ubojstva u samoobrani i običnog ubojstva, jer komunistička je vlast preferirala pasivne i po mogućnosti bespomoćne građane (ni u današnjoj Hrvatskoj nije bolje: za ubojstvo u nužnoj samoobrani oslobođeni mogu biti tek oni čije su samoobrane najsumnjive - mafijaši i politički podobnjaci). U takvoj situaciji kao melem na dušu dolazili su novohollywoodski individualistički osvetnici i spoznaja da postoji zemlja i društvo u kojem čovjek ima pravo na obranu vlastita (i tuđeg) života, bez straha da će zbog tobožnjeg prekoračenja nužne samoobrane završiti iza rešetaka.

Frustriranost praktičnim dokidanjem prava na samoobranu, ali i sve raširenijom tolerancijom za zločince koju su svijetom putem filma i televizije pronosili hollywoodski (lijevi) liberali, bila je u nas, čini se, dosta snažna, bar ako je suditi po reakciji publike nakon svršetka jednog od filmova iz serijala “Death Wish”, koji sam negdje u prvoj polovini 80-ih gledao u tadašnjem kinu Sloboda.

Na kraju tog filma mladi ljigavi zločinac, shvativši da nema nikakve šanse u sukobu s tvrdokornim pravednikom Charlesom Bronsonom, diže ruke u zrak u znak predaje i s trijumfalnim podsmjehom poručuje kako će se izvući s psihijatrijskom dijagnozom te za koju godinu ponovo biti na slobodi. Publika u kinu bila je spremna na takav rasplet, mnogo puta ga je vidjela ili čitala o njemu u novinama, no autori filma odlučili su drukčije (ipak je to bila Reaganova era): Bronson ubija ljigavca hicima iz pištolja i omogućuje gledateljima erupciju oduševljenja. Kinom se prolomio buran pljesak koji me je i samog razgalio, no trenutak je poremetio moj pacifistički prijatelj, ljubitelj Hessea i Fromma, koji je ogorčen reakcijom publike srčano počeo tražiti moguće razloge ljigavčevih zločina u disfunkcionalnoj obitelji, teškim životnim uvjetima i sličnim lijevo-liberalnim izgovorima. Kako opasno može biti takvo rezoniranje, mnogo godina kasnije pokazao je i slučaj Srđana Mlađana - “humani” zatvorski upravitelj tog je notornog zločinca pustio na slobodan vikend, omogućivši mu izvršenje otmice i još jednog ubojstva. Nažalost, u blizini nije bilo nikakvog Charlesa Bronsona pa ćemo za koju godinu, kad Mlađanu istekne sramotno niska kazna, donesena u skladu s apsurdnim hrvatskim zakonima, vjerojatno čitati o novom zločinu “sisačkog monstruma”.

Kao pobornika prava na samoobranu kao sastavnog dijela odgovornosti za vlastiti život, te jednako tako kao pobornika oštrog kažnjavanja okorjelih zlikovaca, obradovao me je novi film Neila Jordana “Neustrašiva”. U njemu, na tragu kultnog uratka Abela Ferrare “Anđeo osvete”, protagonistica Erica Bain počinje obračun sa svim zlikovcima koji joj dođu pod ruku pošto je bila brutalno pretučena u newyorškom Central Parku, a njezin dečko tom prilikom izgubio život. Detektiv Mercer vodi istragu o neznanom vigilanteu, isprva nesvjestan da je to njegova nova poznanica Erica koja mu se jako dopala, kao uostalom i on njoj. Erica i Mercer više-manje funkcioniraju kao zrcalni likovi, što će sama završnica i potvrditi, no ovdje je zanimljivije nešto drugo. Zašto nijedan kritičar ne opisuje lik Erice Bain kao fašistoidan, iako njezin slučaj suštinski nije jako različit od onog Paula Kerseyja, lika koji je utjelovio Charles Bronson u filmu “Death Wish” i nastavljajućem serijalu? Odgovor je jednostavan - zato što je ona “kompleksan karakter” koji iznutra grizu njezini ubilački čini, dok joj istovremeno pružaju užitak. Trauma Erice Bain, za razliku od one Paula Kerseyja, produljuje se i u osvetničkom djelovanju, ona novu, osvetničku sebe vidi kao drukčiju, stranu osobu koja joj se nimalo ne sviđa, i to doslovno i eksplicitno priopćava gledatelju. A zašto ima takav samodoživljaj? Zato što je žensko. Ta je ženskost spašava i od učitavanja fašistoidnosti.

Spolno-rodna stereotipnost ozbiljan je generalni problem “Neustrašive”.
Nije se lako prisjetiti hollywoodskog filma u kojem muški osvetnik osjeća snažan otpor spram vlastita djelovanja, svjestan da ono truje njegovu dušu i dehumanizira ga. Svjesna autodehumanizacija junaka jest npr. velika tema Coppoline (izvorno) duologije “Kum” i mnoštva drugih filmova, no rijetka je u onima koji se središnje bave individualističkim osvetnicima. Za Harryja Callahana, Travisa Bicklea ili Paula Kerseyja osveta je sastavni dio njihovih identiteta, ne pobuđuje u njima ni trunku traume (koju međutim osjeća Al Pacino kao undercover policajac u Friedkinovu “Mamcu” kad se suoči s ugodom homoseksualnosti, jer to je ono što uznemiruje “default muškarce”). Put osvete “default žene” Erice Bain istovremeno je put emancipacije kroz traumu, emancipacije koju nije željela, koju i uz užitak koji joj pruža doživljava kao dehumanizaciju.
Jer osveta je “muževna” i pristaje muškarcima, dok ženama ugrožava “ženstvenost”. Ništa zornije o tome ne svjedoči od završnice filma: Erica će, suprotno onom što sama govori, povratiti svoju dušu, ali kako? Uz pomoć dobrog muškarca koji je spasi od onog preostalog lošeg. Poruka je jasna: žena samostalno nije dorasla konačnom obračunu sa zlikovcima, a dobri muškarac nije tu samo da joj presudno pomogne, nego i da dokine njezin izlet u slobodu od rodnih stereotipa. Kao dubinski patrijarhalna žena, ona se, i prije nego toga postane svjesna, radosna vraća u zadani poredak. “Neustrašiva” nije film koji bi kritički propitivao takvo stanje stvari, upravo suprotno, pristajanjem uz dominantni tip neemancipirane žene traumatizirane mogućnošću slobode, on afirmira patrijarhat. No, a to je iznimno ugodno iznenađenje, afirmira i pravo na individualnu osvetu, drsko odbacujući političku korektnost, zbog čega ga itekako vrijedi vidjeti.